"KADA BIH mogla vratiti vrijeme." misao je koja proždire jednu majku jer samo je minuta bila dovoljna ne da njoj zagorčaju život, već da jednom nepromišljenom minutom zagorča život sebi, svojoj djeci, svojoj obitelji. Minuta koja se nije ni smjela dogoditi i neka stoga bude upozorenje svima onima koji misle samo na minutu ostaviti svoje dijete samo u automobilu. 

I ne, ovo nije iskustvo naše čitateljice - ovo su brojna iskustva iz svijeta koja smo pronašli, koja su se dogodila, koja su ostavila traga i bez obzira na udaljenost u miljama ili kilometrima, ma da je riječ i o udaljenosti svjetlosnim miljama, majka je svugdje majka, a dijete ostavljeno samo u automobilu uvijek je i svugdje - nezaštićeno dijete. Čak i ako nije samo, ako ih je dvoje, i dalje ostaje činjenica da je riječ o djeci. Jer dijete unatoč tomu što možda zna pisati i nazvati telefonom mamu u trgovini ostaje dijete koje po logici stvari ne može i ne smije biti odgovorno za sebe, a kamoli još jedno, mlađe dijete. Ne može i točka!

Nema minute ...

"Nekoliko minuta prije sve je bilo kako treba biti. Vraćala sam se sa svojim kćerima s jedne rođendanske proslave i razmišljala o večeri. Cure su bile gladne i poželje su pečeno pile te sam prije odlaska doma planirala samo na minutu skoknuti u trgovinu u blizini naše. No, iscrpljena od svega moja je mlađa, četverogodišnja djevojčica zaspala. Nisam je htjela buditi da ne bude mrzovoljna te sam je ostavila u automobilu gdje ju je trebala pričuvati starija sestra koja ima osam godina i zna se služiti mobitelom ukoliko će  me trebati. 

Otišla sam u trgovinu u kojoj je bila prilična gužva, no nisam ni na sekundu pomislila da bi to trebao biti problem. Cure su u automobilu i ništa im se ne može dogoditi, no tada su na razglas u trgovini prozvali osobu koja je vlasnik automobila parkiranog kod trgovine - mog automobila. Pojurila sam naprijed bez pileta i ostalog što sam kupila, istrčala van, a tamo su me, uz moj automobil i moju uplakanu djecu čekale tri policijske patrole. Vrištali su na mene, jesam li normalna, znam li koliko je opasno to što sam učinila. 

Bila sam zbunjena jer curama se ništa nije dogodilo - ostavila sam ih samo na nekoliko minuta, ali nisu me htjeli pustiti. zahtijevali su da dođe netko tko će preuzeti moje djevojčice kako bi me mogli uhapsiti. Počela sam plakati, objašnjavati da cure nemaju nikoga, da sam rastavljena, ali oni jednostavno nisu popuštali. Čekali su socijalnu službu i nekoga tko će preuzeti brigu o curama dok su mene kao kriminalca odvezli ravno u policijsku stanicu. I tako je moja minuta prerasla u doživotnu noćnu moru zabilježenu u sustavu što će zauvijek ostaviti pečat na meni kao nepodobnoj majci". 

Još jedna "samo minuta"

Slično iskustvo dogodilo se, odnosno, izazvala ga je još jedna majka u Engleskoj. Gotovo da je sve bilo isto - događaj koji je trebao biti zaboravljen, ali nije. Ova je majka kao i svakoga dana pokupila svoju malu curicu iz vrtića, uredno je posjela u autosjedalicu i krenula prema kući kada se sjetila da im nedostaje toaletnog papira. U razmišljanju što joj je brže - skoknuti po papir ili prije toga izvlačiti dijete iz sjedalice, uznemiravati je u njenoj igri, odlučila je zaključati automobil i skoknuti sama. Kada je izišla iz trgovine tri minute nakon pored automobila je stajala vidno uznemirena žena. "Počela je vrištati na mene, nazivajući me pogrdnim imenima unatoč tome što se ništa nije dogodilo. Moja djevojčica je zbunjeno gledala scenu koja se odigravala vani - nije plakala, ali je uplašeno gledala ženu koja me napadala bez prestanka. Nije mi čak dala niti da se približim vozačkom sjedalu, željela me spriječiti u tome da odem jer je upravo bila pozvala policiju. Čak i da sam željela pobjeći, broj moje registracije već je bio zabilježen u policijskoj postaji." 

Netko vas uvijek vidi 

Dok se neki roditelji u datoj situaciji nećkaju, a potom ipak odluče ostaviti dijete, ova majka nije ni dvoumila. Pod hitno je morala ići nabaviti zaštitnu ogradu za kamin s obzirom da je njena mala trogodišnja djevojčica sve češće pokušavala dotaći vatru. Znala je da će na putu prema kući proći pored trgovine u kojoj se prodaju takve ogradice, a s obzirom da je njena kćer bila bolesna te je zaspala u automobilu dok su se vraćale s puta, jednostavno je parkirala automobil pored trgovine i skoknula unutra na minutu. 

Nakon desetak minuta i uspješno obavljene trgovine približavala se svom automobilu kada je primijetila da uz njega stoje neka nepoznata žena i mladić iz trgovine. Gledali su je mrko, no nijedno od njih nije reklo ništa te je majka pospremila ogradicu u prtljažnik, provjerila djevočicu koja je još uvijek spavala i odvezla se kući. Čim je došla ispričala je ovu zgodu svom mužu te su se oboje složili da nije učinila ništa pogrešno. Pa zar je trebala buditi dijete radi nekoliko minuta u trgovini? 

No, nakon nekoliko dana, njenog je muža u lobiju zgrade u kojoj su živjeli dočekao policajac. Uljudno ga je pitao za njegovo ime te zna li on uopće za incident koji se dogodio na parkiralištu trgovine, a u kojem je sudjelovala njegova žena. Suprug je odgovorio da zna, ali da nikakvog incidenta nije ni bilo i da je sve u redu što se tiče nje i njihove djevojčice. Ali policajac je inzistirao da mu dovode suprugu s obzirom da je taj incident morao biti prijavljen u policiji, odnosno, da je suprug nakon što je čuo priču svoje supruge morao nazvati policiju i izjasniti se o ovom slučaju. 

Suprug je bio zbunjen novonastalom situacijom te je pozvao suprugu koju su potom odmah odveli u postaju. Tamo je morala ispričati sve detalje tog nemilog događaja  da bi nakon svake zapisane riječi policajac bez imalo osjećaja rekao - velike su šanse da vas sada uhitimo. 

Ovo su samo jedni od slučajeva koje mediji nisu zabilježili jer se nije dogodilo ništa osim što su sve tri majke dobile dosje i njima poljuljale vlastite život. 

Apsurd pravosuđa 

Sve ove javnosti nepoznate slučajeve doznala je još jedna žena kojoj su se nakon njene slične priče javile kako bi joj u jednu ruku pružile podršku. 

Njena je priča gotovo ista. "Uvijek sam za one koje su svoju djecu ostavljale dugo u zatvorenom automobilu na suncu i žegi smatrala osobe koje nisu normalne. Tako nešto nikada ne bih učinila svojoj djeci, no to su zapravo toliko rijetki slučajevi ako znamo da mnogi roditelji diljem svijeta jesu i još uvijek će svoju djecu ostavljati nakratko same. Ne po suncu, ne s otključanim automobilom i ključevima  u bravi. I ne smatram ih nikakvim kriminalcima koji zaslužuju uhićenje i doživotni dosje. 

"Da su mi prije rekli koliko je ovakva situacija apsurdno kažnjiva ne bih vjerovala. Ne, da se nije dogodila i meni. A dogodila se. 

Krenuli smo na dalek put, moj četverogodišnji sin i ja. Još sam mu prije obećala kupiti slušalice da može putem gledati crtiće i kada sam ugledala uz put trgovinu s tehničkom robom bez razmišljanja sam stala odmah kod ulaza, ostavila ga na kratko u automobilu i skoknula po slušalice. Nisam ni primijetila da se išta dogodilo, kupila sam slušalice s jednim okom na automobilu te smo krenuli na put. No, nedugo zatim zaustavila me policija i kao posljednjeg me kriminalca odmah na cesti optužili za zlostavljanje i zanemarivanje maloljetne osobe s čime su me doslovno strpali u isti koš s onima koji kupuju alkohol mladima ili tuku vlastitu djecu. S obzirom da zaista nisam bila u situaciji da me zatvore na licu mjesta, zvala sam odvjetnika te smo se na cesti uspjeli dogovoriti za kaznu od 100 sati dobrotvornog rada. 

O svemu tome napisala sam priču.", napisala je ova majka znajući da će je dobar dio javnosti osuditi radi nepromišljenog ostavljanja djeteta u automobilu, no s druge strane tu je taj svemoćni apsurd pravosuđa. 

 

 

Mi bi u Hrvatskoj sada rekli, ah to je Amerika, takve se stvari kod nas ne kažnjavaju, no nije tako - i kod nas postoji slovo zakona, postoje socijalne službe, no dok god nema drastičnih posljedica po zdravlju djeteta o tome se ne zna. Zna samo onaj tko je dobio kaznu i danas eventualno živi pod laganim nadzorom socijalne službe. 

 

Kažemo laganim - jer nam je dobro poznato da ni socijalne službe u našoj zemlji ponekad ne odrađuju svoj posao onako kako bi trebali. 

 

S druge strane - o tome ne postoji niti statistika s obzirom da se i kod nas ovakav čin stavlja pod isti nazivnik zanemarivanja djeteta, a što kotira od laganog lupkanja po guzi do zlostavljanja i ignoriranja zlostavljanja. 

Samim time statistika možda jest malo napumpana ako želimo vidjeti točnu brojku doista zlostavljane djece, no, iako to sada nije tema važno je usput spomenuti još nešto. Naime, ako ćemo pogledati drugu stranu ove medalje - postoje brojke koje kažu da je puno veća vjerojatnost da dijete strada na cesti, za vrijeme vožnje, nego u parkiranom automobilu (samo; ako vani nije previsoka ili preniska temperatura) te podatak da je veliku većinu djece otela njima poznata osoba, a ne stranac. 

 

Ako ćemo gledati tako, s te strane medalje, onda bi se ostavljanje djece same u automobilu moglo doista smatrati nužnim zlom bez posljedica. Naravno, ukoliko je doista riječ o nekoliko minuta. Bez posljedica.

 

 

Ovu priču ispričala je jedna američka novinarka koja je sa svojim iskustvom sudjelovala i u nekoliko tv emisija ne iz razloga da se obruši na pravni sustav i usput sebe opravda već zato da upozori javnost na nekoliko problema. Da, kriva je, iako se ona s jedne strane ne osjeća toliko krivom s obzirom da je cijelo vrijeme gledala na svoj automobil i dijete u njemu, drugo - platila je svoj dug društvu prema njihovim pravnim zakonima no osjećaj koji će ostati u njoj do kraja života ničim neće moći popraviti. Dugo nakon tog  događaja razmišljala je o sijedećem - sebe je oduvijek smatrala brižnom majkom iako ju je netko u onom trenutku smatrao užasno lošom osobom. I tu joj se uvijek nametalo jedno pitanje - zašto u tom trenutku dok je ona obavljala trgovinu i jednim okom gledala na svoje dijete nije primijetila nijednu osobu koja je prišla automobilu da bi uopće mogla vidjeti kako je u automobilu ostavljeno dijete. 

 

Je li nju prijavila osoba koja je stajala negdje zaklonjena na parkiralištu i čekala ovakvu priliku kako bi se pokazala dobrim samaritancem. I konačno, zašto u tom slučaju taj dobar samaritanac ili samaritanka nije ni pokušao pitati čije je to dijete, održati verbalnu lekciju ili nešto treće već je samo uzeo svoj mobitel i nazvao policiju. 

 

I tu stiže zaključak. Kuda ide ovo današnje društvo  u kojem se učimo da je lakše nazvati policiju nego napraviti tri koraka i upitati čije je to dijete u automobilu, ili ako već vidimo dijete zatvoreno samo u automobilu pričekati koliko je potrebno da bi dočekali krivca i usput sami pripaziti na to dijete.

 

Gadna je ova tema, priznajemo, jer na kraju balade optužujemo one koji su krivi, one koji imaju srca ostaviti svoje dijete ne na minutu već mnogo duže - jer to se događa. Koliko čitamo po raznim domaćim forumima na ovu temu, to se događa i to svakako zaslužuje osudu - ali poznavajući naše pravosuđe, možda bi veća kazna takvim roditeljima bila verbalna osuda na licu mjesta. Ili, tko zna? Kako biti pametan. Miješati se na način da sami provedete pravdu ili je zaista lakše samo pozvati policiju i pričekati u prikrajku, čisto da znate da dijete nije samo. Do dolaska policije ili nemarnih roditelja. 

 

A iako cijela ova priča nema ni kraja ni početka, za nekoga možda ni smisla, što posebno ide onih koji će i nakon ovih redaka svoje malo dijete ostaviti "na minutu", važno je znati da ovakve stvari ne smiju proći bez posljedica - ne za dijete već za roditelje. Možda nije fer radi doista nekoliko minuta navući nekome socijalnu službu na vrat kada možda u blizini postoji netko tko bi mogao skoknuti umjesto mame ili pripaziti pored automobila. 

 

Možda - da smo malo uljuđenija civilizacija, iako, vjerujemo, doista vjerujemo, da se s malo otvorene komunikacije i s potpunim neznancem može dogovoriti. 

 

Jer ako nije fer nekome navući socijalnu službu na vrat radi nekoliko minuta, bogami nije ni fer ostaviti dijete, pogotovo malo dijete koje ni ne shvaća kuda je mama/tata otišla, opravdavati se da dijete spava pa ionako ne zna - tek tada može doći do šoka. Što ako se dijete probudi, a roditelja nema? Zar dijete uopće mora prolaziti taj šok jer je roditelju bilo lakše skoknuti bez njega? 

 

Zato dragi roditelji, oni koji imaju naviku na nekoliko minuta skloniti pogled od svog djeteta - nemojte! Možda vam ga nitko neće oteti iz automobila, ali bi vam ga za takvo zanemarivanje mogli uzeti sasvim legalno. 

 

U konačnici, ako vam je toliko malo stalo, možda bi to bilo i bolje! Pa onda obavljajte šoping koliko vas je volja!