UMJESTO u školu, devetogodišnja Ramona i sedmogodišnja Juno sa svojim roditeljima idu na piknike, surfanje i kajakarenje. Njihovi roditelji Lucy i Tim Aitkenread ne vjeruju u tradicionalnu nastavu u učionicama pa ih same školuju.

Život u Londonu im je dosadio pa su počeli putovati. 2013. su posjetili Njemačku i oduševili se metodom učenja koju su upoznali u jednom dječjem vrtiću. Djeca vrtićke dobi ondje sama mogu odlučiti o čemu žele učiti. Preselili su se na Novi Zeland i sada je sami prakticiraju.

"Imamo spora jutra i ne ustajemo prije nego što popijemo nekoliko šalica čaja. Onda idemo na surfanje ili pješačenje, ponekad u muzeje ili umjetničke galerije", kaže Lucy, koja zarađuje kao lifestyle blogerica.

Smatra da je veća vjerojatnost da će djeca uspjeti u životu ako imaju vremena baviti se onim što ih zanima i učiti o tome.

"U školi nemaju istu količinu slobode. Ondje moraju učiti stvari koje ih uopće ne zanimaju i to može biti paralizirajuće. Moja starija kći već je napisala svoju prvu knjigu te voli matematiku. Radi izračune na zidu kupaonice", dodaje mama. 

Njen suprug Tim radio je kao učitelj u jednoj londonskoj školi i sretan je što je crnu ploču zamijenio učenjem u prirodi, okružen kokošima i kravama. 

Lucy sada uči druge roditelje kako školovati djecu s obzirom na to da je karantena zatvorila gotovo sve škole. 

"Mnogi mi kažu da su uočili da su njihova djeca pod manjim stresom", ističe Lucy, ali priznaje da je mnogi optužuju za zanemarivanje djece.

"Na društvenim mrežama mi poručuju da će me djeca mrziti kad odrastu. Ja ne mislim da će moje kćeri zbog ovog principa školovanja imati manje šanse u budućnosti", napominje. 

U obitelji Aitkenread vrijedi samo jedno pravilo, a to je da za nasilje vrijedi nulta stopa tolerancije.