NA DANAŠNJI dan prije točno 20 godina Dinamo je na Old Traffordu senzacionalno odigrao 0:0 s Manchester Unitedom u 1. kolu skupine D Lige prvaka.

Momčad Osvalda Ardilesa u Manchester je ispraćena kao totalni autsajder sa željom da ih aktualni prvak Europe ne “nakanta” previše. No predvođen sjajnim Draženom Ladićom i obranom na granici fanatizma, Dinamo je izdržao svih 90 minuta protiv Beckhama, Scholesa, Giggsa, Yorkea i Colea i osvojio veliki bod koji mu u konačnici nije previše značio jer je završio na zadnjem mjestu s pet bodova.

I Boysi junaci Old Trafforda

Osim igrača i trenera Ardilesa, junaci te legendarne večeri bili su i Bad Blue Boysi. U vrijeme kad još nije bilo tako lako putovati kao danas, njih 300-tinjak smjestilo se na Old Traffordu i tijekom svih 90 minuta nadglasavalo 62.000 domaćih navijača. Boysi su u to vrijeme bili na vrhuncu borbe protiv Zlatka Canjuge, Franje Tuđmana i ostalih koji su njihovu klubu nametnuli hibridno ime Croatia Zagreb, ali su svejedno bodrili i pratili Dinamo po cijeloj Hrvatskoj i Europi.

Među onima koji su se našli na Old Traffordu bio je i Šiljo sa zagrebačkog Trnja koji je sa svojom ekipom krenuo put Manchestera.

“Mi malo stariji, Macko, Cera, Bučo, Gnu i ostali išli smo avionom. Kombijima do Budimpešte i onda let preko Amsterdama do Manchestera. Ostatak je išao uglavnom kombijima i busevima do Manchestera i ti ljudi su se napatili, neki su putovali i po dva dana. Na putu do Budimpešte smo stali u Siofoku, zapili se u nekom noćnom klubu i skoro zakasnili na avion. U Amsterdamu smo se na aerodromu skoro sreli s Grobarima koji su se vraćali s neke europske utakmice, ali smo se ipak mimoišli”, kaže danas 48-godišnji Šiljo, koji je u navijačkim godinama s Dinamom i svojom ekipom prošao cijelu bivšu Jugoslaviju i pola Europe.

Iako su slovili za jednu od opasnijih navijačkih skupina u Europi, Boysi na tom gostovanju nisu imali nikakvih problema.

“Sve je prošlo bez ikakvih nereda, za razliku od recimo Madrida [Atletico - Dinamo 1:0, Kup Uefe, op. a.] dvije godine ranije kad je bio dar-mar. Najviše smo se družili s navijačima Manchester Cityja koji su nas dobro primili. Nismo tad znali previše o Cityju, mislim da su oni tada bili u drugoj ligi. Pili smo u njihovom pubu i zafrkavali se, dobri likovi. Prvog dana, dok smo sjedili u nekom parkiću, došlo nam je par klinaca i vikalo: ‘You fucking Italian bastards’ i pobjegli. Nisu imali pojma odakle je Dinamo”, kaže Šiljo.

Na utakmici su oni i Dinamo ostvarili dvostruku pobjedu. Momčad Osvalda Ardilesa službeno je remizirala, ali ta “nula” s prvakom Europe bila je ravna pobjedi, a Boysi su potpuno zasjenili domaće navijače. Goli do pasa, sa šalovima u rukama, nisu prestajali s pjesmom tijekom cijele utakmice.

Ostavili dušu na tribini

“Sjećam se da smo valjda cijelo prvo poluvrijeme samo pjevali ‘Kako je dobro’ i baš nitko nije prestao pjevati. Englezi su nas u čudu gledali, ništa im nije bilo jasno. Kako je utakmica odmicala, počeli su nam pljeskati i pokazivati palac gore. Poštovali su nas i pljeskali nam nakon utakmice. Bilo je to strašno gostovanje, dušu smo ostavili na toj tribini”, kaže Šiljo.

Na gostovanja već dugo ne ide, a kad stigne, povede sina na Maksimir. U njegovo vrijeme, kaže, Boysi su bili puno drukčiji nego danas.

“Drukčija su to vremena bila. Nama je svima Dinamo bio na prvom mjestu, a na tekme se išlo sa šalovima, dresovima i plavim majicama. Danas su svi u crnom i podijeljeni su u nekakve frakcije. Mi smo imali svoje ekipe, najčešće po kvartovima, ali smo se svi držali zajedno i navijali za Dinamo. Danas me neki dečki pitaju čiji sam, mamićevac ili antimamićevac. Moja jedina frakcija uvijek je bio samo Dinamo”, zaključio je.