U SURADNJI s Yugopapirom donosimo priču o nekad najpopularnijim blizankama Jugoslavije.

Prosinac 1975.: Beograđanke Mirjana Miki i Zorica Lola Bobić su sa svojih jedva navršenih šesnaest proljeća vjerojatno najpopularnije i najpoznatije jugoslavenske blizanke. Dosad su se već dva puta pojavile u kviz emisiji Sedam zamki, a uskoro će nastupiti i treći put kao suradnice voditelja te emisije. Vrlo lijepe i graciozne, one se neusiljeno kreću estradom baš kao što se ležerno i prirodno ponašaju na ulici, u školi i kod kuće. 

Ni jedna ni druga i ne pokušavaju glumiti umišljene zvijezde, iako im nije samo televizija donijela popularnost. Naime, njih dvije nastupaju već nekoliko godina svake nedjelje navečer pred mikrofonom Studija B, vodeći, pričajući, recitirajući, intervjuirajući goste u emisiji Prekobrojni sat. I više: Mirjana i Zorica same režiraju tu svoju slušanu emisiju.

Glumice u vlastitom komadu

Osim nastupa na televiziji i radiju, dvije nevjerojatno slične jednojajčane blizanke okušale su se i u glumi. Ovoga proljeća postavile su same svoj prvi dramski komad, a odigrale su u njemu i glavne uloge. Prisutni profesionalni glumci, kao naprimjer Rastko Tadić, izrazili su se vrlo pohvalno o njihovom glumačkom talentu, predviđajući im značajne uspjehe, naravno, ako nakon završene srednje škole nastave studirati kazališnu akademiju. 

Jedan od takvih uspjeha zabilježila je sama Mirjana dobivši prvu nagradu za recital na Majskim susretima čitajući monolog Mome Kapora.

Predstavljanje ovih dviju vrlo zanimljivih sestara i ne bi bilo potpuno kad ne bismo istaknuli da su i likovno nadarene. Do sada su imale nekoliko izložbi u Domu omladine, a na školskim natjecanjima vrlo često odnose prve nagrade za svoja slikarska ostvarenja. Pa ipak, dvije blizanke najviše vole istaknuti svoju treću nagradu za pismeni sastav o Ujedinjenim narodima "Budućnost pripada mladima - kako da se pripremimo za nju". Nije bilo lako steći takvo visoko mjesto u golemoj konkurenciji. No, njima je ta nagrada posebno draga jer su je dobile zajednički za svoj zajednički trud.

Svestrane beogradske blizanke vole naglašavati to svoje zajedništvo, uzajamnost i čvrstu međusobnu povezanost. U njihovom govoru više se čuje "mi" nego "ja", a i neke odgovore daju jednoglasno, bez prethodnog dogovaranja. Tako mnogi TV gledatelji žale što kviz emisiju u Beogradu ne vodi popularni i ležerni Mića Orlović, nego pomalo usiljena i nespretna Dunja Lango. No, kad pitate Mirjanu i Zoricu što o tome misle, odgovorit će vam u isti mah, istim riječima:

"Ne bismo htjele rasuđivati s kime bi nam bilo bolje nastupati, ali za sada je sve u redu, nemamo razloga da se tužimo na Dunju..."

Promatramo ih dok to izgovaraju: ista mimika, isto artikuliranje glasova, ista boja glasa, isti izražaj lica. Naprosto, kao da gledate istodobno lice i njegov odraz u ogledalu.

"Imate li neugodnosti sa zamjenjivanjem?" pitamo.

"Mnogi nisu sigurni govore li s jednom ili drugom pa nas prijatelji u školi prvo oslove prezimenom, jer to je sigurno", smiju se Zorica i Mirjana. "A kada trebaju  izgovoriti ime, onda se često dogodi da počnu mucati: MMM ili ZZZ... očekujući da im mi pomognemo i nastavimo. Pa i nastavnici nas zamjenjuju..."

"Možda možete ispričati neku zabušantsku zgodu?"

"Ako mislite da zloupotrebljavamo sličnost, pa da jedna odgovara jedan predmet za obadvije, a druga drugi, onda se tu nema što pričati!" kaže Mirjana, ali je Zorica odmah dopunjuje:

"Samo smo to jednom pokušale, ali se svršilo na našu štetu. Ja sam smatrala da znam bolje kemiju od Mirjane pa sam izašla iako je nastavnica prozvala Mirjanu. Međutim, ni na jedno pitanje nisam znala odgovoriti. Tako sam zaradila topa, a Mirjana se kroz to vrijeme nervirala jer ni ona nije imala pojma o tim istim pitanjima. Tada smo se zarekle da se više nikada nećemo igrati zamjene jer je očito da što zna jedna, zna i druga, i obratno, što ne zna jedna ne zna ni druga."

Iste misli u različitim sredinama

Postoji još jedan vrlo zanimljiv fenomen, koji je očito posljedica posebne nadarenosti jednojajčanih blizanki za telepatiju. Naime, poslije tog malog incidenta dvije su se sestre dogovorile zatražiti od razrednice da svaka sjedi na drugom mjestu. Tako Zorica sjedi u prvoj, a Mirjana u zadnjoj klupi, što znaju i nastavnici pa im to olakšava praćenje njihova individualnog razvoja.

Pa ipak, usprkos takvoj udaljenosti, nije nikakva rijetkost da školsku zadaću iz materinskog jezika počnu potpuno istom rečenicom iako nisu imale ni pojma koja će im tema biti zadana!

Što se pak tiče matematike, i tu stvari stoje slično: u zadaćama naprave iste greške na istim mjestima.

Istini za volju, valja reći da su Zorica i Mirjana odlični đaci i da nema mnogo grešaka u njihovim zadaćnicama.

Tu svoju marljivost njih dvije unose i u kućne poslove. Zajedno sa svojom starijom sestrom Gordanom naizmjenično rade sve kućanske poslove i tako pomažu majci Radmili. To je možda jedini posao koji blizanke ne rade zajedno, ali to je u interesu bolje organizacije rada i života u kući.

Na svijet su došle, a da majka Radmila i otac Petar nisu ni slutili da će dobiti dvojke. Čak ni liječnik to nije predvidio, pa je za Radmilu porođaj bio izuzetno težak. Primalja je već mislila da je, kad je Mirjana ugledala svjetlo dana, sve već gotovo, ali Radmila je uskoro dobila opet trudove, i to jače nego prije pa se onesvijestila. Kad je došla k sebi, doznala je da je rodila i drugu djevojčicu - Zoricu.

I majci je trebalo vremena da ih točno raspoznaje pa se prvih dana, pa i tjedana, događalo da nahrani jednu te istu kćer i dva puta dok bi druga plakala od gladi. Obje su sisale palac iste ruke, reakcije su im odmalena bile istovjetne. Između mnogih zgoda, kad je jedna osjećala stvarne bolove druge, vrijedi spomenuti ove dvije:

Jednom prilikom Mirjana se igrala u dvorištu sa susjedovim psom, a razigrana životinja je ugrizla djevojčicu. Istog toga trena Zorica se uhvatila za nogu i počela plakati od bola. Jaukala je i bez prestanka trljala jedno mjesto na nozi. Zbunjeni roditelji nisu nikako mogli odgonetnuti što joj je, a malo kasnije susjeda je donijela Mirjanu, kojoj je noga krvarila baš na onom mjestu gdje se Zorica držala.

Nekoliko puta Zorica se znala probuditi usred noći i dozivati majku. Rekla joj je da Mirjanu boli želudac i da će povratiti. Prvi put majka je mislila da je mala nešto sanjala pa nije obraćala pažnju na njene riječi. Međutim, kad se to stvarno dogodilo, postalo joj je jasno da sestre osjećaju sve ono što se zbiva s onom drugom i da čak mogu predvidjeti neke tegobe one druge.

Klub blizanaca?

Što bi Mirjana i Zorica željele raditi kasnije u životu. Odgovor je bio: "Ono što i moja sestra!"

Svjesne su da ne mogu biti istodobno redateljice, spisateljice, slikarice, novinarke, glumice i da će se uskoro morati opredijeliti za užu stručnost. Tako su sada u prvi mah izbile ambicije na polju režije i novinarstva.

Zagrebački list za mlade djevojke Tina raspisao je natječaj za dopisnika iz Beograda pa su se Zorica i Mirjana zajednički prijavile. Ako se redakcija odluči za jednu od njih, i ona će druga raditi posao zajedno sa sestrom blizankom.

Neiscrpno vrelo vedrine i dobrih ideja, mlade djevojke su došle na originalnu zamisao - da u Beogradu osnuju udruženje blizanaca, kojemu bi bio zadatak otvoriti klub gdje bi se sastajali blizanci i blizanke da se međusobno upoznaju, ali i da razviju svoje sklonosti i talente. O toj ideji već duže vremena razmišljaju, ali dosad još nisu ništa poduzele da to i ostvare. O toj ideji prvi piše naš list.

Tako, eto, vjerojatno ćemo još dosta čitati o Mirjani i Zorici Bobić, a kad ih jednoga petka navečer ugledamo na malim ekranima, činit će nam se da su nas dvije mile, pametne, skromne i lijepe djevojke osobno posjetile u našim domovima.

(Vikend, 1975.)