Što je emocionalna inteligencija i zašto je važna za razvoj djece?
Foto: Shutterstock
AKO razmislimo o djeci koju susrećemo u svakodnevnom životu, složit ćemo se da gotovo svakodnevno nailazimo na djecu za koju bi mogli reći da su agresivna prema drugoj djeci ili da lako odustaju od zadataka koje ne mogu riješiti, iskazuju nepoštivanje prema drugima i sl.
Marko je osmogodišnjak koji obožava nogomet, ali jako je uznemiren i želi napustiti trening jer ne uspijeva postići gol. Vaša objašnjenja o tome kako je počeo s treninzima tek prije mjesec dana ne nailaze na njegovo razumijevanje.
Ivina mama u stalnom je grču kad treba otići po svoju trogodišnjakinju - teta iz vrtića svakodnevno se žali da je Iva preagresivna u kontaktima s djecom.
Damira, uzorna maturantica, upravo je svojim zaprepaštenim roditeljima objavila kako više ne namjerava izaći iz kuće jer se smatra predebelom.
Sve su to realne situacije koje nisu samo problemi naših roditelja, već se događaju u svim dijelovima tzv. razvijenog svijeta. I što zapravo s tim možemo učiniti? Prvo, moramo prihvatiti činjenicu da su sva ta djeca bistra - pametna, i da njihov problem ne leži u tome što nisu inteligentna, već u tome što nisu razvila emocionalne vještine koje su nužne za uspjeh u raznim životnim situacijama - Izražavanje i shvaćanje vlastitih osjećaja, samokontrola, društvenost, sposobnost rješavanja problema u suradnji s drugima, upornost, ljubaznost, poštovanje i empatija.
Ono što oni nisu razvili naziva se EMOCIONALNA INTELIGENCIJA. To je vještina koja je ključna za uspjeh u životnim situacijama. Goleman je i sam u svojoj knjizi EQ (emocionalna inteligencija) naveo kako se pojavio svjetski trend u kojem današnja djeca imaju više emocionalnih problema od ranijih naraštaja: djeca su osamljenija, deprimiranija, podložnija ljutnji i neposluhu, nervoznija, sklonija zabrinutosti, impulzivnija i agresivnija.
Što je EQ?
Prvu definiciju EQ dali su Peter Salovey i John Mayer, dva psihologa s Yale sveučilišta 1990 godine. Kao što vidite, koncept o kojem govorimo relativno je nov, mada se njegovi začeci mogu pronaći u svim teorijama koje govore o postojanju više vrsta inteligencije - intrapersonalna i interpersonalna inteligencija. Pet je osnovnih područja na koja se odnosi emocionalna inteligencija:
1. Samosvjesnost emocija - prepoznavanje, imenovanje i razumijevanje uzroka vlastitih emocija. Npr. dijete koje je samosvjesno svojih emocija neće samo reći "osjećam se loše", već će moći navesti osjeća li ljuto, povrijeđeno, ljubomorno, uzbuđeno, tužno ili preplašeno...
2. Pravilno nošenje s emocijama - razvoj samokontrole u raznim situacijama, povećanje broja odgovora na emocionalno nabijene situacije. Npr. umjesto da reagiramo šakom, koristimo riječi.
3. Samomotivacija - razmišljanje, planiranje i rješavanje problema uz korištenje kontrole impulsa, pojačanje tolerancije na frustraciju i razvoj odgođene nagrade dok se ne dostigne zadani cilj, s druge strane razvoj nade i optimizma, odnosno pojačane motivacije u djeteta (samomotivacije).
4. Empatija - prepoznavanje i razumijevanje emocija u drugih. Ako je dijete u stanju prepoznati kako se drugi osjećaju, automatski dolazi do smanjenja zadirkivanja, fizičkih obračuna...
5. Socijalne vještine - nošenje s emocijama u društvenim situacijama, razvoj harmonijskih odnosa s drugima, razvoj senzibiliteta za tuđe potrebe i želje, razvoj aktivnog slušanja i razvoj onih osobina koje volimo pripisati "dobrom" čovjeku.
Tako sastavljen koncept oduševljeno je prihvaćen jer je omogućio da se jednostavno nazovu sve one vještine koje dijete treba usvojiti kako bi izraslo u produktivnu i sretnu osobu. Većinu tih emocionalnih vještina u svakodnevnom životu uzimamo kao nešto što se podrazumijeva i čime se ne moramo baviti. No, je li to tako?
Sve se te vještine mogu naučiti
Očito je da nam situacija u kojoj se danas nalazimo ukazuje da to ipak nije tako te da nam emocionalne vještine trebaju postati sastavni dio bavljenja djetetom. Posebice stoga što se sve te vještine mogu naučiti. Naime, za razliku od klasično shvaćene inteligencije (sposobnost snalaženja u novim situacijama), za koju znamo da je većim dijelom genetski uvjetovana, kod emocionalne inteligencije ta genetska uvjetovanost nije utvrđena u većoj mjeri, ali je za nju značajno da se ona može graditi - učiti kroz cijeli život.
A da je izuzetno važno naučiti je u ranim godinama djeteta ukazuje niz istraživanja koja naglašavaju da djeca s visokom EQ postižu bolji uspjeh u školi, da lakše pronalaze posao, zadržavaju ga i postižu bolje uspjehe u njemu, odnosno osobe s visokom EQ bolje uspijevaju u različitim područjima svog života - zadovoljniji su i uspješniji.
Tko treba djecu naučiti emocionalnim vještinama?
Odgojitelji i učitelji mogu reći da je to prvenstveno zadatak roditelja, a s druge strane roditelji bi mogli navesti da je vrtić/škola najbolji poligon za učenje socijalnih vještina.
Sigurno su u pravu oni koji tvrde da se time ne bave, barem ne dovoljno, u vrtiću i školi. Većinu tih vještina, u onih koji su visoko emocionalno inteligentni, razvijala je obitelj. No danas je obitelj postala mala zajednica s maksimalno 4-5 članova koji se vide u manjem dijelu dana, a i tako okrnjena sve manje se bavi razvojem svih društvenih vještina. Znači da se krug zatvara i ponovno vraća te upućuje na sve koji su u direktnom kontaktu s djetetom – odgojitelje i učitelje, ali prvenstveno roditelje.
Kada treba krenuti s razvojem emocionalnih vještina?
U odgovoru na to pitanje neka nas vodi činjenica, koju su potvrdila istraživanja, da su djeca koja su pokazivala pojačanu agresiju u vrtićkoj dobi kao tinejdžeri skloniji delinkventnom ponašanju, uzimanju droga i sl.
Kako pomoći djeci da odrastu u emocionalno zdrave osobe?
Dobra je vijest da stvarno možemo nešto učiniti i imamo tu moć da izvršimo promjenu i pomognemo našoj djeci izrasti u emocionalno zdrave osobe.
Naizgled, najlakši način je da postanemo osobe kakvima bismo htjeli da sutra budu naša djeca. Svi smo modeli svojoj djeci, svaki put kada smo u interakciji s djetetom imamo mogućnost da ga naučimo, da mu pokažemo emocionalne vještine. Zapamtimo da djeca uče gledajući nas što radimo, a ne ono što im pričamo. Ne bojimo se svojih grešaka ako iz njih znamo i naučiti - time imamo mogućnost pokazati djeci da nitko nije imun na neuspjeh, ali da imamo snage za novi početak.
Izvor: Roda.hr
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati