VATRENI danas u Ligi nacija igraju protiv Danske. Vatreni. Nadimak je to koji hrvatsku nogometnu reprezentaciju prati gotovo tri desetljeća, skoro od samim njenih početaka, i toliko se uvriježio da većina ni ne dovodi u pitanje njegovu smislenost niti se pita odakle vuče korijene.

Hrvatski je sport pun nadimaka reprezentacija i klubova, koji su najčešće tvorevina pripadnika medija kojima je trebala dodatna riječ kako bi u tekstovima izbjegli pretjerano ponavljanje riječi, poput reprezentacija, Hrvatska ili npr. vaterpolisti, te naslove učinili atraktivnijima.

Možda su neki od tih nadimaka smisleni i praktični, možda su priglupi i iritantni. Zato smo popisali najčešće nadimke kolektiva u hrvatskom sportu, a vi odlučite koji vam je najdraži i najbolji, a koji najomraženiji i najlošiji.

Vatreni su nastali zbog reklame za pivo

Vatreni su se u hrvatsku terminologiju uvukli uoči Eura 1996. u Engleskoj, kad je jedna pivovara trebala slogan za reklame povodom tog natjecanja. Osmislio ga je marketinški stručnjak Josip Prudeus, a nakon što se nadimak uvriježio i počeo koristiti u druge komercijalne svrhe, tvorac ga je zaštitio kao intelektualno vlasništvo, da bi nakon duge pravne borbe ipak sva prava prenio na HNS. 

Foto: Profimedia

Neki nadimak Vatreni koriste samo u kontekstu generacije koja je igrala 90-ih i kulminirala broncom na SP-u 1998., ali zapravo nema pravila, a sve je počelo zbog reklame za pivo. Nešto smisleniji je alternativni nadimak Kockasti, ali ni on nije točan jer su kocke trodimenzionalna tijela, a dresove, odnosno šahovnicu, prekrivaju kvadrati.

Pakleni su postali Kauboji

Druga najpopularnija reprezentacija u Hrvata su rukometaši pa su i oni trebali nadimak. Tako su postali Pakleni. Bila je to ne osobito kreativna varijacija Vatrenih, a taj je nadimak prva dobila nogometna reprezentacija koja je na prijateljskim utakmicama u Koreji igrala bez ikoga iz generacije Vatrenih.

U tom se kontekstu nadimak nije uvriježio pa je nekako na silu nametnut rukometašima, a posebno ga je popularizirala pjesma "Hej, hej, Pakleni, u boj", koju je Željko Krušlin otpjevao uoči SP-a 2003., na kojem je Hrvatska senzacionalno osvojila zlato.

No baš se tada unutar same reprezentacije rodio nadimak Kauboji jer su, eto, igrali kaubojski. S vremenom su izvijestili javnost da im se nadimak Pakleni uopće ne sviđa i pozvali naciju da ih nadalje zove Kauboji.

Barakude nisu popularne, ali alternativa je plagiranje Srba

Hrvatske vaterpoliste se ponekad zove Barakudama, što je tvorevina novinara jednog hrvatskog dnevnika. Nadimak je daleko od idealnog i nije u tolikoj mjeri prihvaćen kao Vatreni ili Kauboji, ali je jedini koji vaterpolska reprezentacija ima.

Poveznica riba i plivanja je jasna, a barakude se opasne grabežljivice, kakvi bi trebali biti sportaši koji se bore za svoju zemlju, ali s Hrvatskom imaju veze koliko i slonovi ili klokani. Barakude žive u suptropskim područjima, ali vjerojatno su autoru bolje zvučale od našeg domaćeg jadranskog morskog psa modrulja.

Posljednjih godina javlja se inicijativa da se vaterpoliste "preimenuje" u Dupine, ali teško da će i to zaživjeti zbog opasnosti od optužbi za plagiranje iz Srbije, koja svoje vaterpoliste naziva Delfinima.

Košarkaši nemaju nadimak, odbojkaši i rukometašice ga sami izabrali

Košarkaši nemaju nadimak, što ni ne čudi jer nisu osvojili medalju otkako je počela era nadimaka u Hrvatskoj. Prije nekoliko godina Siniša Vuco ih je u pjesmi Živog blata prozvao Sokolovima, ali sokolovi visoko lete i imaju izvrstan pregled, što se ne može reći za hrvatske košarkaše. U svakom slučaju, nadimak nije zaživio.

A sami ga nikad nisu smislili, za razliku od rukometaša, pa i odbojkaša. Ako niste znali, oni sami sebe nazivaju Dabrovima. Nije jasan povod jer zaista je teško zamisliti kako bi dabrovi izgledali na odbojkaškom terenu i bili uspješni.

Ženski sport u Hrvatskoj nije osobito popularan pa ženske reprezentacije uglavnom nemaju nadimke, ali zatrebaju ih kad se omakne neka medalja, kao rukometašicama 2020. na Europskom prvenstvu kad su osvojile broncu. Tada je najbolja igračica Ćamila Mičijević objavila da ne žele biti nikakve životinje, nego Kraljice šoka.

Ne može se osporiti da je to bio prikladan nadimak u tom trenutku, ali vrijedio je samo na tom natjecanju, iako ga neki mediji i dalje neumorno forsiraju. Ne umanjujući nimalo njihov uspjeh iz 2020., nakon toga nisu imale kraljevske rezultate niti su ikog šokirale, pa ako na predstojećem EP-u u susjedstvu (Slovenija, Makedonija i Crna Gora) ne obrane ili nadmaše broncu, za očekivati je da će se taj nadimak početi gasiti.

Klubovi? Mnogi koji su nosili nadimke već su nestali

Nisu nadimci, dakako, rezervirani samo za reprezentacije, ima ih i u hrvatskom klupskom sportu, ali dobar dio ih se svodi jednostavno na boje (Bili, Modri, Crveni...) ili izvedenice iz imena (Zagrebaši, Poškovci...).

U hrvatskom nogometu najprepoznatljivije nadimke nosili su sad već ugašeni klubovi. Nogometaši Zagreba bili su Pjesnici zbog stadiona u Kranjčevićevoj ulici, u Varaždinu su igrali Krojači zbog ondašnjeg sponzora Varteksa, a zaprešićki Inter bio je Div iz predgrađa nakon što je osvojio inauguralni Kup Hrvatske. Od aktivnih klubova imamo Farmaceute iz koprivničkog Slaven Belupa.

U ostalim sportovima dojam je da su nadimci bili najpotrebniji zagrebačkim klubovima, vjerojatno kako bi se izdvajali i popularizirali u žestokoj konkurenciji klubova iz svih sportova. 

Nadimci su posebno bili popularni u košarci pa su igrači Cibone Vukovi još otkad se te životinje moglo vidjeti na Tuškancu, gdje su utemeljeni. Za Zagreb su igrali Mravi, što je simboliziralo radišnost malog kluba, još odavno za Zrinjevac su igrali Vrtlari, a mnogi se s užasom prisjećaju vremena Cedevite koju se netko sjetio prozvati Vitaminima.

Iz ostalih sportova vrijedi izdvojiti vaterpoliste Mladosti, odnosno Žapce, te hokejaše Medveščaka, za koje zbog imena tog zagrebačkog kvarta nikad nije bilo sporno da će ih se nazivati Medvjedima.