Naravno, za nogomet i sport općenito malo tko mari, no u pozadini svega su itekako i nogomet i nogometni navijači. Stoga se Index potrudio istražiti čitavu priču i povezati konce ove političko-nogometne drame.

 

Pozadina vjerojatno najveće tragedije u Ukrajini u posljednjih 50 godina u kojoj je u 2. svibnja u požaru u Domu sindikata poginulo više desetaka ljudi i dalje nije jasna, iako su mediji danima nakon tog užasa objavljivali nove detalje koji bi trebali rasvijetliti što se zapravo tog dana dogodilo.

 

U prvim izvještajima s mjesta požara u kojem je poginulo najmanje 46 ljudi (mada je broj poginulih u nekim izvješćima počeo dramatično rasti) govorilo se da se većima žrtava ugušila, no ubrzo su počele stizati vijesti o primjeni i vatrenog oružja i klasičnog nasilja.

 

Kako to nekako obično i biva, u svakoj ovakvoj dramatičnoj političkoj situaciji, a ova u Ukrajini itekako to jest, za sredstvo manipulacije korišteni su i iskorišteni su nogometni navijači. Ono što se zna sigurno je da su tijekom dana na Sabornom trgu u Odessi navijači nogometnih klubova Černomorec (Odessa) i  Metalist (Harkov) odlučili su organizirati marš prema stadionu Černomorec, gdje se trebala održati nogometna utakmica ovih dviju ekipa. Većina navijača je u rukama držala ukrajinske zastave. Određeni broj stanovnika Odesse su kolonu navijača shvatili kao miting pristalica novih kijevskih vlasti i pridružili su se maršu.

 

Kolonu i ujedinjene navijače je na samom početku marša napala grupa pristalica federalizacije Ukrajine s maskama, palicama i traumatskim pištoljima. Pojedini očevici kažu da su obje strane imale vatreno oružje. Pristalice ujedinjene Ukrajine bile su brojnije. Bilo ih je nekoliko tisuća, dok je pristalica federalizacije bilo svega 300 do 400 i oni su bili prisiljeni povući se prema trgovačkom centru i skloniti se u njega. Policija je pokušala razdvojiti strane živim kordonom, ali nije uspjela.

 

Što se dalje događalo i dalje ostaje obavijeno velom misterije, no ono što je svakako jasno, budućnost Ukrajine visi na jako labavim nitima, a jasno, to se također odnosi i na budućnost ukrajinske lige.

 

 

Ono što je interesantno u čitavoj ovoj priči je da unatoč činjenici da se ogroman broj građana sa istoka Ukrajine i Krima jasno opredijelilo i otvoreno stao na stranu Rusije i proruskih separatista, koji traže da se taj dio Ukrajine odvoji od matice te ili pripoji Rusiji ili dobije neku svoju samostalnu pravnu osobnost, izgleda da se navijački, inače po ključu kluba za koji navijaju, uvijek sukobljeni puk kao nikad dosad ujedinio.

 

Naime, ako je vjerovati informacijama da čak  89% građana regije Donbas  navodno više ne žele živjeti u Ukrajini, nevjerojatno zvuče podaci da su se navijači gotovo svih nogometnih klubova u Ukrajini potpisali zajedničku izjavu da podržavaju cjelovitost zemlje. Upravo sada, kada je politička situacija najnapetija od stjecanja nezavisnosti, navijači najvećih rivala - Dinama iz Kijeva i Šahtara iz Donjecka - dolaze zajedno na utakmice.

 

 

''Nisu samo navijači Šahtara i Dinama skupa marširali. U taj zajednički cilj uključene su gotovo sve navijačke skupine iz cijele Ukrajine. I navijači Metalista i Dnjepra i Odesse… Svi su oni bili zajednički uključeni u brojne skupove i marševe kojima je jedini cilj cjelovita Ukrajina. Svi navijači, ma koliko se možda između sebe i mrzili u ovom slučaju su ujedinjeni na terenu patriotizma i otpora ruske vojne invazije i proruskih terorista'', za Index je rekao ukrajinski novinar Sergey Panashchuk, te nam je ispričao jednu jako zanimljivu i znakovitu priču koja bi barem mogla donekle objasniti jako zapetljanu i kompliciranu priču iz Ukrajine:

 

''Zanimljiva je epizoda koja se dogodila tokom utakmice između Karpaty Lviva i Sebastopola. Inače, važno je napomenuti da je potonji klub sa Krima. Na utakmici je bilo osam navijača Sebastopola. Utakmica se igrala u Lvivu, u gradu gdje patriotski naboj možda i najjači u cijeloj Ukrajini. I kad su domaći navijači krenuli sa skandiranjem Slava Ukrajini, tih osam navijača Sebastopola je odgovorila pokličem: ''Slava junaku'', što je nastavak iste fraze. Nevjerojatno, ali navijači jedne i druge momčadi su cijelu utakmicu stajali skupa i zagrljeni pjevali. 

Naravno, ima i navijača koji su i proruski orijentirani, no oni su zaista manjina u moru ultrasa koji su iskonski domoljubi'', dodao je Panashchuk.

 

 

Zbog čitavog stanja u Ukrajini posljednjih nekoliko kola odigrano je u sablasnim uvjetima, pred praznim tribinama, a najslikovitije je to opisao hrvatski reprezentativac Eduardo da Silva koji je s Šahtarom nedavno osvojio naslov prvaka te nije krio razočaranje da se najzanimljivije prvenstvo u posljednjih nekoliko godinama moralo odlučivati pred praznim tribinama u neutralnim gradovima, kao što je Šahtar i “proslavio” naslov pred praznim tribinama, na neutralnom terenu u Čerkasiju.

Zaista, nitko ne može sa sigurnošću tvrditi da zna što će se događati dalje i da li će baš Šahtar i braniti naslov sljedeće godine. Šahtar je po peti put u nizu prvak Ukrajine, no kako je čak 89% građana regije Donbas na referendumu o odcjepljenju glasalo za neovisnost, pitanje je hoće li klub iz Donjecka taj naslov sljedeće sezone uopće braniti ili bi se, što je ipak malo vjerojatno, moglo dogoditi da se prvak Ukrajine, kao i još neki klubovi, natječe u ruskoj Ligi. 

 

 

Špekulira se da bi se, ako dođe do raspada Ukrajine, čak šest klubova odvojilo od ukrajinske Premier lige: Šahtar i Metalurg iz Donjecka, Zorya i Ilicevec, te dva kluba sa Krima Tavria i Sevastopol. Također, upitna bi bila i budućnost Černomoreca iz Odese, Metalista iz Harkova, te Dnjipro i Metalurg iz Zaporožja.

 

''Zapravo, ni Tavria i Sebastopol, koliko ja znam, nisu najavili nešto tako. Barem ne službeno i barem ne ozbiljno. S druge strane, UEFA bi odbila i razmisliti o mogućnosti primanja krimskih klubova u rusku Premier ligu, a s druge strane, ako ću biti dovoljno iskren, sumnjam da bi i Rusi uopće i željeli da im se ti klubovi priključe.

 

Vlasnik Sebastopola, oligarh Novinsky, koji je blizak s Ahmetovim rekao je da ne isključuje mogućnost selidbe kluba u neki drugi grad. Moguće u Kijev ili Krivoy Rog u kome je donedavno postojao Premierligaš, ali je isti ugašen zbog financijskih problema. Tavria je u vlasništvu također jednog oligarha, Dmytra Firstaha, no i taj klub grca u financijskim problemima i također je blizu gašenja.

 

Što se tiče budućnosti Ukrajinske Premier lige, zaista je teško u ovim okolnostima išta prognozirati i nemoguće je danas dati odgovor na pitanje koliko će klubova sljedeće sezone uopće participirati u Ligi i hoće li se ista i odigrati'', mišljenja je Panashchuk.

 

 

I tu dolazimo do ključne osobe pokrajine Donbas, vlasnika Šahtara i alfu i omegu čitave Donbas regije Rinata Ahmetova. Ako je situacija u Ukrajini nejasna, pozicija tog kontroverznog oligarha u čitavoj ovoj političko-sportskoj priči još je misterioznija.

 

Osam dana pošto je narodni ustanak na kijevskom Majdanu srušio ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča, njegov nasljednik, revolucionarni prelazni predsjednik Oleksandar Turčinov donio je odluku od koje su mnogi ostali bez riječi: on je u oblastima Donjeck i Dnjepropetrovsk na industrijskom istoku zemlje za guvernere postavio multimilijunaša Segeja Tarutu i milijardera Igora Kolomojskog. Nešto kasnije Taruta je objavio da je njegovo imenovanje dogovoreno ni s kim manjim nego kraljem čelika i uglja Rinatom Ahmetovim, gospodarom rudarske oblasti Donbas i najbogatijim čovjekom Ukrajine.

 

Bila je o prava senzacija jer je godina poznato da je Ahmetov održavao prijateljske veze sa Janukovičem i nikad nije skrivao svoju prorusku orijentaciju. Također, čuven je već Ahmetovljev nastup kad je za Staru godinu protestantima koji su zahtijevali cjelovitu Ukrajinu poručio: “Ja sam patriota naše zemlje. Ako vi želite jaku Ukrajinu ja sam sa vama.“

 

S jedne strane se otvoreno stavio na stranu EuroMajdanaša, a onda je u jednom trenutku na ''njegovom'' stadionu u Donjecku zabranio transparente protiv Vladimira Putina te naložio da se zabrani dolazak na stadione navijačima. Po pitanju Ahmetova i ocijene njegove uloge u cijelom ovom kaosu, pomoć Panashchuka bila je dragocjena.

 

''Prije svega, morate shvatiti da pravila političkih igrica u Ukrajini nisu jednostavna i jasna. Riječi ukrajinskih političara i njihove akcije uglavnom se ne podudaraju. Pričaju jedno, misle drugo, a rade treće. To je najčešće tako"

 

Njihovi pravi motivi, dakle ono što oni zbilja misle, to se skriva duboko u njihovim glavama, a ono što mi obični smrtnici vidimo, to je samo vrh ledenog brijega. Naravno, nije Ukrajina u tome jedinstvena. Političari svugdje uglavnom trče za vlastitim interesima, a konkretno interesi Rinata Ahmetova su negdje na pola puta, u sendviču između Rusije i Europe. 

 

Što se tiče odnosa između Ahmetova i Janukoviča, nije to baš tako jednostavno za objasniti. Gledajte, čini mi se da bez obzira kako je to prema vani izgledalo, Ahmetov nije bio nešto preblisko vezan za Janukoviča. Štoviše, Janukovič je bio samo njegova marioneta, lutka čije je konce Ahmetov povlačio, naravno, iz vlastitih interesa. Istina, Janukovičevu predsjedničku kampanju 2010 financirao je Ahmetov, ali ne zbog oduševljenja njegovom politikom nego isključivo iz razloga što je smatrao da na taj način ulaže u sebe. Nakon pobjede Janukoviča Ahmetov je bio ''Gospodar lutaka'', pravi vladar Ukrajine. 

 

 

Problem, odnosno prvi ozbiljni sukob među njima dogodi se kad se ta lutka pokušala otrgnuti kontroli i sama vladati bez upliva svoga sponzora. Naravno, Ahmetovu se to nije svidjelo i putem svojih novina "Segodnya" objavio je nekoliko izrazito kritičkih članaka uperenih prema Janukoviču. Iako se na neki način ipak Janukovič odmaknuo od svog bivšeg sponzora i donekle politički osamostalio, njihov odnos je i dalje bio poprilično čvrst i dok je god Janukovič čvrsto držao vlast, bogatstvo Ahmetova se povećavalo.

 

U siječnju i veljači, tokom događanja na Majdanu, Ahmetov je izjavio više puta kako je uporaba sile protiv prosvjednike i korištenje vojske potpuno neprihvatljivo te se na neki način stavio na stranu prosvjednika, a tu poruku je Janukovič itekako čuo.

 

Sad je Ahmetov poslao identičnu poruku i novoj vlasti. U petak, 8 svibnja kad Ukrajina slavi Dan Pobjede proruski teroristi su pokušali silom osvojiti zgradu lokalne policije u gradu Mariupolu. Vojska je pokušala pomoći policiji da odbije napad. Posljedice tog sukoba bile su 9 mrtvih i 40 ranjenih prosvjednika. I sada dolazimo do novog obrata kod Ahmetova.

 

Njegova grupacija Metinvest je krivnju za skuob prebacila na ukrajinsku vojsku smatrajući da pod hitno moraju napustiti cijelu oblast grada Donjecka. Kad tome pridodamo da je često viđen gost u društvu ruskog političara Vladimira Lukina s kojim pohodi utakmice svoga Šahtara, jasno je da je Ahmetov čvrsto stao na stranu proruske opcije u Donjecku.

 

A što se tiče tih transparenata na njima je pisalo «Путин- хуйло» što bi značilo Putin je drkadžija (jebač, pizda…). Naravno da je takve transparente Ahmetov uklonio kad je takav čin samo još jedan u nizu povlađivanja proruskoj opciji koja drma cijelom tom regijom. Službena verzija uklanjanja tih transparenata je bila da oni navodni uznemiruju stanovništvo. Na koje stanovništvo je Ahmetov pod tim mislio nije rekao'', rekao je za Index ukrajinski novinar.

 

Kako god bilo, nitko sa sigurnošću ne može predvidjeti rasplet ove situacije, nitko ne može znati što će donijeti i najnoviji krvavi sukobi baš u Donjecku koji možda neće vidjeti ni Ligu prvaka iduće godine. Kapetan hrvatske reprezentacije i Šahtara, Dario Srna tvrdi da nema namjeru pobjeći.

 

"Ako se bude napuštao Donjeck, ja ću biti zadnji koje ća ga napustiti. Toliko barem dugujem i Ukrajini i ovom gradu'', rekao je Srna.