Nisam još vidjela onu "najbolju" destinaciju, Sydney, ali bez imalo razmišljanja mogu reći da mi je Brisbane najdraži australski grad, možda zato jer je bio moj prvi posjet tom kontinentu, možda zato što sam tamo proslavila svoj prvi rođendan daleko od doma ili možda ipak zato što sam u rukama držala koalu i skakutala po livadi skupa s klokanima?

 

Prvi put kada sam saznala da idem u Australiju bilo je samo nekoliko sati prije samog leta, sjediš doma na stand by-u i čekaš poziv, letiš li kamo ili ne i ako letiš gdje ćeš to na kraju završiti? Poziv je bio pravo malo iznenađenje! Kako sam već prošli put pisala o Singapuru i da većinom ti letovi traju po 5 dana tako je bilo i sa ovim - jedan dan prvo u Singapuru, drugi dan u Australiji pa treći ponovno u Singapuru, prije povratka doma iliti u bazu, Dubai.

 

 

6 sati vremenske razlike u plus od Dubaija i već uspiješ zamijeniti dan za noć, osim ako ne ostaneš budan cijelo to vrijeme, kao ja, da bi ekšli uspio nešto i vidjeti i posjetiti, a ne provesti 24 sata u krevetu uz room service. Nekoliko nas uspjelo se dogovoriti za izlet to jutro u najstarije i najveće svjetsko utočište za koale i klokane, ne znaš koja je bila više uzbuđena od pomisli da ćemo zagrliti i pomaziti pravu malu crno bijelu koalicu! Lone Pine Koala Sanctuary (Park) je otvoren 1927. godine i u početku je imao samo jedan zaljubljeni par koala, Jack i Jill (vrlo maštovito). Kasnije je, za vrijeme 2.svjetskog rata postao svjetski poznat, a danas tamo osim koala i klokana stanuje i nekoliko vrsta reptila, tasmanijske nemani (znate onu groznu čupavu smiješno ludu živinu iz Looney Tunes crtića?), vombati i čudnovati kljunaši.

 

Obzirom da nam se hotel nalazi u centru grada, autobusna stanica nam je bila pod nosom pa smo se same uputile do parka, rano ujutro dok još nije gužva i stigle taman na vrijeme da vidimo te male ljenjivce kako se bude, na onih 15 minuta vremena dnevno koje provedu otvorenih očiju i 15 minuta koje provedu hraneći se, ostatak dana kuliraju izvaljeni na granama eukaliptusa i briga ih za cijeli svijet!

 

 

Osim što smo ulaz platile oko tridesetak australskih dolara, slikanje sa koalom koštalo je još nekih petnaestak (skupa je ta Australija, ali za neke stvari se i više nego isplati iskeširati i više od dnevnice, ako je potrebno) i u ruke si primio malo preslatko klupko oštre dlake, koje se uhvati za tebe svojim kandžicama i ugnijezdi na prsa kao novorođenče! Rekli su nam ljudi da se navodno koala kada je zadovoljna i kada joj je ugodno pokaka, a dok ju držiš svoje ruke moraš staviti pod guzu, veselo! Ali izgleda da mu nije bilo toliko ugodno sa mnom da se opusti do kraja, iako je šapice smjestio ravno tamo gdje je najmekanije, mali perverznjak, hehe. Svakih pola sata mijenjaju male čupavce za slikanje, jer se jadni previše umore i moraju ići odmoriti, idućih 20 sati hrkanja jedva dočekaju!

 

Drugi dio parka je ogromna livada na kojoj klokani šeću, skaču, izležavaju se, a i mi skupa s njima! Uživancija i pol! Mali, veliki, stari, mladi, klokani, ljudi, svi guštaju na svježem zraku jedni s drugima. Neopisiv je osjećaj biti u takvoj neposrednoj blizini sa životinjama koje inače vidiš samo u zoološkom vrtu, iza ograde sa zabranom prilaska, hranjenja ili diranja iste. Ovdje upravo potiču interakciju između njih i nas, prodaju hranu kojom ih smiješ hraniti ali isto tako upozore i na pravila ponašanja. Nekada zavidim ljudima koji imaju privilegiju raditi na takvom radnom mjestu, okruženi prirodom i životinjama koje vole i koje vole njih! Dok je rad s ljudima neka posve druga priča. Provele smo čitavo jutro u parku i taman ostavile vremena za kupovinu svih mogućih suvenira, a pod dojmom sam bila danima, čak i sada kada pogledam slike i sjetim se kako nam je bilo, ne mogu vjerovati da se to za ozbač dogodilo, moj album slika životinjskog carstva se upravo malo proširio!

 

 

Sljedeći dolazak u Brisbane bio je u trećem mjesecu, za moj rođendan. Ponovno let od 5 dana, ali ovaj puta Brisbane – Auckland – Brisbane pa sam zapravo rođendan dočekala na Novom Zelandu. Obzirom da sam totalno crashala kada sam legla u krevet probudila sam se tek poslijepodne, u šoku i nevjerici ne znajući gdje se nalazim, zašto se uopće nalazim tamo, kaj se događa, koji je dan ni koliko je sati, taman pred ponovni polazak za Brisbane. Od tog silnog jet laga bila sam poprilično mutava i uspjela se zagubit na aerodromu (u životu se nisam izgubila negdje, čisto da imate predodžbu u kakvom sam kaosu bila, a trijezna!) pa sam na avion stigla zadnja, taman na vrijeme da čujem kapetana kako nas poziva sve da se okupimo u prvoj klasi, jer nešto ne valja sa avionom i mora nas obavijestiti o detaljima. K vragu! Ništa od ikakve proslave!

 

Skupili smo se svi na hrpi i kapetan je počeo pričati nekakve nebuloze, koje nisu imale veze s vezom, pokušavajući zadržati ozbiljnu facu, ali kada sam ja procvilila da ipak nećemo stići na vrijeme da ih počastim pićem u Brisbaneu, on se počeo smijati, a troje kolega je izašlo iza ugla sa čokoladnom tortom i svjećicama. U sekundi je 16 ljudi pjevalo happy birthday i ne samo na engleskom nego i na svim drugim jezicima zemalja iz kojih su dolazili! Mislim da je to ipak bilo najveće iznenađenje u životu, koje mi je netko priredio za rođendan i koje me iskreno i neočekivano ostavilo bez riječi. Šesnaest potpunih stranaca s kojima sam provela tada nekoliko dana i koje možda više nikada u životu neću vidjeti! Podijelili smo tortu, a ono što je ostalo ponudila sam i najdražim putnicima na tom letu, bračnom paru koji je letio u Europu proslaviti svojih 35 godina braka, nisam mogla izabrati bolje!

 

 

Sletjeli smo, naravno, na vrijeme u Brisbane za večeru, nekoliko rundi cuge i završnu šnitu torte na kraju balade. Nismo zaružili u nekom od klubova. jer je na žalost bio neki glupi dan u tjednu, a jedini otvoreni klub nije prihvaćao osobne iskaznice iz Emirata, Hrvatske, Francuske, Grčke, Južne Afrike itd., nego samo isključivo putovnice koje naravno nismo imali sa sobom. Bez obzira na sve taj dan zbilja nisam mogla poželjeti bolje neznance oko sebe. A putujući sa samog kraja svijeta, s istoka prema zapadu, produžila sam si svoj dan za nekoliko sati i završila ga šećerom na kraju, skajpajući sa svojim najdražim kokošima doma u Zagrebu, slušajući najdraži kreštajući "sretan rođendan tiiiii" na hrvatskom…

 

Sljedeće jutro nisam mogla odoljeti suncu i toplom proljetnom vremenu (iliti jesenskom) pa sam još malo prošetala centrom grada u kojem je uvijek živo. Bio radni dan ili vikend uvijek ima ljudi i podsjeća me na doma, na Zagreb, na ispijanje kavica na Cvjetnom i u Tkalči, na uživanje u prvim lijepim proljetnim danima nakon zime ili posljednjim ljetnim, prije nego zahladi kada svi izgmižu van upijajući toplinu sunčeka iza oblaka. Na kraju krajeva možda je i to jedan od razloga zašto toliko volim skoknuti do Brisbanea, iako ga ne dobivam često na rosteru. Ali tko zna, uvijek postoji slijedeći mjesec… Za sada me u prosincu čekaju Manila, Jakarta, London, Glasgow i Zagreb!