Otuđenje djece od roditelja je emocionalno zlostavljanje djece
3. EUROPSKA konferencija EAPAP-a (Europske asocijacije stručnjaka u području otuđenja, engl. European Association of Parental Alienation Practitioners) o otuđenju djece od roditelja u visokokonfliktnim razvodima i separacijama roditelja od 16. do 18. rujna 2020. okupila je više od 400 stručnjaka – sudionika iz cijelog svijeta te 18 inozemnih i 14 domaćih predavača – eksperata. Pokazalo se da Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba prati dobre prakse u svijetu u zaštiti djece.
Otuđenje je sveprisutno – djeca trebaju žurnu i adekvatnu zaštitu
Iako pojam otuđenja od roditelja (parental alienation, PA) još nije uveden kao dijagnostički kriterij Svjetske zdravstvene organizacije, stručnjaci na konferenciji su se složili da je otuđenje sveprisutno te da djeca izložena otuđujućim ponašanjima roditelja trebaju žurnu i adekvatnu zaštitu stručnjaka i sustava za zaštitu djece.
"Svi smo se složili da je otuđenje djeteta od drugog roditelja naprosto protuprirodno, nije biološki normalno (osim u slučaju da je drugi roditelj zlostavljač i da šteti djetetu), nego se zapravo radi o psihološkom rascjepu (splitting) i traumi djeteta. Ovdje nije riječ o uređivanju kontakata djece i roditelja i dodjeljivanju skrbi, nego o zaštiti djece. Meni je bilo značajno čuti europskih i američkih predavača, renomiranih stručnjaka, kako se kod otuđenja vrlo često radi o emocionalnom zlostavljanju djece od otuđujućeg roditelja, s obzirom na to da naša Poliklinika već 15-ak godina radi upravo na takav način i da otuđenu djecu prepoznajemo kao emocionalno zlostavljanu djecu te da od sustava socijalne skrbi i pravosuđa tražimo poduzimanje mjera u smjeru zaštite djece, kao i za drugu zlostavljanu djecu", navode iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
Zloupotreba članka 12. Konvencije o pravima djeteta
Ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba Gordana Buljan Flander smatra da je vrlo korisna bila rasprava o članku 12. Konvencije o pravima djeteta koji kaže da dijete ima pravo iznijeti svoje mišljenje, volju i želju o stvarima koje ga se tiču.
"Taj članak je zaista važan u zaštiti prava djece, no godinama već govorim kako se taj članak zloupotrebljava kada roditelji, rodbina i razni 'stručnjaci' pitaju dijete s kim želi živjeti i koga više voli, a pri tome ga mama/tata, mamina/tatina rodbina 'podučava' što treba reći. Time se dijete koje još nije otuđeno dovodi u konflikt lojalnosti, a kod otuđenog djeteta koje je već stopljeno s roditeljem – otuđiteljem čut ćemo glas otuđujućeg roditelja, a ne autentično mišljenje, volju i želju djeteta. Smatram da je to pitanje za djecu zlostavljajuće i zato već godinama upozoravam na to da teret odluke nikad ne treba biti na leđima djeteta jer je to, kao što mi je jedno dijete reklo, 'najteže pitanje na svijetu'. Djetetu svakako treba omogućiti da izrazi svoju volju i želju, ako ono to želi, no stručnjaci i sud su ti koji trebaju procijeniti je li djetetova volja i želja u skladu i u njegovom najboljem interesu", kaže.
Odgovornost stručnjaka: "Čekanje da dijete kaže da želi živjeti s otuđenim roditeljem je kontraindicirano"
Nažalost, Buljan Flander ističe da je u dosadašnjoj praksi znala čuti da su "stručnjaci" savjetovali otuđenim roditeljima da odustanu od traženja kontakata s otuđenim djetetom, da puste da im dijete samo dođe nakon što bude punoljetno.
"Tijekom konferencije Karen Woodall, naša kolegica, edukatorica i supervizorica, naglasila je kako je čekanje da dijete kaže da želi živjeti s otuđenim roditeljem kontraindicirano. Dijete to ne može reći, a mi stručnjaci koji ne uočavamo stvarni problem ne štitimo dijete od emocionalnog zlostavljanja, nego nastavljamo biti dio otuđujućeg procesa. Dapače, umjesto da budemo dio rješenja, postajemo dio problema. I naš dragi kolega, njemački psihijatar Wilfred von Boch-Galau, naglasio je da su stručnjaci ti koji mogu olakšati proces otuđenja ili ga prekinuti te da je najveća greška čekati da se dijete samostalno vrati otuđenom roditelju", dodaje ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
Sudionici konferencije čuli su različita iskustva iz drugih zemalja, ali i iz našeg okruženja te zaključili da je djetetovo temeljno pravo kontinuirano prisustvo oba roditelja u njegovom životu, odrastanju i odgoju.
"Dijete ima temeljno pravo na kontinuirano prisustvo oba roditelja u svom životu, odrastanju i odgoju (naravno, osim u slučaju zlostavljanja), a ipak se dogodi da neka djeca ostvare to temeljno pravo na oba roditelja tek po pravomoćnoj sudskoj presudi. Ako dopustimo da se u međuvremenu dijete otuđi i ako uvažimo djetetovu otuđenu volju i želju, a ne njegov najbolji interes, može biti prekasno. Dijete ostane bez drugog roditelja i doslovno živi s polovicom sebe, budući da je odbacivanjem jednog roditelja odbacilo i pola sebe, te razvije mnoge negativne posljedice, osobito u adolescenciji. Naime, ako dijete mrzi drugog roditelja i odbacuje drugog roditelja kao lošeg, neadekvatnog, ako ga doživljava kao sasvim crnog, 'kao čisto zlo', dijete zapravo mrzi polovicu sebe koja u njemu predstavlja drugog roditelja jer svi smo mi pola mama, pola tata. Time je dijete u riziku da ne postane zrela, emocionalno stabilna osoba koja može spojiti dobro i loše u roditeljima, u sebi i u ljudima oko sebe jer upravo je to zadatak odrastanja", upozorila je Buljan Flander.
Više detalja sa same konferencije možete pronaći ovdje.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati