“NEKA pati koga smeta / Hrvatska je prvak svijeta / Neka samo suze rone / Mi imamo šampione.”

Tako glasi refren vjerojatno najpoznatije navijačke pjesme nastale u Republici Hrvatskoj (“Dinamo ja volim” od Pipsa je kandidat za drugo mjesto) koju je snimio inače u muzičkom smislu ne pretjerano važan sastav Baruni u povodu Svjetskog prvenstva u nogometu 1998. godine, kada je reprezentacija predvođena selektorom Ćirom Blaževićem osvojila treće mjesto i time zasad zabilježila najveći međunarodni uspjeh hrvatskog nogometa. Ove stihove napamet zna većina Hrvatske, oni se i danas citiraju, mnogi su se ljudi u njima definitivno prepoznali.

I baš zato ovaj navijački pjesmuljak, kao i brojni drugi pjesmuljci prije njega, otkriva mnogo više nego što se na prvi pogled čini. Pjesma Baruna je zapravo sublimacija uskogrudne i nacionalističke verzije hrvatskog identiteta koju je od početka devedesetih godina gradio Franjo Tuđman sa svojim HDZ-om, a uz asistenciju Katoličke crkve nakon smrti kardinala Franje Kuharića. U četiri kratka stiha sadržano je skoro pa sve što odlikuje tu verziju hrvatskog identiteta (nikako jedinog mogućeg) te se demonstrira i zašto ona Hrvate nije mogla dugoročno usrećiti, kao ni sve ostale građane RH.

Laž kao svojstvo svakog nacionalističkog narativa

Prvo se primjećuje to da se u stihovima izražava nešto što nije istina - Hrvatska nije nikad bila prvak svijeta u nogometu (dok u nekim drugim ekipnim sportovima jest, ali oni ne izazivaju takvu nacionalnu i nacionalističku euforiju). To je banalna faktografija, ispasti u polufinalu znači da nisi šampion. Naravno, spominjanje šampiona je svojstveno raznim navijačkim pjesmama, to je očekivani wishful thinking, ali zbog konteksta Hrvatske 1998. u ovom slučaju ima i još jedan sloj značenja.

Laž je svojstvena za svaki nacionalistički narativ - primjerice, u Hrvatskoj je najraširenija ona smiješna o “tisućljetnom snu” koju je naravno lansirao Tuđman - pa je očekivano prisutna i u ovoj navijačkoj poskočici. Pritom je naročito zabavno to što se suvremeni hrvatski nacionalizam u svojoj šovinističkoj diskreditaciji Srba rado koristio poznatim citatom velikosrpskog ideologa Dobrice Ćosića iz romana Deobe (“Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.”), ignorirajući da i on ima set sebi svojstvenih laži.

Teška patologija uživanja u tuđoj patnji

Druga stvar izražena u tim stihovima je nacionalistička paranoja i sklonost teorijama zavjere koje su ništa drugo nego “poraz kapaciteta za analitiku pred kompleksnim problemima” (Marcell Mars). Naime, kompleksaški se inzistira na tome da nekome smeta što je Hrvatska postala prvak svijeta, a to nekome doista smeta baš onoliko koliko je Hrvatska prvak svijeta u nogometu. U toj HDZ-ovskoj verziji hrvatskog identiteta ne postoji mogućnost da se čovjek samo raduje sportskom uspjehu reprezentacije svoje zemlje, nego se odmah treba utvrditi kome to smeta, a smeta nekome (Srbima! Jugoslavenima! Orjunašima!) te se pravi užitak tek pronalazi u tome što sve to nekome smeta i što zbog toga taj ili ti pate. Nije li to teška patologija?

Ima nešto doista monstruozno u tome da se pronalazi naslada i uživanje u patnji drugih ljudskih bića, ali takva bešćutnost je također definirajuća osobina suvremenog hrvatskog nacionalizma (kao i svakog drugog). Ona se ogleda i u najpoznatijoj paroli Tuđmanove epohe, uklesanoj na njegovu grobu - “Sve za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto” - koja zapravo znači da u ime državnog projekta treba ignorirati sve ljudske patnje i žrtve, da doslovno sve vrijedi učiniti u vezi nečega što bi idealno trebalo biti servis građana. Ta parola iza sebe skriva ocean konkretne ljudske boli i pobjednika i poraženih, ona poručuje da sve to i nije toliko važno.

Nesportska poruka

Treće, očito je da se u refrenu pjesme Baruna izražava nesportski stav. Jer ako itko doista pati i plače zbog pobjede hrvatske nogometne reprezentacije u nogometu, onda je to reprezentacija koja je u toj utakmici izgubila i njeni navijači. To je razumljivo, poraz je uvijek trauma. No poruka hrvatskog nacionalizma nije da treba biti velikodušan u pobjedi, da treba izraziti poštovanje prema suparniku kojega si pobijedio, nego da treba biti oduševljen njegovom patnjom i suzama. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi svijet reagirao kada bi hrvatski reprezentativci nakon završene utakmice prema poraženoj ekipi koja plače na terenu uperili kažiprste, počeli se ekstatično cerekati i govoriti im “Pati, pičko, i plači!”. Jer to je u suštini ono što izražava popularni refren iz pjesme Baruna.

Sve ovo su karakteristike hrvatskog nacionalizma iz devedesetih, koje i danas žive u značajnom dijelu hrvatskog društva i koje ga čine odbojnim i nepodnošljivim za život. I zbog toga ljudi masovno odlaze iz Hrvatske, ne samo iz ekonomskih razloga jer ne žele provesti svoj cijeli život u takvoj mržnji i zloći.

No stvari su se u nekoj mjeri ipak promijenile od 1998. do 2018. Naime, može se vidjeti i da više ipak ne postoji uniformiranost kada je riječ o najnovijih uspjesima hrvatske nogometne reprezentacije, da se razvio jedan dinamičan pluralizam mišljenja i da se oni koji ne puše te odiozne “neka pati koga smeta” priče ne daju ušutkati prisilom i prijetnjama. 

Hrvatska desnica i dalje izražava nezajažljiv apetiti za progonom...

Hrvatska nacionalistička desnica i danas pokušava preko svojih medijskih eksponenata isfurati narativ o tome da “cijela Hrvatska podržava repku”, da bi odmah u sljedećoj rečenici krenula prozivati i proklinjati sve one u Hrvatskoj koje je ne podržavaju ili ne žele biti dio kolektivne histerije oko uspješnog plasmana u polufinale SP-a u Rusiji, čime 1. priznaje da je priča o “cijeloj Hrvatskoj” prijesna laž i 2. iskazuje svoj nezajažljivi apetiti za progon i isključivanje svih koji ne pristaju na nacionalističko jednoumlje. 

Ali ljude više nije toliko briga, oslobodili su se u nekoj mjeri straha koje je vladao u postratno vrijeme za apsolutne vlasti HDZ-a. Neki otvoreno žele poraz reprezentacije zbog korupcije u HNS-u, neki jednostavno uživaju u nogometu i ne zanima ih ta uskogrudna priča o naslađivanju na tuđoj patnji, neki hladno analiziraju što je bilo dobro a što loše u vezi igre hrvatskih nogometaša itd. To je dobro, to je demokratski pluralizam. Nitko nema obavezu niti smije biti prisiljen da na jednoobrazan način osjeća i tumači sve ono što se događa na SP-u u Rusiji. Dapače, pokazuje se da je moguće navijati za nogometnu reprezentaciju bez resantimana prema drugima, bez derogiranja drugih ljudi iz drugih nacija i država. Još kada bi to postalo jasno svim reprezentativcima, to bi onda bilo još bolje.

... ali njihove zapjenjene prozivke danas sve više izgledaju smiješno 

Zapjenjene prozivke nacionalista i dalje postoje, znaju biti vrlo vulgarne i beskrupulozne na društvenim mrežama, ali one sve više izgledaju smiješno, kao baljezganje maloumnih redikula, a sve manje kao konkretna prijetnja, što su nekoć itekako bile. Razotkriva se njihova praznina i njihovo otklizavanje u irelevantnost zbog toga što je aktualna hrvatska društvena i državna kriza demantirala sva počela njihove destruktivne ideologije utemeljene devedesetih. Uostalom, što slobodouman čovjek uopće treba učiniti nego se slatko nasmijati na sve one čiji skučeni um ne uspijeva percipirati kako je moguće istovremeno navijati za hrvatsku nogometnu reprezentaciju i sprdati se na račun Luke “ne sjećam se” Modrića, te da se to dvoje nikako međusobno ne isključuje.

Što god se dogodilo u srijedu u Rusiji jedno je sigurno - uz sve one rigidne nacionaliste koji i dalje kompleksaški analiziraju kome što smeta i prizemno se raduju tuđoj patnji, sve više je građana Hrvatske koji u uspjehu nogometne reprezentacije pronalaze užitak bez ikakvih negativnih primisli i bez ikakve potrebe za “istragom poturica”. To je bolja polovica Hrvatske koja zna da za radost nisu potrebne ni tuđe suze niti tuđa patnja. 

Rečeno jezikom razumljivim hrvatskim nacionalistima - neka pate ako im to smeta jer Hrvatska tek bez njih može postati prvak svijeta.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala