Antiheroji SP-a: Jedan je piškio po terenu u Americi, po drugom su piškili u Italiji

Tekst: Zvonko Alač
Foto: AFP


PELE, Maradona, Charlton, Cruyff, Beckenbauer, Platini, Zidane, Zico, Zoff, Eusebio, Socrates... o njima nećete čitati u ovom tekstu.

Ovdje podsjećamo na one čija je zvijezda na najvećoj nogometnoj pozornici zasjala bitno kraće od spomenutih velikana, ali kako kroničari svjetskih prvenstava dobro znaju, ništa manje efektno.

Zbog specifičnost SP-a pokazuje se istinito Warholovo proročanstvo o "15 minuta slave": Kako je  na ta četiri tjedna fokusirana pažnja cijelog svijeta, nije samo kvaliteta izvedbe nešto po čemu sudionici ostaju upamćeni, nekih se sjećamo upravo po tome što su pokvarili show, imali čudnu frizuru ili su skroz zalutali na SP.

Finidijev doggystle

Ovo zadnje nikako se ne može reći za Finidija Georgea, legendarno lijevo krilo Van Gaalovog Ajaxa, Betisa i nigerijske reprezentacije. Na SP '94. u Americi njegova je reprezentacija bila najveće iznenađenje a osim skandala s Maradoninim "dopingom" jedna od epizoda koju su najviše ostale u sjećaju s tog SP-a, svakako je Finidijeva proslava gola kojeg je postigao protiv Grčke u skupini.

Nakon krasnog poentiranja čučnuo je na travu u četveronožni položaj, glumeći psa. U toj pozi je prošao nekoliko metara nakon čega je podignuo nogu u zrak oponašajući pseće vršenje male nužde.

Dvije kolumbijske priče: Redikul i Mrtvac

Čuveni kolumbijski golman Rene Higuita nije imao baš nikakvu nuždu počiniti jedan od autodestruktivnijih ispada u povijesti SP-a, i to ni manje ni više nego u osmini finala Italije '90: Njegova reprezentacija već je gubila 0:1 kada se odlučio na svoj poznati (i nepotrebni) dribling.

Zaletio se do centra pokazati kolegama iz polja kako se to radi, ali imao je nesreću da mu se na putu ispriječio neočekivani junak tog Prvenstva, kamerunski veteran Roger Milla, koji mu je nakon oduzimanja lopte krenuo u put iz snova svakog strijelca - 40 metara prema praznom golu bez ikakve "opozicije" na putu. Kolumbija je ispala, a Kamerun postao prva afrička reprezentacija u povijesti koja se plasirala u četvrtfinale SP-a.

Higuita je, koliko je poznato, prošao bez posljedica za gol koji je skrivio, ali je one najgore četiri godine poslije snosio njegov sunarodnjak Andrés Escobar Saldarriaga, najtragičnija figura u povijesti SP-a.

Na utakmici skupini protiv domaćina, SAD-a, nesretni Escobar je u pokušaju da obrani šut Johna Harkesa loptu poslao u vlastitu mrežu na kojoj ovaj put nije bilo Higuite. Amerikanci su slavili 2:1 i eliminirali Kolumbijce.

Tjedan dana nakon utakmice, Escobar je hladnokrvno ubijen u rodnom gradu, jer je njegov autogol nekolicini moćnih bossova narkokartela izazvao ogromne gubitke na kladionici.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Kada je suđenje toliko kriminalno da vam bude žao Talijana

Ahn Jung-Hwana se iz 2002. navijači Italije sjećaju mnogo bolje nego njihovih reprezentativaca koje je Trapottoni vodio na to zlosretno prvenstvo na kojem kao da su se suci zarekli ispraviti sve one nepravde kada su Talijani pomoći "catanaccia", penala i dekadentnog nogometa dolazili do završnica, pa im je Graham Poll još u skupini protiv Hrvatske poništio dva gola.

Upravo je rezervni napadač talijanske Perugie zabio Zlatni gol koji je Azzure izbacio sa SP-a na kojemu je Južna Koreja jednostavno morala ići dalje kao domaćin. Neposredno nakon utakmice, gazda Perugije, Luciano Gaucci javno je raskinuo ugovor s Korejcem uz poruku: "Ne želim plaćati čovjeka koji je uništio talijanski nogomet".

Stvarni krivac za "uništenje" bio je ekvadorski sudac Byron Moreno koji je Talijanima u spomenutoj utakmici poništio barem jedan regularni gol i bez razloga isključio Francesca Tottija.

Talijani su mu se ovetili tako što su javne zahode nazivali njemu u čast, i to one na turističkim mjestima, kako bi se što više ljudi olakšalo "po Morenu".

Moreno je nastavio s nedjelima i nakon SP-a: tek nakon što mu je istekla suspenzija od 20 utakmica jer je sudačku nadoknadu razvukao na 13 minuta, ponovno je izbačen iz sudačke odore jer je na jednoj utakmici neopravdano isključio tri igrača iste momčadi.

Poll je uvijek bio igrač više za Hrvatsku

Spomenuli smo Polla, pa kako još jednom ne podsjetiti kako se i nakon Japana borio za hrvatsku stvar; na utakmici Hrvatske i Australije zaboravio je na Commonwealth i gotovo identičnu zastavu njegovog Kraljevstva i Australije i svesrdno prionuo pomagati Kranjčarovoj ekipi.

Šimuniću je tijekom utakmice pokazao dva žuta kartona, ali ga jednostavno nije mogao isključiti. Međutim, ne može on biti dobronamjeran koliko Joe može biti britak pa ga je natjerao da mu pokaže i treću javnu opomenu. To je bilo previše čak i za Polla koji mu je tek tada dao isključujući karton.

Poslije utakmice se pravdao kako je u svojoj bilježnici jedan od Šimunićevih kartona pribilježio australskom igraču koji je imao isti broj na dresu (3) kao i on. Što je najbolje, taj isti Poll je nakon skorog umirovljenja pisao komentare o sudačkim greškama.

U priloženom videu, pogledajte kako siroti Poll priča da mu je po povratku u rodni kraj podrška, sućut i razumijevanje lokalne zajednice pomogla da nadvlada činjenicu da je bio glavno ruglo Svjetskog prvenstva u Njemačkoj.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara