Cholo i Carlito: Ništa čudno što su postali trenerski velikani, još kao igrači naslućivali su da će tako biti

Foto: Guliver Image/Getty Images

IMA nešto slično u karijerama dva trenerska maga koji će u Lisabonu u velikom finalu Lige prvaka sjediti na klupama Reala i Atletica. Ima tu i puno toga različitog, ali puno više sličnoga. Obojica su imali velike igračke karijere, ok, istina, Ancelotti istini za dušu neusporedivo uspješniju, barem što se tiče kvantitete i kvalitete trofeja koje je u karijeri podigao, jer je imao sreću da igra u Onoj generaciji Milana, ali ako kompariramo samo njihovu osobnost, status na terenu i ono što su predstavljali za svoje momčadi dok su nosili kopačke i blatnjave dresove umjesto Gucci cipela i Armani odijela, onda je komparacija i više nego jasna. 

Obojica su bili i igrači i treneri u kopačkama
 
Još dok je igrao košarku, Aco Petrović je bio predodređen za trenera jer je imao taj šmek, tu osobnost, viziju i karizmu. Znao je što mu je raditi na terenu da bi njegovi suigrači bili bolji, makar i sam možda i nije bio toliko talentiran igrač. No, velike momčadi nasušno trebaju,vape za jednim takvim frajerom koji će biti produžena ruka trenera na terenu, koji će vući konce kad zagusti i čija će se riječ slušati. 
 
I Ancelotti i Simeone su bili baš takvi igrači. Igrači sa vizijom, igrači koji su igrali nogomet da bi zapravo postali stratezi. Ancelotti je krenuo u Parmi no slavu je stekao u Romi s kojom je osvojio na krilima Osmog kralja Rima Falcaoa i naslov 1983. te izgubio finale KEP-a baš u Rimu nakon raspucavanja penala od Liverpoola. Nakon toga prelazi u Milan i ostalo je povijest. S jednom od najboljih klupskih momčadi svih vremena osvojio je sve što se dalo osvojiti, no da pitate u nekoj mini anketi ljude koji su čak i pratili tadašnji nogomet da vam izdvoje nekoliko igrača iz te generacije, rijetki bi na prva mjesta stavljali Carlovo ime.

 

 
Jer on nije bio atraktivan igrač, nije previše zabijao, nije izvodio čarolije koje bi poslije klinci na školskim igralištima kopirali. Ali je imao ono nešto što je prepoznao u njemu veliki Ariggho Sacchi, čovjek koji je Berlusconijevu igračku i doveo na krov svijeta. I gurao ga je, forsirao, učio, a mudri i studiozni Carlo je učio i upijao. I sad vidimo da je to sve itekako kapitalizirao. 
 
Stvorio Cannavara i Buffona
 
Igračka karijera mu je bila sjajna(teška ozljeda koljena udaljila ga je iz reprezentacije koja se u Španjolskoj 1982 okitila naslovom prvaka svijeta), ali ova trenerska je nešto čudesno. Parma, Juventus, Milan, Chelsea, PSG i sad Real. Gdje god da je došao taj mirni gospodin je bio predodređen za trofeje. Sa samo prosječnim Milanom je u 4 godine igrao tri finala Lige prvaka, od kojih je dvije osvojio, a ono koje je izgubio, ono ludo, najluđe istanbulsko ionako je postalo mit. S Parmom, malom Parmom je u sezoni 95./96. bio drugi, ali ono što je puno važnije, ono zbog čega mu talijanski nogomet treba za života još podignuti spomenik je to što je baš on otkrio i stvorio Fabija Cannavara i Gianluiggija Buffona. S Juventusom je bilo lako osvajati trofeje, svi znamo i zašto, ali to je sad neka već druga priča. 
Tekst se nastavlja ispod oglasa
 

 
 Sa Chelsea je usprkos teškoj naravi Romana Abramoviča i hipotekom Specijalnoga iza sebe ipak ostavio jedan naslov prvaka, jedan kup i jedan Community Shield. Za dvije sezone to je fantastičan rezultat, posebice kad uzmemo u obzir da je tada u Kazalištu snove dirigirao sir Alex, a taj rezultat dodatno dobiva na težini kad vidimo da je Arsen Wenger sa Arsenalom morao čekati gotovo desetljeće da bi se domogao barem kupa.
Petrodolari su ga odveli u grad svijetla i sa Parizom i Zlatanom u ekipi nije bilo teško osvojiti naslov, ali, naslov je naslov. Međutim, pariški ples je plesao samo sezonu i pol jer se zov sa Bernebeua ne odbija, a postati onaj koji je prvi dohvatio Decimu, eh, to je za vječnost. A Carlo Ancelotti i jest trener za vječnost.

Bajkovita sezona za Diega Simeonea i 12 žigosanih
 
S druge strane, priča o uspjehu Atletica je bajka koju nogomet napiše svakih desetak godina. Koliko nije iznenađenje što će u Lisabonu Real jurišati na La Decimu, Atleticovo finale je senzacionalno. Zapravo, ne samo to finale već cijela sezona koju igra momčad Diega Simeonea. 
 
 
Torrenteovi "siromasi" su od godinama najdosadnije lige u Europi (ako izuzmemo škotsku otkako su Rangersi šupirani u četvrtu ligu i hrvatsku gdje će Dinamo i sljedećih 9 godina biti prvak), u kojoj su se Real i Barca izmjenjivali na vrhu, a drugoplasirani je imao više bodova viška ispred trećeplasiranog, nego trećeplasirani ispred fenjeraša, Primeru ove sezone pretvorili u spektakl kakav se desetljećima ne pamti. Osvojiti naslov, s jednom, budimo iskreni i pošteni, momčadi ''otpisanih i žigosanih'' ispred Barcelone i Reala je čudo, a čudotvorac je Diego Simeone.
 

 Kakav je bio i kao igrač, takav je Simeone i kao trener. Frajer s Mudima većima od Dirka Digglera i frajer koji se ne boji okupiti nogometnu TNT družinu i navaliti naoružan Grunfovim izumima na Ligu pravde. S Atleticom i sa Laziom je Diego osvajao po duple krune, s Interom je osvojio i Kup Uefa-e i dvije Serie A, no ovo što je napravio sa Atleticom je bajka, A u subotu ćemo vidjeti hoće li se ta bajka pretvoriti i u legendu.
 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara