"DJECA su poput emocionalnih Geigerovih brojača", kaže E. Mark Cummings, psiholog sa Sveučilišta Notre Dame, koji je s kolegama tijekom dvadeset godina objavio stotine radova na tu temu. Djeca pomno prate emocije svojih roditelja tražeći informacije o tome koliko su sigurna u obitelji, kaže Cummings. Kad su roditelji destruktivni, kolateralna šteta za djecu može trajati cijeli život.

Što je destruktivni sukob?

Cummings i kolega Patrick Davies sa Sveučilišta Rochester identificirali su vrste destruktivnih taktika koje roditelji koriste jedni s drugima, a štete djeci:

Verbalna agresija poput vrijeđanja i prijetnji napuštanjem;
Fizička agresija poput udaranja i guranja;
Tihe taktike poput izbjegavanja, napuštanja, durenja ili povlačenja;
Kapitulacija – popuštanje koje bi moglo izgledati kao rješenje, ali nije.

Kada roditelji opetovano koriste neprijateljske strategije jedan prema drugom, njihova se djeca mogu osjećati izbezumljeno, zabrinuto, tjeskobno i beznadno. Ponekad mogu reagirati ljutnjom, postati agresivna i razviti probleme u ponašanju kod kuće i u školi. Kod djece se mogu razviti poremećaji spavanja i zdravstveni problemi poput glavobolja i bolova u želucu.

Stres može utjecati na njihovu sposobnost koncentracije, što stvara probleme s učenjem i akademske probleme u školi. Većina djece koja su odgajana u okruženjima destruktivnih sukoba ima problema s uspostavljanjem zdravih, uravnoteženih odnosa sa svojim vršnjacima. Čak su i odnosi između braće i sestara narušeni.

Neka istraživanja pokazuju da djeca u dobi od šest mjeseci registriraju neraspoloženje i loš odnos među roditeljima

Studije koje prate djecu kroz duži vremenski period pokazuju da su vrtićka djeca koja su osjećala nesigurnost zbog sukoba roditelja češće imala problema s prilagodbom u sedmom razredu.

U 20-godišnjoj studiji o roditeljskim sukobima i dječjem stresu antropolozi Mark Flinn i Barry England analizirali su uzorke hormona stresa kortizola uzete od djece u jednom selu na istočnoj obali otoka Dominica na Karibima.

Djeca koja su živjela s roditeljima koji su se stalno svađali imala su višu prosječnu razinu kortizola od djece koja su živjela u mirnijim obiteljima. Zbog toga su često bivala umorna i bolesna, manje su se igrala i slabo spavala. Ta djeca se nikad nisu navikla na obiteljski stres. Nasuprot tome, kada su djeca doživjela posebno miran ili nježan kontakt, njihov kortizol se smanjio.

Novije studije pokazuju da, dok kod neke djece kortizol raste, kortizol kod druge djece ostaje abnormalno nizak i prigušen, a čini se da su ti različiti obrasci razine kortizola povezani s različitim vrstama problema u ponašanju u srednjem djetinjstvu. Drugi fiziološki regulacijski sustavi također mogu biti oštećeni, poput simpatičkih i parasimpatičkih ogranaka autonomnog živčanog sustava - koji nam pomažu da odgovorimo na opaženu prijetnju, ali su i "kočnice" koje nas vraćaju u ravnotežu i smiruju.

Izbjegavanje sukoba nije rješenje

Neki roditelji, znajući koliko sukob može biti destruktivan, mogli bi misliti da mogu izbjeći loš utjecaj na svoju djecu popuštanjem ili kapitulacijom kako bi okončali svađu. Ali to nije učinkovita taktika. "Napravili smo studiju o tome", rekao je Cummings. Prema zapisima roditelja o njihovim svađama kod kuće i reakcijama njihove djece, emocionalni odgovori djece na kapitulaciju nisu se pokazali pozitivni. Neverbalni bijes i odbijanje komunikacije ili suradnje posebno su problematični.

"Naše su studije pokazale da dugoročni učinci roditeljskog povlačenja zapravo više ometaju dječji mir i prilagodbu od otvorenog sukoba", kaže Cummings. Zašto? "Djeca razumiju neprijateljski stav i atmosferu", objašnjava. "Prepoznaju što se događa i s tim žive. Ali kada se roditelji povuku i postanu emocionalno nedostupni, djeca ne znaju što se događa. Ona jednostavno znaju da stvari nisu u redu. S vremenom vidimo da je roditeljsko povlačenje zapravo gora putanja za djecu. A teže je i za međusobni odnos bračnih partnera."

Djeca su sofisticirani analitičari sukoba, stupanj do kojeg detektiraju emocije mnogo je veći nego što roditelji mogu pretpostaviti

"Kad roditelji odu iza zatvorenih vrata i izađu ponašajući se kao da je sve u redu, djeca to mogu primijetiti", kaže Cummings. "Vidjet će da se pretvarate. A pretvaranje je na neki način zapravo gore. Djeca će to znati, vi ćete to znati, a ništa se neće postići u smislu napretka."

"Kad roditelji odu iza zatvorenih vrata i vrate se zbilja smireni i složni, djeca zaključuju da je problem riješen. Ona mogu uočiti razliku između prisilne odluke i one koja je riješena s pozitivnim emocijama i to je važno", vjeruje Cummings.