T. je već tamo. Odlazimo na kat restorana, sjedamo i naručujemo. Konobar odlazi, a T. priča o snimanju koje je imala. Iako mi je cijeli dan slala fotke i prepričavala Whatsappom real-time dogodovštine, još uvijek je imala što za reći. – Znaš da sam bila s curom? – Ajmo otputovat u Afriku sutra – Idemo večeras u Cavalli? – Ti si moj hrvatski dečko! – I tako unedogled. Uvijek je imala što za reći i meni je to odgovaralo. S njom ti ne može biti dosadno. A dosadu ne volim. Jako ne volim. Iako se već godinama s dosadnima ne družim, svako toliko me zapadne netko u usporedbi s kime se i rezanje salame žlicom čini ugodnom zanimacijom. I onda se ja pravim da me zanima to što priča, a takvi bome isto imaju priča sa nedokučivim krajem. I živjeli su su sretno do kraja života nikako dočekati. Srećom T. nije takva. Jest, spaljena je do bola, luda ko' kupus, ali draga za popizdit. A tek oči. Slab sam na zelene oči. Toliko da to više nije ni smiješno. I kako ja volim lude cure, s vremena na vrijeme to mi se obije o glavu. Ali, baš ono pravo. Višestruko. A ja sam jedan od onih koji vole utvrditi gradivo kada ga jednom nauče. Jednom će mi valjda prisjesti. Uskoro. Konobar donosi klopu, sve izgleda super fino, kao uostalom i cijeli ambijent i usluga. Ali, ne i njoj. Konobar nije ni zamaknuo, ali njoj fali umak koji je naručila. I nije ga dobila. Ok, kažem, spustit ću se ja dole po njega. – Ne, idem ja. – kaže, ustane se i spusti dole. Prolazi tako vrijeme, a nje nema. Prošlo je već više od deset minuta i mislim si, ok možda je produžila do wc-a. Žene. Sigurno je to. A sigurno je putem upoznala neku drugu female pa su zajedno krenule put krajnjeg cilja, wc-a. Žene. I onda priča pa popravljanje šminke pa ovo ti je super, gdje si to kupila, pa gle ovo ogledalo, pa daj selfie... I tako se stvaraju prijateljstva. Da, ziher je ta priča u igri. Ali, odjednom čujem buku, padaju stvari na pod i ljudi se pogledavaju prvo međusobno, a onda gledaju što se zbiva dolje. Gledaju svi, gledam i ja. I imam što vidjeti. U sekundi se spuštam dolje i ne vjerujem što se događa. Konobar na jednoj strani, sa svake strane ga drži po jedan konobar, dere se lik, maše rukama, nogama... Na drugoj strani ringa, ovaj restorana stoji T., crvena, dere se, maše rukama, nogama. Na nekoliko jezika se svađaju, padaju uvrede, prostote... Gledam, slušam i ništa mi nije jasno. Nemoj mi reći da je ovo zbog umaka?! Pokušavam ju smiriti. Prilazi mi neki lik i govori da je najbolje da odemo. Slažem se frende, ali smiri ti ženu koja nije dobila ona što je htjela, a ovaj je njen ponovljeni zahtjev pristojno izignorirao i sada mu ona želi objasniti. Čudni su ti ženski putevi objašnjavanja, to barem svaki muškarac dobro zna. Ali ovo. Ili će se potući on i ona i ovi koji drže. Ili ćemo se potući on, i ona, i ovi koji drže i ja, i svi mi zajedno. Srećom, smirio sam ju, platio, ispričao se i odlučio sreću u hrani potražiti drugdje. Prvi put sam osjetio ovakav ženski gnjev, a ja sam mislio kako ona selfira u wc-u s novom frendicom. Žene.

 

Šetnja toplim zrakom Milanskih ulica uspjela je smiriti strasti. Ali, samo na kratko. Hodajući ulicom prepunoj ljudi, nailazimo na nekoliko fratara, koji su stajali sa strane. Kada smo im prolazeći bili najbliže, ona se okrene prema njima i kaže: Jel ti znaš da se oni ne seksaju? Jeste li za seks? I dok se ona smije i nastavlja hodati dalje, ja produžujem korak za 100 metara. 150 sprintom. I svakim metrom dalje, ja i dalje ne vjerujem šta ona radi. Mislim, ja jesam blesav, ali ovo je jedna potpuno nova razina za mene. – TI se mene sramiš? – upita me. Ne, ali zašto ti to treba? – Ma, samo se zafrkavam. – kaže ona. To je ok, ali postoje granice. Iako ja ne znam koliko su ovi čuli ili razumjeli što im je ona govorila u prolazu, vjerujem da je riječ seks itekako univerzalnog značenja, razumljiva svima bez potrebe rječnika. Dobro, i to je prošlo, mislim si. Feeling mi je kao u nekakvoj igrici, samo čekam koji izazov slijedi dalje. Ali, nisam trebao čekati dugo. U međuvremenu B. šalje poruku: "Misliš li ti da ću ja čekati da ti dođeš doma pa da me nazoveš? Ja nisam takva cura. Nazovi me odmah. Uzmi ili ostavi." – Baš lijepo. Mislim, to mi je baš trebalo.

 

Sjedamo u novi restoran. Prilazi konobar, ja brže bolje objašnjavam T. da ne radi scene. Ona odgovara da šta ja mislim tko je ona. – "Pa valjda mi vjeruješ" – nasmije se. Konobar nam daje menije. Brzo odlučujemo, jer smo zbog nenadanog razvoja situacije u prethodnom restoranu ostali, gle čuda, gladni. Ali, konobar se ispričava, trenutno možemo naručiti samo određenu vrstu jela iz, nisam razumio kojeg razloga. Ok, mislim si, daj šta daš fratello, samo da jedem. Ali, za odluku je potrebno dvoje, a osoba nasuprot mene to je nevoljko prihvatila. Već po izrazu lica, vidio sam da je T. opet raspložena za dvoboj. Puna terasa ljudi, fini restoran i ja ju hvatam za ruku i očima dam do znanja da ne. Jer ne. Jednostavno ne. Ne opet. Ona neće to naručiti što konobar predlaže, ona hoće svoje. Ali to ne može... Kako vidim gdje ovo vodi, ustajem i kažem da je najbolje da odemo drugdje. Konobar je skužio situaciju i složio se sa mnom. Mislim si, kad bi samo znao koju sam ti uslugu učinio, ne samo da bi se složio, nego bi mi i lunch paket složio. Odlazimo i na kraju odlazimo u jedan birc, koji nudi i sendviče. Ma može, mislim si. Sve može. Daj jesti. T. ustaje i odlazi do wc-a. -"Nemoj raditi gluposti" – vičem joj. Okrene se i nasmije. A u osmijehu joj skužiš koliko je divlja. Ali, dobro je, mislim si. Ide samo do Wc-a, ovo je mali birc, nema puno ljudi, nema mjesta za eksces. Ali, nje nema. I nema. I vrijeme prolazi. I skoro 20 minuta. I ja si mislim, dobro možda je velika nužda, možda je šminka, možda je selfie, možda je neka nova frendica... "Dođi provalit vrata od wc-a, zaglavila sam unutra" – stiže mi poruka. Uz prvotni smijeh, odlazim unutra i vidim konobare koji se smiju i T. kako izbavljena izlazi iz Wc-a. Vraćamo se stolu, padamo od smijeha, a ja si mislim čime sam ju zaslužio. Kakva cura. Upoznao sam mnoge, ali ovako nešto nikad doživio. Barem ne u ovako kratkom vremenskom razdoblju. S njom je sve jako, s njom je sve intenzivno, brzo, odmah, kreni, di si, ajmo, sada... I meni to paše. Ili je pasalo. Ili mi paše nekad, a nekad mi je previše. I mislim si, ne treba mi to, ali onda pogledam alternativu: rezanje salame žlicom zvanom dosada i postane mi jasno da ja baš i ne volim salamu. I premlad sam da bi mi bilo kronično dosadno. I prestar za isto. I da volim divlje cure. Da, nekada je to previše, da nekada zna biti sramotno i pitaš se što ti treba nenormalno, ali stvar je u tome što meni normalno nije zanimljivo. Što je normalno generalno. Što je generalno općenito. A općenito je dosadno. A ja nisam od onih kojima je općenito dosadno. I zato mi tu ne treba alternativa. Ali, treba mi odmor.

 

Pozdraviviši se s T., rano ujutro sjedam na vlak i krenem put mora. Dugu vožnju vlakom, bar na kratko, kratim svojim najdražim filmom "Into the wild". Zanimljiiv izbor. Stigao predvečer, navečer sam već vani sa N. Cugamo ko' da se nismo vidjeli godinama. Što i je istina. Prošlo je vrijeme i sada ga treba nadoknaditi. Opijemo se ko' gljive poslije kiše i u ranu zoru bauljamo plažom. –"Ajmo neš jesti"- predloži ona. -"U 6 ujutro, gdje?" – kažem. "Znam ja" – kaže i krenemo. Jedan lovi drugog, malo ju nosim, malo ona sjedi i pada i uglavnom hodamo u nepoznatom pravcu. Nema pojma gdje ide, niti pozna mjesto. Ulazi u neki hotel, a ja pseto za njom. Nemamo pojma gdje smo, ona se smiješi osoblju, dolazi do sale za doručak i sva ozbiljna kaže: "Možete li mi reći kada počinje doručak?" – "Ubrzo, pričekajte malo samo dok otvorimo". –"Naravno. Kad smo se prerano probudili" – kaže i namjesti preusku haljinu namignuvši mi. Brineta, plave oči, haljina straga još mokra od plaže po kojoj smo se valjali, haljina sprijeda još mokra od cuge kojom smo se prolijevali, iz štikli ispada pijesak, a ona u ogledalu lobbyja popravlja šminku. –"Voliš me više nego što bi trebao" – govori mi. Smijem se, jer znam da je istina ono što govori. Takve cure su neuhvatljive. Možeš ih imati, ali nikada do kraja. Takva je i T. Takva je i B. Na kraju krajeva možda sam i ja u jednu ruku takav pa mi to odgovara. Ne znam zašto, ne znam kako, ali nije ni da me briga. Neke stvari se očito ne daju objasniti. A nekada to nije ni potrebno. Tu smo. Zajedno smo. Dobro nam je. Što nam drugo treba? Oni otvorili, mi pojeli i otišli dalje u potrazi za svojim smještajem. Krevet je sve što mi treba. Ali N. ne misli tako. Otrči nazad do plaže. Skine štikle. Skida haljinu. Ostaje u tangama i ulazi u more. Ja pseto idem za njom. Gledamo se. Došavši u dublje, smije se, skine tange i baci ih do mene. Zora je već svanula. Sunce je već na obzoru. Svako ljeto ima priču, a najbolje su one koje ne možeš nikome ispričati.

 

Pssst! Ostale avanture našeg Deana pročitajte ovdje!