Atletico terorizira Europu
Foto: Getty Images / Guliver image
CARLO ANCELOTTI izgubio je svoj prvi, pravi super-derbi na klupi Bayerna od strane kluba kojem perfektne domaće partije nisu nepoznanica. (1:0) Atletico Madrid sada ima, pod Simeoneovim vodstvom, 14 pobjeda i 3 remija u 18 domaćih susreta u Ligi prvaka, uz 47 zabijenih i 4 (da, četiri) primljena gola.
Presing doveden do savršenstva
Ponovo su Atleti oduševili u ovoj fazi igre, i uz jednostavnu prilagodbu suparniku učinili ga apsolutno sterilnim veći dio utakmice. Postavljeni u 4-4-2, pritiskali su Bavarce vrlo visoko, a posebno je bila bitna uloga Griezmanna koji bi se povukao odigrati flaster na Alonsu. Time je Bayern izgubio mogućnost brzog i laganog okretanja strane njegovim dijagonalama, a omogućio je i bolji balans svojoj ekipi – oba centralna vezna mogla su direktno markirati Bayernove vezne igrače, a krila ostati blizu Lahma i alabe kako bi ih pritisnuli čime prime loptu. I to je bio cilj u obrani – potjerati Bayern s loptom na bok što ranije, jer je tamo presing mnogo lakši. Svjestan da je Costa kao najpotentniji igrač ozlijeđen, te da je na desnom krilu Muller koji je ipak kvalitetniji i opasniji bez lopte nego s njom, Simeone je riskirao malo više prostora pružiti na bokovima, radi fantastične i de facto nepogrešive kompaktnosti u sredini terena. U prvih pola sata utakmice, Vidal, Thiago i Alonso skupa nisu dirali loptu više od 20 puta.
Carlov Bayern jednoličniji je od dosadašnjeg
Već je sada jasno, ovo je neki sasvim novi Bayern. I dok je igrački kadar uz koju malenu razliku identičan onome što je imao Pep Guardiola, Carlo Ancelotti sasvim je drugačije uredio igru Bavaraca. 4-3-3 više ne odlikuje pozicijski nogomet kao lani u kojem je poanta igre u napadu bila držanje svoje pozicije (bolje rečeno zone) koja geometrijski dužinom i širinom terena pruža najviše opcija igraču na lopti. To je nogomet u kojem se greška teže sakrije, a kontra lakše popije. Carlov Bayern je rigidniji, samim time djeluje i stabilniji, ali je i mnogo manje interesantan s taktičkog aspekta. Nijednom se u protekloj sezoni nije dogodilo da je Alonso toliko isključen iz igre, da si krilni igrači i Lewandowski smetaju u otvaranju ili da Vidal i Thiago, u nemogućnosti da prime loptu u idealnim pozicijama, dolaze u krilo stoperima kako bi poveli igru.
Time bi isključili Martineza i Boatenga iz faze organizacije napada sasvim bespotrebno (oni mogu igrati i izigrati kroz Atleticov pritisak), a sa sva tri vezna igrača duboko u terenu, imali su konstantan manjak igrača prema naprijed, posebno između linija. Izuzmemo li spektakularno Thiagovo proigravanje za Mullera na početku utakmice ili neobjašnjivo glup start Vidala kojim je skrivio jedanaesterac, ni po čemu se nećemo već idućeg tjedna sjećati tko je igrao u sredini terena za goste. S druge strane, možda u ključnom dijelu sezone baš ovakva politika dovede do krajnjeg uspjeha, odnosno osvajanja Lige prvaka – Ancelotti je poznat po tome što ih uzima i kada ne igra spektakularno, već uspije rizik u igri svoje ekipe držati uvijek mrvicu ispod ofenzivnog potencijala.
Tipičan scenarij
Utakmicu, odnosno njezin razvoj, ponajviše je uvjetovao Carrascov gol. Atletico je u fazi napada igrao jako usko, s Griezmannom na „desetki“ i dvojicom krila koja su stajala točno u ravnini sa Gabijem i Kokeom kao središnjim veznjacima. Svrha toga bila je Bayernov blok privući u sredinu, kako bi se otvorilo prostora za Felipe Luisa i Juanfrana kao igrače viška na bokovima. Kod gola, Griezmann je povukao za sobom Bayernovog stopera, a usko pozicionirani Carrasco se kao krilo zabija u koridor po sredini terena i sjajno pogađa pored Neuera. Moglo se i očekivati da će tu Atleti dodatno povući ručnu kočnicu i blokom na suparničkoj polovici držati igru daleko od svojeg, ali dobrim dijelom i suparničkog gola, osim u kontranapadima. To je klasični prototip utakmice u kojima povedu protiv top momčadi. Umalo im se ovdje, kao mnogo puta protiv Barcelone i Reala, osvetila totalna pasivnost i povlačenje u završnih 30-ak minuta utakmice. Ancelottijeve zamjene bile su uvjetovane strahom od crvenog kartona i svježinom, ali je Simeone vrhunski reagirao i uvođenjem Gaitana umjesto Torresa prešao je na 4-3-3 sustav u kojem je osnovna ideja bila pružiti bolje dupliranje bokova, posebno od strane svojih krilnih igrača koji su se zalijepili za Bayernove bekove.
Mali teren
I dok sama utakmica nije bila nešto spektakularna većini neutralnih pratitelja, ostaje savršen primjer toga koliko je nogomet napredovao u aktualnoj eri, a to se najbolje očituje u tome što se nogometni teren strahovito „smanjio“. Sada se ekipe brane sa svih 10 igrača na puno manjem komadu prostora nego ikad prije, prostora na lopti sve je manje, a ne može se efikasno napraviti višak u napadu ako nemate igrače sposobne u igri 2 na 2 ili 1 na 1 na malom prostoru sačuvati loptu ili stvoriti prednost. Upečatljiva je scena iz sredine prvog poluvremena kada je Bayern tri puta morao resetirati napad odnosno vratiti loptu u obranu, zahvaljujući sjajnom presingu domaće ekipe.
Čak su pola minute morali kružiti s loptom i tražiti rješenja da bi Alaba koliko-toliko slobodan primio loptu na sredini igrališta, uz samu aut liniju. Sama činjenica da i pod opasnošću suparnikovog pritiska sve više i više ekipi pokušava igrom naći najbolje rješenje pokazuje kako sve više i više trenera i nogometnih škola shvaćaju koliko je nelogično nabiti loptu i boriti se za nju u teškim uvjetima, iako je prije samo koju sekundu bila pod vašom kontrolom i mogli ste s njom raditi „što god želite.“. Studioznost kojom se pristupa detaljima i oprez kojim se mjeri igra kroz svaki pedalj terena čine današnji nogomet sjajnim, čak i u utakmicama koje će se brzo zaboraviti.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati