PRIJE točno 20 godina Mirko Barišić je na Izvanrednoj skupštini postao predsjednik Dinama zadržavši funkciju na papiru do današnjeg dana. 83-godišnji Barišić, koji je utjecaj stekao kroz poslove Siemensa, već dva desetljeća daje neupitno povjerenje i legitimitet obitelji koja vodi klub.

> U Dinamu pokušali objasniti tko vodi klub: Mamić nije imao izbora 

Ulogu čelnoga čovjeka kluba preuzeo je na izvanrednoj Skupštini održanoj u nedjelju 9. travnja 2000. u loži Maksimir kad je natpolovičnom većinom na tajnom glasanju smijenjeno dotadašnje vodstvo s predsjednikom Zlatkom Canjugom.

Sjednica koja je trajala četiri sata je bila zatvorena za javnost, a Canjuga je smijenjen omjerom glasova 22-15.

"U egzistencijalnom je smislu najteže razdoblje u klupskoj povijesti ipak bila 2000. godina. Pamtim 1972. kad je političkim dekretom kompletno klupsko vodstvo, zajedno sa mnom, moralo odstupiti nakon turneje u Kanadi i SAD-u, pamtimo i ratno doba kad smo svi bili u problemu i kad je klub bio na rubu egzistencije pa se pritom čak i morao odreći vlasništva nad maksimirskim stadionom i predati ga Gradu Zagrebu. Ali 2000. godine doista nisam očekivao baš takvo stanje. Tada je veliku ulogu odigrala moja tvrtka Siemens, povukli smo i neke druge sponzore pa se sve nekako složilo. Ali to je bilo najopasnije razdoblje za opstanak Dinama", kazao je Barišić u razgovoru za klupsku stranicu.

Moderna vremena i Dinamove poslove nije komentirao, kao ni odluku kluba da se čak i u slučaju pravomoćnosti presuda protiv Mamićevog klana odriče ukradenog novca, a prema optužnicama riječ je oko 300 milijuna kuna. Barišić je pobornik teze da Dinamo nije opljačkan. 

Za vrijeme Barišićevog mandata Dinamo je osvojio 15 naslova prvaka, pritom 11 puta dohvativši pokal pobjednika Kupa i šest Superkupova, a 12 puta sudjelovao je u skupinama Uefinih natjecanja od čega 10 sezona uzastopno, a lani je izborio i osminu finala Europa lige.

"Dinamo sam uvijek doživljavao kao ljubav, ali i obavezu. Upravo to me nosilo. I rijetkost je da netko bude 20 godina na čelu kluba, a pritom nije zaposlenik. Dakle, bez plaće. Međutim, ja sam dosta realan, u današnjem globalnom sportu više ne egzistira takav romantičarski nogomet, to je danas sasvim nešto drugo. Ali uspjeli smo se u kontinuitetu održati na europskoj sceni," dodao je Barišić.

Naglasio je kako je tijekom tih 20 godina bilo puno lijepih trenutaka, ali neke ipak posebno pamti.

"Posebno mi je draga pobjeda protiv Ajaxa u Amsterdamu kad smo izborili skupinu Kupa UEFA, bio je to trenutak stupanja na europsku scenu. Drago mi je i prvenstvo 2006. kojim smo započeli dugi niz trofeja. Sve su to lijepi trenuci. Žao mi je nedavne utakmice protiv Šahtara kad smo već praktički bili u proljeću u Ligi prvaka. Ali to je sport."

Osvrnuo se i na pitanje stadiona, vječne rupe bez dna u koju je dosad upalo blizu milijardu kuna, a tribine su opasne po život. 

"Nogomet je najpopularniji, najatraktivniji sport, gospodarski gledano najuspješniji, a to znači da se i stvari moraju mijenjati i prilagoditi prilikama. I zato inzistiramo na stadionu. Bez suvremenog stadiona i kampa ne možete pretendirati biti pri vrhu europskoga nogometa. Odavno sam spoznao da se Dinamo sam mora upregnuti jer nitko ništa neće napraviti. Učinili smo poneki iskorak, sad nas je sve zatekao i potres i pandemija, ali ne odustajemo", tvrdi Barišić.