ODABIR imena za dijete jedan je od prvih roditeljskih činova, a ujedno i jedan od najdalekosežnijih. Većina roditelja taj zadatak shvaća poprilično ozbiljno pa im ponekad čak i zadaje prave muke. Međutim, kad vidite neobična (a ponekad i bizarna) imena koja roditelji biraju, čini se kao da su izgubili iz vida činjenicu da je ime nešto što osobu obilježava tijekom cijelog života.

Uobičajena imena sigurniji su odabir od neobičnih imena

Odavno je poznato da djeca osnovnoškolskog uzrasta s izrazito neobičnim imenima ili imenima s negativnim asocijacijama imaju tendenciju biti manje popularna od djece s uobičajenim imenima. Osim toga, istraživanja su pokazala i da kasnije u životu neprivlačna ili nepopularna imena dovode do više odbijanja potencijalnih ljubavnih partnera na internetskim stranicama za pronalaženje partnera. 

Internacionalna imena su popularnija u pograničnim područjima gdje je prednost neovisnosti i gdje se lakše postiže socijalna mobilnost. Također je veća šansa da će roditelji odabirati neobična imena za djecu rođenu tijekom ekonomske recesije. Vjerojatno je to njihov nesvjesni pokušaj da pomognu djetetu da se istakne od svojih vršnjaka u konkurentnim vremenima.

Nažalost, imena mogu pokrenuti i pristranost kod određenih ljudi. Na primjer, studija na 130 učitelja u osnovnoj školi otkrila je da oni imaju niža očekivanja od djece koja nose imena koja zvuče afroamerički u odnosu na djecu s imenima koja su uobičajena za pripadnike bijele rase. U skladu s tim, ime u životopisu koje zvuči afroamerički može dovesti do čak 50 posto manje povratnih poziva za razgovore za posao.

Nečije se ime može povezati i sa sudbinom na druge osobite načine. Na primjer, Nijemci s plemenitim zvučnim prezimenima poput Kaiser, König ili Fürst (tj. car, kralj, odnosno princ) za razliku od onih koji nose prezimena kao što su Koch, Bauer ili Becker (kuhar, poljoprivrednik, pekar) vjerojatnije će se uzdići na rukovodeće pozicije u njemačkim tvrtkama.

Važnost "nasljeđivanja imena"

Jedan od najtrajnijih načina na koji su se imena koristila za oblikovanje identiteta i oglašavanje srodstva i članstva u grupi jest davanje imena djeteta po roditelju ili drugom rođaku, odnosno "nasljeđivanje imena". Neki stručnjaci smatraju kako su ljudi time nastojali vlastiti život simbolično produljiti. Osim toga, postoje dokazi da ljudi koji su prisiljeni razmišljati o vlastitoj smrtnosti ne izražavaju samo jaču želju za djecom nego također češće izražavaju želju da buduće potomke imenuju po sebi.

Dječaci češće nose imena svojih starijih rođaka nego djevojčice i patrilinearno je imenovanje (imenovanje djece po nekome s očeve strane obitelji) češće od matrilinearnog imenovanja (imenovanje djece po majčinoj strani), posebno za dječake. Osim toga, prvorođena muška djeca imaju najveće šanse da će naslijediti ime. 

Istraživanje socijalnog psihologa Franka T. McAndrewa je također otkrilo tendenciju češćeg nasljeđivanja imena kod drugorođenog djeteta ako je prvorođeno dijete bilo djevojčica, a ne dječak. Osim toga, veća je šansa da će roditelji koji su i sami naslijedili nečije ime, za vlastito dijete odabrati ime nekog od predaka.

Ponekad roditelji djeci daju "naslijeđena imena" a da toga nisu ni svjesni

Do toga može doći kada se dogodi nešto što se naziva "polimonimnim" imenovanjem. U takvom imenovanju djetetu se daje ime koje sliči roditeljskom imenu, a da mu nije identično, kao kad imena počinju s istim prvim slovom ili sadrže isti broj slogova. Iako su neki roditelji nesumnjivo svjesni što rade kad se pozivaju na ovaj stil imenovanja, mnogi su rekli da su ime svog djeteta odabrali jednostavno zato što je "samo zvučalo ispravno".

"Čini se da djeca koja su imenjaci svojih roditelja u životu zbog toga dobivaju više prednosti nego nedostataka, ali može biti situacija i u kojoj su dječaci koji nose imena svojih očeva (uz sufiks Jr) podložniji zlostavljanju ili psihičkim problemima. Vjerojatno zbog očevih nerealno visokih očekivanja od sina. Ipak, čini se da je nasljeđivanje imena od oca doista učinkovita strategija za jačanje veza između očeva i njihove djece", zaključuje McAndrew pišući za Psychology Today.