Zašto možda ipak ne bi trebalo ukinuti pretplatu na Hrvatsku radioteleviziju
U nedavnoj Indexovoj anketi o mogućem ukidanju HRT-ove pristojbe, među gotovo sedam i pol tisuća sudionika, čak se 92 % izjasnilo za njezino ukidanje. Uvjeren sam da najmanje 92 % od tih 92 % vjeruje da bi se kao posljedica ukidanja pristojbe dogodila jedna od dvije sljedeće stvari: a) HRT bi počeo raditi na komercijalnim osnovama kao Nova TV i RTL, ili b) HRT bi propao, nestao, ukinuo se, što god samo da ga više nema. U stvarnosti se, međutim, ne bi dogodilo ni jedno ni drugo.
Sve članice Europske unije imaju vlastiti javni servis, a njegovo postojanje smatra se važnim čimbenikom u osiguravanju demokratskih, socijalnih i kulturnih potreba svojih građana, pa bi tako i Hrvatska, i u slučaju ukidanja pretplate, sačuvala Hrvatsku radioteleviziju.
Kako ne bi bilo nesporazuma, HRT je loša, staromodna i okoštala organizacija vrlo slabih kreativnih kapaciteta, no još uvijek mnogo bolja od svih javnih televizija u regiji, a osobito od RTV Slovenije čija je pretplata, inače značajno veća od HRT-ove, 14,02 eura mjesečno, jedva obranjena na nedavnom savjetodavnom referendumu.
HRT nije samo informativni program
Iako se kod nas rasprava o javnoj televiziji uglavnom vodi oko informativnog programa, HRT nije samo informativna kuća. Mnogo je važnija njegova uloga u produkciji nekomercijalnih sadržaja za različite društvene skupine. Neki od njih, poput programa namijenjenih djeci ili poljoprivrednicima, izvrsni su i iznimno gledani, a solidna je i produkcija dokumentarnog, dramskog i zabavnog programa.
Na Hrvatsku televiziju trebalo bi u prvom redu gledati kao na dominantnog proizvođača nacionalne kulture, odnosno kao stožerni dio hrvatske kreativne industrije specijaliziran za produkciju visokosofisticiranih kulturnih sadržaja namijenjenih širokoj publici, koje komercijalni nakladnici, zbog ograničenog tržišta i manjka financijskog interesa, uglavnom nemaju razloga proizvoditi. Kulturni identitet neke države odavno više ne čine samo klasične umjetnosti, već u velikoj mjeri i složena dramska, dokumentarna i druga televizijska djela.
Zapravo, jedini program HRT-a koji je toliko kompromitiran da bi se mogao ukinuti bez ikakvog potresa za društvo jest informativni program. Riječ je o sramotnom programu koji već godinama ne služi ničemu osim zadovoljavanju potreba naručitelja iz Banskih dvora i kad bi ga preko noći ukinuli, nitko ne bi bio uskraćen: dio ljudi nastavio bi se informirati programima preostale dvije televizije s nacionalnom koncesijom ili na portalima, i to bi za sve, a najviše za konzumente, bio velik korak naprijed.
Iz perspektive informativnog programa razumljiv je bijes javnosti i želja za ukidanjem pretplate, no doista smatram da je informativni program zapravo od slabe važnosti u odnosu na cjelinu Hrvatske radiotelevizije i njezinih programa koji često ostvaruju mnogo veći doseg i utjecaj od zloglasne informative.
Nije sve na HRT-u tako crno
Ukidanje drugih segmenata programa bilo bi, stoga, mnogo problematičnije. Bez obzira na sve slabosti, HRT-ov je kulturološki utjecaj i dalje ogroman: dramski program, primjerice, već dugo nije ni sjena nekadašnjeg, no svejedno je depresivno zamisliti hrvatsku televizijsku dramsku produkciju posljednjih desetljeća bez "Bitangi i princeza", "Odmori se, zaslužio si", "Crno-bijelog svijeta", "Novina", "Dnevnika velikog Perice", "Srama" i drugih.
Dramske serije smatraju se vrhuncem suvremene kulturne produkcije neke nacije, a hrvatska audiovizualna industrija bi u tom slučaju spala na "Kumove" i "Divlje pčele".
Iako Hrvatsku televiziju, navodno, nitko ne gleda, nije sve tako crno, barem ako je suditi prema portalima koji gotovo svakodnevno prepričavaju zgode iz aktualnih epizoda "Potjere", "Superpotjere" ili "Tko želi biti milijunaš?" pa je njihov doseg zapravo mnogo veći i važniji nego što se čini, a slično vrijedi i za zabavne emisije namijenjene obiteljskom gledanju kao što su "Voice" ili "Ples sa zvijezdama".
Uz informiranje i edukaciju, zabava je treći strateški stup većine suvremenih javnih televizija i tu ulogu HRT, treba priznati, solidno ispunjava.
Ukinućem HRT-a praktički bi se ukinuo čitav segment televizijskog programa: domaće i strane dokumentarce koji čini važan i vrlo kvalitetan dio programa. Čak i unutar notornog informativnog programa postoje iznimke, kao što je recimo slučaj s istraživačkom emisijom "Labirint" koja usprkos okolnostima predsjedniku Vlade redovito donosi nove sijede vlasi, ili pak emisija Aleksandra Stankovića koja, kakva je da je, svakog tjedna izaziva reakcije i postaje tema svih domaćih medija.
A tu je i kultura koja je na Trećem programu dobila značajan prostor. Iako ga još uvijek nedovoljno kvalitetno koristi, već i izvrstan filmski program koji u velikoj mjeri zamjenjuje kinotečnu djelatnost opravdava postojanje Trećeg.
Uz to, treba reći da HRT nisu tek četiri televizijska programa, nego i sadržajno sve bogatiji streaming servis HRTi, tri nacionalne, osam regionalnih i jedna međunarodna radijska postaja te četiri glazbena ansambla.
Gašenje HRT-a o kojemu maštaju mnogi koji bi glasali za ukinuće obveze plaćanja pretplate stoga bi bez ikakve ironije bio zaista golem udar na kulturnu produkciju, mnogo veći nego što bi nastao, primjerice, zatvaranjem Hrvatskog narodnog kazališta.
Malo televizijsko tržište
No, ništa se bolje ne bi dogodilo prepuštanjem HRT-a, kako se to voli reći, tržištu. Komercijalni potencijal tog tržišta tako je malen da postojećim televizijama osigurava tek poslovanje na granici pokrića troškova, stoga one i nisu u mogućnosti proizvoditi ikakav zahtjevniji i kvalitetniji program osim onog najjeftinijeg i najkomercijalnijeg: od domaćih i turskih sapunica, preko šarenog i blesavog zabavnog programa u stilu "Tvoje lice zvuči poznato" pa sve do jeftinih i glupavih reality showova.
Ne poznajem nikoga tko bi želio još jedan, treći takav program, a vjerujem da to ne bi željela ni većina onih koji bi glasali za ukinuće pretplate HRT-a. Srećom, ni to se neće uskoro dogoditi. Pa što bi onda bilo s HRT-om u slučaju ukidanja pretplate?
Kao i velik dio europskih javnih televizija, prebacio bi se s pristojbe na proračunsko financiranje, što ima i svojih dobrih i loših strana. Dobre su što bi kućanstva bila rasterećena plaćanja tih 10,62 eura mjesečno i ne bi bila svjesna da i dalje posve jednako financiraju HRT kao i do sada, samo zaobilazno kroz državni proračun.
Treba li plaćati HRT ako ga ne gledamo?
Taj bi potez izbio i jedan od najčešćih argumenata protiv pristojbe, jer je moraju plaćati i oni koji ne gledaju HRT. Taj argument donekle drži vodu kad je riječ o specijalnoj pristojbi, kao što je ovdje slučaj, no prelaskom na financiranje iz državnog proračuna i taj argument slabi. Naime, isti je slučaj s brojnim drugim javnim troškovima: svi plaćamo muzeje, knjižnice ili ranije spomenuti HNK, a samo se rijetki njima koristimo.
Ne sjećam se kad sam se posljednji put vozio vlakom, a ipak se i iz mog džepa financira HŽ, jedna od rijetkih tvrtki koja je neučinkovitija čak i od HRT-a, no što tek da kaže ministrica zdravstva koja uredno već desetljećima plaća nemale doprinose za zdravstvo, a nikada nije bila kod liječnika.
Također, prelaskom na proračunsko financiranje smanjili bi se i nemali troškovi koji nastaju zbog same logistike ubiranja pristojbe, a u nekoj mjeri bi takvo financiranje bilo čak i društveno pravednije jer za razliku od pristojbe koja je svima jednaka, djelomično progresivan porezni sustav, kakav je naš (u kojemu su oni koji više zarađuju oporezovani po nešto većoj stopi) čini svaki izdatak državnog proračuna, pa i potencijalno financiranje javne televizije, zeru socijalno pravednijim.
Neuspio pokušaj neovisnosti
Ideja pristojbe bila je da javnoj televiziji osigura financiranje nezavisno od vlasti, što bi je, u teoriji, činilo i programski, odnosno urednički neovisnom od nje. To se, kao što znamo, nije dogodilo, dijelom i zahvaljujući SDP-ovu zakonu koji je omogućio izravan izbor glavnog ravnatelja HRT-a u Saboru, a koji HDZ evo već u tri mandata nije promijenio.
Stoga se prelaskom na financiranje iz državnog budžeta zapravo ne bi ništa značajnije promijenilo, osim što bismo se manje nervirali zbog plaćanja pristojbe. Uostalom, prelazak s pristojbe na druge modele financiranja već se dogodio u nizu europskih zemalja. Prema podacima EBU-a za 2023., javno financiranje iz proračuna bilo je glavni izvor prihoda javnih medija na 34 od 53 analizirana europska tržišta, dok je pristojba ili naknada za kućanstvo bila glavni izvor na njih 16. Pritom se modeli financiranja i zaštite uredničke neovisnosti znatno razlikuju od zemlje do zemlje.
Za HRT to i ne bi bila tako dramatična promjena budući da se već nekoliko godina i on dijelom financira javnim sredstvima. Naime, budući da vlast iz populističkih razloga ne dopušta povećanje pristojbe, koja nije mijenjana od 2012. godine, a troškovi su u međuvremenu enormno porasli, Vlada HRT-u razliku dijelom nadoknađuje izravnim financiranjem iz proračuna..
Ove godine HRT će iz državnog proračuna dobiti 24,4 milijuna eura, a ta su sredstva namijenjena pretežno za "financiranje programa koji ne proizvodi niti jedan drugi nakladnik kao i za digitalizaciju arhive". Da je pretplata povećana za jedan euro, to bi izazvalo uzbunu u javnosti, no ovakvo dofinanciranje prolazi praktički nezapaženo.
Bi li ukidanje pretplate poskupjelo HRT?
Također, u postojećim okolnostima u kojima premijer pokazuje veći interes za kontrolu medijskog narativa, nego za stvarnost nije teško zamisliti scenarij u kojemu ne bi žalio para ako bi zaključio da na taj način može snažnije utjecati na program HRT-a. Drugim riječima, iznos predviđen za dotacije javne televizije, koja bi ovom promjenom postala još podatnija za intervencije s vrha - ako je tako nešto uopće moguće – bi se u bliskoj budućnosti mogao i znatno povećati. Osobito, npr., u predizbornim godinama. Pa bi nas HRT, na kraju, možda koštao i više nego dosad.
Uglavnom, argumenata za ukidanje pretplate ima gotovo jednako kao i onih koji su za njezino zadržavanje, samo što to u većini slučajeva uopće nisu argumenti koji zanimaju najglasnije zagovornike njezina ukidanja.
Kad je pak o informativnom programu riječ, ovakva promjena načina financiranja može se, u prenesenom značenju, opisati kao selidba HRT-a s Prisavlja u Banske dvore. Ta mnogo izravnija i prisnija kontrola vlasti ne bi doduše donijela dramatične promjene ni za HRT ni za gledatelje, no barem glasnogovornik Vlade Marko Milić ne bi više morao cijele dane visiti na mobitelu. Želimo li mu to doista omogućiti?
*Autor teksta je u prošlosti pet godina bio zaposlenik HRT-a.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
