Mi bismo opet gledali ovakve scene, ali ne samo kada se ujedinite protiv Srba, policije ili Mamića!
Foto: Čitatelji Indexa, Index, Zajedno za Dinamo, Torcida 1950, privatna arhiva
BBB i Torcida imaju dugu povijest, prvo bratstva ili u najgorem slučaju rivalstva, koje je zatim preraslo u žestoku mržnju, da bi posljednja dva mjeseca svjedočili primirju iz kojeg se izrodilo savezništvo.
Kao i svaki put u posljednjih 20 i nešto godina, dvije suprotstavljene i rivalske skupine ne ujedinjuju se za, nego protiv nekoga.
Tijekom rata ili u rijetkim bliskim susretima nakon što je oružje ušutjelo, razlog privremenog zakopavanja ratnih sjekira bili su Srbi, zatim su zajedno skandirali protiv policijske represije, a posljednji zaslužan za njihovo ujedinjenje je Zdravko Mamić.
Naravno, pripadnici dvije najveće i najpoznatije navijačke skupine reći će kako ustaju protiv svih omrznutih tekovina hrvatskog nogometa i njegove vrhuške, ali na piku im je najviše njegov prvi moćnik i personifikacija svega onog što im u njemu smeta.
Mamić je posljednjom u nizu demonstracija njegove svemoći u hrvatskom nogometu i nadzakonskog statusa, kojom je svojom odlukom i proglasom proglasio nevažećim ono što je (protuustavno) i isto tako jednostrano, odlučila država, samo na sebe navukao dodatni navijački bijes.
Što BBB misle o njemu, nije potrebno govoriti, a ni Torcidi nije ništa draži i zato nema nikakve sumnje da će i u nedjelju s tribina Maksimira dobiti porciju uvreda.
Kad smo već kod maksimirskih tribina, one bi ove nedjelje, zbog nužde koja zakon navijačke mržnje mijenja, u idealnim projekcijama trebale izgledati (ako već ne zvučati) kao od 60-ih do početka 90-ih godina, kada su na cijelom stadionu, a posebno na istočnoj tribini, tisuće navijača Dinama i Hajduka, izmiješane i ispod isprepletenih plavih i bijelih zastava, zajedno navijali, svatko za svoj klub, pri čemu su najveći "incidenti" bila međusobna podjebavanja ili naslađivanja ovisno o rezultatu.
To je bio slučaj s odnosom između simpatizera ovih klubova, a krajem 80-ih godina i sve većim jačanjem navijačke scene i skupina koje su klubove pratile, Torcida i BBB dodatno su dobre odnose učvrstili nastupom protiv zajedničkih neprijatelja - Delija i Grobara.
Ali, pogoršanje, do kojeg bi neminovno došlo raspadom Jugoslavije, njene lige i nestankom zajedničkih neprijatelja, ubrzano je tragedijom nakon splitskog derbija u proljeće 1990. Tada je Marijana Šimića, navijača Dinama, nepoznati počinitelj teško i trajno ozlijedio i "Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska..", zamijenilo je "Gazi Purgere/Ubij tovara".
Sljedećih 15-ak godina, a posebno 90-ih, obilježavaju neprijateljstva i brutalni okršaji između navijača Dinama i Hajduka. Dalmatinskim studentima na dan derbija u Zagrebu bilo je pametnije ne hodati previše gradom, kao što su zagrebačke registracije na dan derbija u Splitu, gotovo bile jamac pucanja šajbe.
Posljednjih godina srećom više nije tako, iako se Boysi i Torcida i dalje ne vole, a odvojeni su čak i na utakmicama reprezentacije, kada BBB okupiraju sjever Maksimira, a Torcida na onim rijetkim splitskim, sjever Poljuda, dok "gosti" na najvećim stadionima idu na istok.
Nitko ne očekuje da se BBB i Torcida ljube i jedni druge zauvijek na derbijima dočekuju s ulaznicama, pivom i sendvičima, ali koliko god rivalitet i nadmetanje bili potrebni, osnovno je to da mržnja i nasilje donose samo zlo i nesreću, a i Hrvatska je premala zemlja da bi bili zakrvljeni neprijatelji.
Ne samo što će mnogi Dalmatinci hajdukovci neminovno doći na faks ili za poslom u Zagreb, kao što će Boysi Zagrepčani cijelog života ljeta provoditi u Dalmaciji, nego zato što poticanjem destruktivnog antagonizma između sjevera i juga, odbijaju ljude od stadiona i hrvatskog nogometa
A zaustavljanje upravo toga (ali što rade drugi likovi, s perfidnijim metodama) razlog je zbog kojeg su se ujedinili.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati