DA OGOLITE Božić od njegovog sjaja i blještavila, kao glavna ideja ostali bi dobrota, nada i gostoprimstvo.

Tako nekako izgleda Banija ovih dana. 

"Dragi moji, jeste za kavicu?" pitala je Branka Majkić, koja je izašla u dvorište kad je čula automobil. Rekla je to i prije nego što smo uopće uspjeli izaći iz auta. Nije znala da dolazimo. Pa, ipak, prvo je izgovorila "Vi ste meni uvijek dobrodošli" i ponudila nas kavom. Otišla se tek brzo presvući, da nas ne dočeka tek tako. U nekoliko minuta uspjela se i presvući i pristaviti kavu pa nas je već, dok smo razgledavali urušenu kuću nekoliko metara dalje, pitala gdje smo jer nas kava čeka.

Onome tko je bio na Baniji, koju je krajem prošle godine pogodio strašan potres, bit će dobro poznato to nepatvoreno gostoprimstvo, taj nesalomljivi duh. 

Prostor od tri puta tri metra Branki je i kuhinja, i blagovaonica, i dnevni boravak

Ulazimo u drvenu potleušicu, na van izgleda kao spremište. Jednom smo nogom zakoračili unutra i već smo skoro na pola prostorije. Prostor veličine otprilike tri puta tri metra i kuhinja je, i blagovaonica, i dnevni boravak. Kuhinjski elementi već na prvi pogled sastavljeni su od tri različite kuhinje. Branka pojašnjava da je sve sastavljeno od ostataka kuhinja tri različita susjeda. Tamo gdje bi inače stajao sudoper, sada je lavor s vodom. U lijevom kutu pored stola je peć. Grije. 

"Djeco moja, meni je dobro", govori Branka dok sjeda na maleni stolčić, kao da ona nas umiruje. 

Pet minuta ranije, dok je čekala da uđemo u njenu priručnu kuhinju i boravak, prstom je pokazivala na urušenu kuću. "I jutros je nekoliko puta treslo", rekla nam je tada pa dodala da muž, za razliku od nje, još ima hrabrosti da tu i tamo uđe u kuću koja to više nije. Koja je u prosincu 2021. i dalje u potpuno istom stanju, nagnuta i popucala, kao što je bila krajem prosinca 2020., kada je Baniju pogodio razoran potres. Jedino je unutra još sigurno nešto u međuvremenu otpalo. 

Kontejner su Branka i suprug dobili brzo nakon potresa, no uredski je, pa u njemu nema ni sanitarnog čvora ni tuša, služi im tek za spavanje i odlaganje stvari. 

Četiri-pet metara od popucale kuće su kontejner, kemijski WC i ona potleušica u kojoj sjedimo s Brankom.

"Djeco, nije sve u sjaju i raskoši. Ljudi mogu biti sretni i u šatoru"

"Još nekoliko dana i bit će godina tada od potresa, razornog potresa koji je napravio ovo što je napravio 29.12. prošle godine. Djeco, nije sve u sjaju i raskoši. Ljudi mogu biti sretni i zadovoljni i pod šatorom, na kraju krajeva. Najbitnije je da ste zdravi, sve ostalo će biti. Nisu samo Poljane stradale, stradalo je još puno mjesta. Strašnik je mjesto koje je stvarno jako postradalo, pa sva okolna sela. Ali Poljane su posebno tužan prizor iz prostog razloga što je ipak tu pet ljudi poginulo. Pet života je tu nestalo. Nekad će netko kuću napraviti, ne mora biti od 100 kvadrata, bit će od 30. Ali život više neće vratiti. To su ipak dva mlada života, dva mlada momka koja su poginula. Zato Poljane imaju specifičnu težinu", govori Branka.

Uzdahnula je pa nastavila. 

"Tužno, jadno, tako je kako je", govori prisjećajući se potresa koji je nju i supruga učinio beskućnicima, ali to ne govori zbog samosažaljenja, nego zbog izgubljenih života. Svi se u Majskim Poljanama poznaju i puno je suosjećanja za one kojih više nema i za njihove obitelji. Tuga je to koja Branku i njezina supruga podsjeća na to da je moglo biti i gore od toga što su ostali bez doma. 

Danas kuća u kojoj su živjeli izgleda kao da je u njoj vrijeme stalo, kao da je potres bio prije nekoliko minuta.

"Da moram u jednoj rečenici opisati kako živimo, to bi bilo: Katastrofa, užas"

Premda će i sami naglašavati da je najvažnije to što su izvukli živu glavu, i godinu dana nakon potresa Branka i njezin suprug ne mogu se normalno otuširati, a na WC idu u toi-toi.

Pitamo je može li se u jednoj rečenici opisati to kako žive posljednjih godinu dana. 

"U jednoj rečenici se ne može opisati, može se dočarati slikom i trebali bi sati i sati za spoznati kako ljudi ovdje žive. U jednoj rečenici ili riječi bilo bi: 'Katastrofa, užas.' I tu je kraj. Prvo, nemate krov nad glavom. Drugo, nemate vodu. U ovom stoljeću vama su misaone imenice tuš i tuširanje. Nemate vodu, nemate sanitarni čvor, nemate grijanje, nemate ništa. Zahvaljujući ljudima, imate topli obrok pa ako uspijete skuhati što drugo, dobro, ali ako ne, ne možete si dozvoliti da umrete od gladi. Imate taj kruh, imate obrok, pa neka i jedan. Ja ne mogu a da ne zahvalim svim ljudima, iz svih dijelova Hrvatske, iz susjednih zemalja. Ljudi su dolazili čitavu ovu godinu, i danas dolaze koliko mogu. Ljudi i dalje nose i konzerve, tjesteninu, rižu, šećer, kavu… To je ono što ljudsko srce može napraviti. Jedan pojedinac meni ne može napraviti kuću, tu mora biti organizacija", kaže Branka. Dodaje i da ne zna gdje je sav taj novac koji je stigao iz donacija. 

"Manite se namještaja, vidite li vi za koliko je otišao? Za dvije sekunde"

Sjedi na stolčiću ispred improviziranog sudopera i otpuhuje dim cigarete. Kuhinjski element joj s vremena na vrijeme posluži kao naslon. 

"Ma ovo je normalna stolica, sve je to normalno", odmahuje rukom. 

"Ljudi, bitna je duša. Manite se namještaja, vidite li vi za koliko je otišao? Za dvije sekunde. Znaš zašto je ovdje sad nama lijepo? Da kaže teta Brana. Zato što je pozitivna energija. Možete imati vile, dvorce, ali ako je negativna energija, ništa to ne znači. Ali narod na Baniji je inače takav. Ljudi ovdje nisu navikli na luksuz i na nešto. Ovdje ljudi nisu bili pod tim stresom kao što su ljudi koji žive u velikim gradovima", govori Branka i uz osmijeh dodaje: "Toliko je pozitivne energije u ovom malom prostoru, vidite li da je dnevni boravak ogroman?"

Blagdanske ukrase nema gdje staviti

Blagdanskih ukrasa nema samo zato što ih Branka nema gdje staviti. Na mali stol je, osim kave, iznijela i kekse i savijaču i to je gotovo sve što na njega stane. Kaže, u normalnim okolnostima bi sad na stol izvadila pečenje, ali za ovu će ga priliku odglumiti keksi. Nedostaje joj i taj blagdanski ugođaj, ali pomirila se s time da sada postoje sasvim neki drugi prioriteti. Pa i maca koja je dolutala pa se Branka brine i o njoj.

Pitanje o tome kako je njoj i suprugu i dalje, godinu dana nakon potresa, živjeti bez puno stvari koje inače svi uzimaju zdravo za gotovo, na sekundu ju je i začudilo.

"Nama je normalno da peremo zube vani, da nam se smrzava četkica na minus 10 i da se zamrzne vešmašina"

"Od svih tih stvari nemamo ništa, ali morate shvatiti da su se ljudi saživjeli s ovom situacijom. Nama je normalno da peremo zube vani i da nam se smrzava četkica za zube na minus 10. Za godinu dana nama je to sasvim normalno, a bilo bi nepojmljivo svakome u 11. mjesecu prošle godine. Meni je normalno da perem veš kod bunara, vidjeli ste kako to izgleda. Danas ne mogu prati jer je bilo minus šest i mašina je zamrzla. Ona nije programirana da pere na minus 20 vani. Godinu dana perem kad je plus", govori Branka. 

"Ne očekuje nitko u dvije minute da se naprave tisuće kuća, ali ne mogu vjerovati da se u 12 mjeseci ne može srušiti 500 kuća"

Ne samo da se ništa nije pomaklo s mrtve točke kada je obnova u pitanju nego, govori nam, nema ni informacija kada bi nešto moglo krenuti. 

"Hvala Bogu ako je nekome obnovljeno, fantastično, jer ako je tisuću kuća obnovljeno, moja bi mogla biti tisuću i prva. To je ta nada koja ne umire. Kod mene konkretno za godinu dana nije maknuto s mrtve točke. Ništa. Prvo, nije srušena. Drugo, ni 'o' od obnove. Apsolutno ništa. Sva obećanja su bila: 'Sad će, počinje.' Treba jedan papir, treba drugi papir. Daj požurnicu da se sruši, pa drugi put… Ne znam treba li sto puta požurnica za rušenje. Po meni, najveći problem u cijeloj toj priči je papirologija. Svima onima u čijim je rukama sudbina ovakvih nesretnika kao što sam ja bitan je papir. Pita te imaš li papir, a ne imaš li krov i gdje ćeš biti. Imaš li taj i taj papir. Pa zar nije moguće da se papiri rješavaju u hodu, a da se ljudima omogući donekle normalan život? U dvije minute je ljudima nestao čitav život, ne očekuje nitko u dvije minute da se naprave tisuće kuća, ali ne mogu vjerovati da se u 12 mjeseci ne može srušiti 500 kuća", govori Branka. 

"Da bih stvarno bila sretna i zadovoljna, treba mi kuća, topli dom. Da mogu normalno boraviti, otuširati se, kuhati, pogledati televiziju"

Branka govori otvoreno i bez imalo uvijanja reći će sve što joj je na duši kada je riječ o onome kako živi i što proživljava u posljednjih godinu dana. Nije, kaže, nikome dužna, pa si to može priuštiti. Pa, ipak, nema tu gorčine. Razvući će Branka svako malo osmijeh, nasmijati se i svojoj muci. Iako razloga za sreću i nema. Suprug je proteklu godinu radio na javnim radovima na saniranju posljedica potresa, ali uskoro će i tome doći kraj. 

No Branku najviše boli pogled na staru kuću i spoznaja da se baš ništa nije pomaknulo nabolje.

"Prvi korak je trebao biti prije deset mjeseci da se ukloni objekt, da bar psihički ne ustajem ujutro i ne liježem s tom ruševinom koja prijeti da mi padne cigla na glavu. Presretna sam što smo oboje izašli živi, a bili smo potrpani. Meni je glava bila ozlijeđena, udarila me je greda. Ali živi smo, zdravi smo. Da bih stvarno bila sretna i zadovoljna, treba mi kuća, topli dom. Da mogu normalno boraviti, otuširati se, kuhati, pogledati televiziju. Znači, kuća", kaže Branka dok se pomalo opraštamo s njom. 

Traži nas da joj obećamo da ćemo doći i sljedeće godine pogledati je li se što napravilo. Obećavamo. 

Danijela je u istoj situaciji: "Kuća se treba rušiti, ali kad - ništa ne znam. Tek su nam prije mjesec i pol promijenili naljepnicu"

Još malo dalje u Majskim Poljanama žive Danijela Bjelajac i njene dvije kćeri te svekrva Stana. O njima ste već čitali na Indexu nakon potresa, kada su im dobri ljudi u nekoliko dana sastavili drvenu montažnu kućicu. Bilo je tada veselo i puno nade. 

Danas od te nade nije puno ostalo, ali još uvijek nije do kraja izgubljena. 

"Kuća je bila gotova 23.1. Tu noć su svekrva i kći počele već spavati tu, ali sam ja s drugom kćeri još nekoliko dana ostala u kontejneru, da ne spavamo na kutijama i na stvarima. Negdje pred kraj prvog mjeseca smo prešli tu jer je već bilo da će i škola uskoro krenuti, pa da djeca imaju kakve-takve uvjete. Bilo je milijun nekakvih obećanja o kućama i tko zna čemu. Što da vam kažem, tek prije mjesec i pol dana nam je promijenjena naljepnica na kući iz žute u crvenu. Bili su statičari i vele: 'Pa tko vam je dao žutu kad su vidjeli kakvo je iznutra činjenično stanje?!' Tko god je obećavao nešto, odustajao je jer je kuća tad službeno bila 'žuta'. Nitko tu ne daje ništa na papiru, to je sve rekla-kazala. Kuća se treba rušiti, ali kad i što, ništa ne znam. Iščekivanje", govori Danijela. 

Pa odmah nastavlja. 

"Selo je gore nego što je bilo onda, u cijelim Majskim Poljanama rade se samo dvije kuće, i to iz privatnih donacija"

"Selo je sad još gore nego što je bilo onda. U cijelom selu Majske Poljane rade se samo dvije kuće, iz privatnih donacija. Dobili smo stupove za vanjsku rasvjetu, koja će Bog te pitaj kad proći kroz to selo. I asfalt smo dobili. Ovaj stari, nikakav most iz sela prema Glini se ruši i gradi se novi, a to traje već tri mjeseca. Trebalo bi biti gotovo do kraja prvog mjeseca, nadam se da hoće. Kći je krenula u malu školu u 10. mjesecu, idemo okolo-naokolo", kaže. 

Dok razgovaramo, Danijelina petogodišnja kći se igra. Da je kućica koja im je sad dom nekakva vikendica, bila bi savršena. Ovako je petnaestak kvadrata na donjoj etaži i desetak na gornjoj puno premalo za potrebe četveročlane obitelji. Ispričava nam se na neredu iako nered nije ništa veći nego kod nekoga tko živi u tri puta više kvadrata. 

Svekrva i starija kći spavaju na kutnoj garnituri, u kućicu se naselili i miševi i puh

"Mlađa kći i ja spavamo gore, a svekrva i starija kći su dolje, na kutnoj na razvlačenje. Ako nije škola ujutro, želiš dijete pustiti da spava do 9, a ako netko dođe, nema gdje sjesti. Ne može ni tu za stol jer je sve nagurano, da bi se ta kutna razvukla u krevet, sve se mora pomaknuti. Najesen nam se uvuklo miševa, tu je negdje nastanjen i puh. Spavamo i kad ga čujemo, kucnemo mu", govori Danijela. Smije se jer to, kaže, ni blizu nije najveći problem.

"U 9. mjesecu je nestalo bunarske vode, vatrogasci nam dovoze vodu svakih 10 do 14 dana. Kupaonica je uža od metra, tek toliko da je kada stala. Ako se curica od devet godina sama tušira, pola toga zalije. Vodu imamo dolje preko ceste koju koristimo za svinjac, tamo mi je i mašina za veš. Sad ovih jutara je čekam i do dva sata da se odmrzne pipa, da mogu prebaciti crijevo i oprati veš. Kći je malo popustila u školi. Učiteljica je razočarana, a razočarana sam i ja jer ona nema tu uvjeta. Ako netko dođe dolje, ona nema mira jer čuje gore što se priča. Mlađa ako gleda crtić, ova gore nema koncentracije. To me u biti najviše boli, tamo je imala svoju sobu u kojoj je pisala zadaću, nitko joj nije smetao", govori nam.

Okićeni bor, blagdansko ozračje i uspomena

Na malom prostoru ispred kućice je bor. Taj je prostor zapravo sve što je ostalo od dvorišta jer je na ostatku kontejner koji sad služi kao spremište budući da stvari ne stanu u kuću. Bor je cijeli okićen, pun je ukrasa i šarenih lampica. Vrh se, kaže nam Danijela, polomio u potresu, ali su ga zalijepili i ponovno stavili na bor da im bude podsjetnik. I lampice koje su obješene pred kućom bile su na staroj kući, i one su uspomena. 

Bor je vani jer u kuću ne stane. 

"A gdje ću ga staviti?" pita Danijela. 

Iako mjesta u kućici nema, božićni ukrasi su i unutra nekako stali. Vesele i djecu i Danijelu. No, osim što nedostaje mjesta u kući, muči ih što je zakrčeno i dvorište. 

Svakodnevni problemi

"Voljela bih da se onaj tamo dio raskrči jer djeca više nemaju dvorište, nema zelene površine. Jučer je starija pala, taman saniram ranu, a trči i mala govoreći da je i ona pala. Katastrofa. Ili su na cesti, a na cesti se vozi kao po Divljem zapadu još uvijek, sva sreća da je malo auta."

Kontejner sad služi kao spremište za stvari, pa Danijela često ima problem jer se nerijetko zagubi nešto od robice njenih dviju kćeri. 

Nju i svekrvu pored svega brine i stoka, koja im je izvor prihoda. Prasići su iza u dvorištu. 

"Krmača nam je jučer uginula, nisu prasići preživjeli. Da je njih pet, to bi bilo petsto kuna po prasiću. Ah… Kud sve tud i to. Ne znam, valjda će za godinu dana sve biti drugačije i bolje", govori uz duboki uzdah. 

Ljudi ovdje ne žele biti na teret državi, ne želi ni Danijela

Ljudi ovdje ne žele biti na teret državi, a tako je i s Danijelom. I dalje se nada da će se u nekom skorijem vremenu početi graditi nova kuća i da će moći normalno živjeti, od rada i od svoje stoke. Da će moći normalno kuhati i da će djeca moći u miru učiti. To joj je jedina blagdanska želja. 

"Nelogično je da državi budemo na jaslama godinu dana. Nikakve logike, ali ajde. Dobivamo tu hranu, ali većina ljudi može si kuhati. Mi smo sad, kad nam je promijenjena naljepnica, iznova dobili pravo na Pleterovu hranu. Biti na državnim jaslama godinu dana nema nikakvog smisla. I onda naravno da ništa nije napravljeno kad se novac crpi na sve strane. Bili su jesenas iz Crvenog križa, kažu: 'Pa vi pravite zimnicu.' Naravno da pravim, pa što ću jesti ako ne pravim. Dat će ti oni nekoliko krastavaca, ali neće paradajz, papriku… Ja se nadam, još uvijek se nadam... Nadam se da će se umjesto stare kuće izgraditi nova, bit će, naravno, manja. Ali barem da curice imaju svoju sobu", govori Danijela. 

Cijelo vrijeme dok smo razgovarali, uspješno je zadržavala suze. Sada više nije mogla. No odmah se pribrala. 

O blagdanima: Teško je, baš je teško

"Samo da ovo više prestane. Jutros su bila tri potresa. Koliko puta kad prođe kamion, šleper, mislimo da je potres", kaže Danijela pa pogleda na trijem.

"Teško je, nigdje nikud s ničim. Ovo smo morali sami praviti, ljetos pada kiša. Do pola kuće je obuća, od pola voda", kaže. 

Kada smo spomenuli dočekivanje blagdana u ovim uvjetima, samo je uzdahnula.

"Teško je, baš je teško. Općenito taj osjećaj. Prođete i kroz grad, okićeno je to, ali nije to to. Jednostavno nije isto kao prije", govori. 

"25.12. prošle godine je bio posljednji normalan, sretan dan kojeg se sjećam"

Prisjeća se jednog od posljednjih sretnih dana prije potresa. 

"25.12. je bio zadnji nekakav normalan dan koji pamtim. Sjećam se svega. Otišli smo u Glinu kod prijatelja na ručak. Rekao je da će doći po mene i po djecu. Njegov sin i moja starija kći se kao vole, cura su i dečko, još smo se glupirali: 'Hajmo, prijo, nazdraviti za djecu.' Gluparije. Cure su skakale u haljinicama u hodniku pa na stazu legnu i vuku se, još pitam prijatelja zašto to dozvoljava, tim više što je Božić, a cijela će mu kuća biti u neredu. On mi na to odgovori: 'Ma pusti djecu.' Kao da se nešto slutilo, do te mjere da ih pustimo da rasture kuće. Jedan od tih normalnih, sretnih dana", ispričala je. 

Opraštamo se. Sa suzama u očima nam zahvaljuje što smo ih se sjetili. Odgovaramo da to nije ništa na čemu nam treba zahvaljivati. 

Kontejnersko naselje i očuvani blagdanski duh

Sljedeće odredište - kontejnersko naselje Glina. 

40-ak uredno poslaganih kontejnera na šljunku i asfaltirane cestice među njima. Na prvi pogled sve su kućice iste, no ako se čovjek malo bolje zagleda, može se vidjeti da neke ni život u limenom improviziranom naselju nije mogao spriječiti u širenju blagdanskog duha. 

Čak i izvana neke su kućice okićene, vide se lampice, borići, ukrasi…

"Mene to veseli, volim si ukrasiti. Ja to volim prirodno, ovo mi je nešto pregorjelo sad, nema veze", govori nam baka Anđa Mandić dok pokazuje na jedne lampice. 

Anđa se veseli unuci koja će joj doći u posjet

"Ja sam to sve sebi izmislila, nije loše vidjeti, volim to vidjeti. Da bude prirodni ambijent. Kad ljudi dođu, kažu da je lijepo", govori uz širok osmijeh. "Ja to tako uvijek, moraš bar nešto", dodaje. 

Veseli se jer će joj za blagdane doći kći i sin. Doći će i unuka, to je posebno veseli, pokazuje nam sliku.

"Imam četvero djece, ali drugo dvoje su daleko", kaže. 

Pitamo je kako joj je u kontejnerskom naselju.

"Ja sam ovdje slobodna, ovdje se ne bojim potresa"

"Zadovoljna sam, kako ne bih bila. Ja sam ovdje slobodna, ovdje se ne bojim potresa. Odmah se skinuo s mene onaj strah. U 4. mjesecu smo uselili ovdje, prije smo bili u hotelu u Topuskom. Zgrada u kojoj sam živjela u Glini više nije useljiva, ulegla je. Stubište je najviše otišlo. Zgromilo je zgradu. Kažu da će se graditi zgrada na drugom mjestu, da će za dvije godine biti izgrađena", govori nam.

Pa se prisjeća dana razornog potresa.  

"Mene je potres samu zatekao. Ručak sam kuhala i najednom 'bum'. Pao je televizor na toj komodi koju sam imala. Bila sam na trećem katu. Strašno. Ostalo mi je još nekoliko stvarčica, ali ne usudim se gore, strah me je", govori. 

Dragica o svom privremenom domu: Dobro je, nemamo bolje, situacija je takva kakva je

Nekoliko kontejnera dalje privremeni je dom Dragice Bajs. 

"Dobro je, što da kažem. Imam sve ono osnovno - grijanje, tuš, kuhinjicu. Pa dobro je, nemamo bolje, situacija je takva kakva je. Zadovoljna sam, drugog izbora za sada nemamo, a vidjet ćemo kako će biti poslije", govori. 

Prije potresa je živjela u kući u Glini o kojoj se brinula za njezine vlasnike. I sada ide tamo i brine se za kuću i dvorište, ali se u njoj više ne može boraviti. 

Potresa se sjeća kao da je bio jučer: "Primiče se godina dana i još uvijek mi je to strašno. Ne mogu opisati"

Potresa se sjeća kao da je bio jučer.

"Bila sam u kupaonici, prije toga je bio jedan manji, mislila sam da se smiruje. Sređivala sam kupaonicu, a od nje imam dosta hodati da iziđem van, prvo su jedna pa druga vrata. Uzela sam usisivač, kad me je bacilo na zid. Bacim usisivač. Lomi, puca, pada, ja se borim abnormalno. Sama sam žena inače, sama živim. Meni lomi noge i nikako izići. Nekako sam na kraju izašla, a potom pala. Ustala sam i krenula sam prema unuci u drugu ulicu. Tek sam kasnije shvatila koliko me boli zbog tog pada. Primiče se godina dana i još uvijek mi je to strašno. Ne mogu opisati", prepričava Dragica. Kaže da kad god nešto lupi, misli da je opet potres. 

"Sama sam, to mi je teško. Sad idu blagdani pa poteku suze"

"Dobro je, ali emocije su tu. Djeca nisu sa mnom, sama sam. To mi je teško. Ja sam navikla, ali kad su blagdani, to me vrati u prošlost. Drugo ništa mi ne nedostaje, dobivamo i hranu, ne mogu reći da mi nešto nedostaje. Ali sad idu blagdani pa poteku suze", govori Dragica dok joj suze idu niz lice. 

"Teško je, djeca imaju svoje obaveze, rade. Jedno ima svoje dijete, curicu, a jedno mi je daleko, u Americi. Čujemo se, bila sam dvaput tamo, ali sad su godine već. Ne znam, već sam ja starija žena… Nadam se da ćemo se vidjeti opet, želja je, ali dalek je put…", kroz suze jedva govori. 

"Hvala Bogu da su mi djeca dobri ljudi, da koriste i sebi i društvu gdje god da su. To me drži", pribrala se brzo. 

Snaga ljudi s Banije

U očima joj se, osim tuge, vidi i ponos.

I ona neka snaga. Istu ćete snagu pronaći u očima svih ovih ljudi koji se svakog dana iznova bore, koliko god da im je teško. I onda kada se, kao ljudi s početka ove priče i mnogi drugi, bore s nemoći zbog stvari koje su se odavno mogle i trebale početi rješavati. Za drugo osim borbe ni ne znaju.

Ako vam u ovo blagdansko vrijeme treba inspiracija i podsjetnik na ono što je doista bitno, nećete naći bolji od Banije.