NOGOMET je najvažnija sporedna stvar na svijetu, kaže izreka. I u većini slučajeva, teško bi bilo argumentirati suprotno. U svijetu opterećenom siromaštvom, okrutnošću, kriminalom i stradanjem, teško da bi se nogomet ikako mogao provući u kategoriju "nesporednih" stvari.

22 jedva punoljetna milijunaša natjeravaju komad kože po travi, kažu trezveni cinici. I zbilja, ako uzmemo u obzir prilično točnu definiciju pravila nogometne igre, teško bi bilo argumentirati suprotno. Golobradi mladići trče za kožnom loptom po uredno obrezanom travnjaku, trudeći se progurati je preko arbitrarne linije.

Natječu se u ligama, natječu se u klubovima, natječu se na turnirima, natječu se na europskim i svjetskim prvenstvima. Svijet prati, svijet se kladi, svijet plješće, svijet uživa. Entuzijasti analiziraju, entuzijasti prepričavaju, entuzijasti pamte. Ostatak svijeta relativno brzo zaboravlja na sporednu, najvažniju, ali ipak sporednu stvar, i nastavlja dalje sa svojim životom.

Gorak okus u ustima

Kad je započelo ovo Svjetsko prvenstvo, planet je obuzela uobičajena Mundijal groznica. Hrvatska nije bila iznimka. Kafići su izbacili televizore na terase, sijedi komentatori su mljackali nakon utakmica, trgovine su se opskrbile navijačkim trash asortimanom, a radio frekvencijama zaplovio je novi pitki hit. Prvenstvo kao prvenstvo, nije se činilo da u ovome ima išta posebno. 

Entuzijasti su pratili i analizirali utakmice, cinici su kritizirali milijunaške balavce, a dio građana je svakodnevne utakmice nezainteresirano doživljavao kao pozadinsku buku. Na ogradama iznad frekventnih prometnica nicali su transparenti ispisani željama za skorim ispadanjem omražene reprezentacije.

Repka je ostavila gorak okus u ustima nogometnih fanatika. Kapetanova amnezija, Lovrenov šalabahter, masna sjena bivšeg gazde koja se iz Međugorja nadvijala nad igračima u novoj garnituri Nikeovih dresova, u kombinaciji s dosadašnjim blijedim rezultatima, nisu polučili zainteresiranost šire javnosti. Letargičnoj Hrvatskoj kao da je bilo svejedno što će napraviti novi izbornik sa starom reprezentacijom. Izgubili, pobijedili, koga briga, život ide dalje.

Život je stao

Međutim, život nije krenuo dalje. Stao je, negdje između jedanaesteraca s Dancima. Ili možda s Rusima, nije više ni važno.

Umorni, izubijani, nadrkani i žilavi momci na terenu u jednom trenutku više nisu bili dobro potkoženi klinci koji besmisleno nabijaju loptu s jednog kraja stadiona na drugi. Umorni, izubijani, nadrkani i žilavi momci postali su personifikacija države iz koje su doputovali. 

Hrvati su prepoznali zagušljivi teret mutne prošlosti. Vidjeli su nevjerojatan potencijal uništen promašenim vodstvom. Prepoznali su nedostatak povjerenja, klimave noge i proždiruću tremu. 

Vidjeli su djelić sebe u mladićima koji su se natjecali u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu.

I onda su učinili ono u čemu su možda najbolji. Podigli su se kad se činilo da nema šanse da ustanu. I nogometaši i građani. Oprostili su kapetanu, oprostili su sami sebi. Zaboravljajući na sve ostalo, pratili su jednu jedinu točku - prgavu hrpu sunarodnjaka odjevenu u nacionalni simbol koja se pošto-poto htjela dokazati, i sebi i svijetu, i pokazati da zaslužuje doći do kraja. Ako ih netko ne pusti, pregazit će ih.

I uspjeli su u tome. 

Pobjeda na glavnom testu

Posljednjih dana cijeli zastrašujući planet gledao je u maleni komadić kopna na jugoistoku Europe. Gledao je strašnu volju ljudi iz države koju do prije pet minuta nitko nije znao pronaći na karti. Svjedočili su fanatičnoj podršci sunarodnjaka koji, iako malobrojni, kad treba i kad žele, vrijede više nego stotine milijuna drugih.

Hrvatska možda jest osvojila srebro na ovom jednom sporednom, nogometnom testu, ali Hrvatska je pobijedila na glavnom testu, onome koji se računa. Naša zemlja je dokazala borbenost, odanost, srčanost i volju. Dokazala je da se u nju ipak može vjerovati, čak i kad samo rijetki u nju vjeruju. Dala je razlog svakom svom građaninu da bude ponosan na domovinu, čak i onima koje je do tada nebrojeno puta razočarala. 

Prizori stotina tisuća razdraganih ljudi koji satima fanatično prate izmorene finaliste do plamenog Trga bana Jelačića, dovoljan su lakmus papir za dokazati kako Hrvatska ima nade. Kao i prije dvadeset godina, pokazali su da, ako žele, Hrvati će pobijediti. Izborit ćemo se i srušiti koga treba srušiti, podržati koga treba podržati i nekako, uz dobru motivaciju, naučit ćemo krenuti naprijed.

Ako iz autobusa, stvarnog i metaforičkog, izbacimo nepotreban teret, možda ćemo nekad, u nekoj ljepšoj budućnosti, zbilja biti nepobjedivi.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala