PRI KREIRANJU rubrike Index Shopping nastojimo izdvajati odlične proizvode koji se i nama sviđaju te odlične akcije i popuste. Ne objavljujemo proizvode koje i sami ne bismo kupili ili smatramo da njihova promocija nije u skladu s profesionalnim standardima. Neki proizvodi u rubrici Index Shopping mogu biti sponzorirani. Svaki sadržaj ili proizvod koji je sponzoriran će biti i posebno označen kao takav.

Na lanjskoj konferenciji za novinare povodom filma After the Hunt na Filmskom festivalu u Veneciji redatelj Luca Guadagnino pojavio se u majici s natpisom koji je ubrzo postao viralan: "No Dior, no Dietrich". Riječ je o kreaciji novog kreativnog direktora modne kuće Dior, Jonathana Andersona, kojeg je legendarna rečenica njemačke glumice nadahnula da stvori komad odjeće i time pokaže jedan od ključnih principa modne industrije 21. stoljeća. Brendovi se više ne grade samo na odjeći, nego na simbolima.

Onog dana kada je Christian Dior ispisao povijest mode, Marlene Dietrich sjedila je u publici između ilustratora Bébéa Bérarda i umjetnika Jeana Cocteaua. Obojica su bili Diorovi bliski prijatelji i sjedili su u prvom redu. Dietrich, međutim, nije poznavala dizajnera. Na reviju je došla na Cocteauovu preporuku, kao na još jednu u nizu prezentacija visoke mode. Nije mogla znati da će to jutro označiti prekretnicu u estetici 20. stoljeća, niti da će u Dioru pronaći jednog od najvažnijih dizajnera u svojoj karijeri, piše Vogue.

Diorov mladenački i ženstveni svijet osvojio je Dietrich, koja je u svojim kasnim četrdesetima tražila novi umjetnički izričaj. Njihov intenzivan i plodan odnos trajao je deset godina, sve do dizajnerove smrti 1957. godine. Nakon toga glumica se okrenula Chanel. Osim iznimke u filmu Susret u Parizu iz 1964., u kojem ulazi u Diorov butik odjevena u kreaciju Marca Bohana, imena Dior i Marlene Dietrich više se nisu povezivala. Sve do danas.

Za krojačice je bila iznimno zahtjevna klijentica

Marlene Dietrich postala je redovita klijentica visoke mode otkako je 1933. prvi put stigla u Pariz. Redatelj Josef von Sternberg, koji ju je proslavio filmom Plavi anđeo, pretvorio ju je u jednu od najvećih zvijezda u povijesti kinematografije. Kada je stigla u Francusku, već je imala gotovo kultni status.

Posjećivala je salone Lanvina, Molyneuxa i Patoua, no za krojačice je bila iznimno zahtjevna klijentica. Naviknuta na savršenstvo koje je za nju stvarao tim studija Paramount pod vodstvom Travisa Bantona, milimetarski precizne kreacije izrađene u svega nekoliko dana, francuska visoka moda činila joj se sporom i nedovoljno preciznom. Neke su se haljine morale prepravljati i do šest puta kako bi zadovoljile njezine kriterije.

"Pravo plemstvo nema oštro oko kakvo ima holivudska elita", napisala je njezina kći Maria Riva. "Razumjela sam majčine prigovore, izrada je često bila nedovoljno precizna. Kreacije su bile predivne, ali izvedba je bila dobra tek za promatranje izdaleka, jer su se u stvarnom životu stvari uglavnom gledale s distance. No moja majka tu odjeću nije smatrala odjećom za osobnu upotrebu, iako to te francuske dame nisu mogle znati."

Tehnička preciznost Christiana Diora morala ju je impresionirati. Njegovi krojevi s karakterističnim konstrukcijama omogućili su joj da redefinira svoju siluetu. Ta će praksa kasnije postati njezin zaštitni znak. Na svjetskim turnejama šezdesetih i sedamdesetih njezine prozirne haljine s perlicama stvarale su iluziju savršene figure, postignutu uskim gumenim kombinezonom ispod odjeće. Besmrtnost je uvijek bila njezino najveće umjetničko djelo, a Diorov New Look bio je prvi korak.

Panika na filmskom setu

Kada je Alfred Hitchcock odlučio angažirati Marlene Dietrich za film Trema (Stage Fright), glumica je, u 47. godini i netom nakon što je postala baka, bila opreznija nego ikad kada je riječ o vlastitom imidžu. Tijekom produkcije preuzela je kontrolu nad dva ključna aspekta.

Prvi je bila rasvjeta. Dietrich je, nakon suradnje s Von Sternbergom, postala prava stručnjakinja za vlastito osvjetljenje. Hitchcock, poznat po kontroli nad svakim detaljem, odlučio joj se u tome ne suprotstavljati. "Gospođica Dietrich sve je organizirala", objasnio je redatelj novinarima. "Točno je odredila gdje postaviti svjetla i kako je snimati."

Drugi aspekt bila je, naravno, garderoba. Trebao joj je netko tko će je prikazati svježom i elegantnom, a ne umornom, kako se sama osjećala. Zahtijevala je da kostime za njezin lik izradi Christian Dior te da odjeća nakon snimanja postane njezino vlasništvo. Studio Warner i Hitchcock odbili su taj zahtjev kao preskup. Glumičin ultimatum, isti onaj koji Anderson danas ponovno oživljava, ušao je u legendu: "Nema Diora, nema Dietrich!" Ugovor je na kraju sklopljen, a glumica je dobila i 25 posto popusta na sve kreacije.

Diorove žene

Dietrich je nosila Dior i u filmu Trenuci opasnosti iz 1951., na dodjeli Oscara iste godine, kao i u brojnim prilikama u privatnom životu. Diorovi strogo krojeni sakoi postali su njezina svojevrsna uniforma za putovanja tijekom pedesetih godina. No bila je samo jedna od mnogih Diorovih muza.

Na onoj prvoj reviji bile su i Vivien Leigh i Rita Hayworth, a redovite klijentice bile su i Olivia de Havilland, Grace Kelly, Elizabeth Taylor i Ava Gardner. Ipak, od svih njih, Jonathan Anderson odabrao je upravo Dietrich. U toj odluci leži vrijednost njegova izbora. U vremenu prezasićenosti informacijama i slikama Anderson se oslanja na ono što ga je učinilo jednim od najvažnijih kreativnih direktora svoje generacije, a to je jasan i prepoznatljiv kriterij.

Za razliku od Chanela, koji obilježava kontinuitet, Coco je stvarala 46 godina, a Karl Lagerfeld 36, Christian Dior svojoj je modnoj kući posvetio tek jedno desetljeće prije prerane smrti. Sljedećih sedamdeset godina obilježili su različiti pristupi njegovih nasljednika, od kontinuiteta do radikalnih promjena. Svaki od njih stvorio je vlastite ikone, dodatno zamagljujući pitanje što zapravo znači Dior.

Tkanje novog identiteta

Andersonu je, čini se, odgovor jasan. Za njega Dior predstavlja Francusku. Kao što je Burberry simbol Ujedinjenog Kraljevstva, tako je Dior simbol svoje zemlje. Anderson gradi vlastitu viziju oslanjajući se na već postojeće, snažne kulturne slike, pristup koji je već koristio na početku svog rada u kući Loewe.

Njegov Dior tako je i keramički tanjur koji je oslikao Jean Siméon Chardin, ali i Louvre, koji je posudio djelo za njegovu debitantsku reviju. To je francuski pastoralni prizor iz 18. stoljeća, ali i specifična scena iz filma redateljice Sofije Coppole o Mariji Antoaneti. Odjednom, Dior postaje i polje cvijeća i svježi povjetarac, ali i određena ideja pažljivo oblikovane prirodnosti.

Temelj Andersonova rada u Dioru jest nesavršenost stila, nešto što se često povezuje s francuskom estetikom. Tu nesavršenost pronalazi u detaljima i kontrastima. To je glumica na crvenom tepihu, ali ta glumica je Alba Rohrwacher. To je obična majica, ali s rečenicom Marlene Dietrich.

Od svih Diorovih klijentica, njemačka glumica bila je vjerojatno najlogičniji izbor. Ne samo zbog snažne i pamtljive rečenice, nego i zato što potvrđuje Andersonovu preciznu intuiciju. Dietrich, njezin stil i njezina legenda prožimaju novi Dior snagom promišljenog odabira. U njezino vrijeme Diorova odjeća osiguravala je njezinu prisutnost. Danas je odnos obrnut. Još nemamo novu odjeću, ali upravo Dietrich daje smisao Dioru. Nema Dietrich, nema Diora.