Antonio Conte - čovjek koji je oživio calcio

Antonio Conte - čovjek koji je oživio calcio

Foto: Getty Imags / Guliver image 

SINOĆ smo svjedočili jednom od najiščekivanijih duela grupne faze Eura. Na jednoj strani bila je ekipa puna superzvijezda, po mnogima u najužem krugu kandidata za osvajanje turnira. Na drugoj strani ekipa koju je Hrvatska nadigrala na domaćem terenu, na papiru nikad prosječnija i nepoznatija. Pa ipak, Talijani su odnijeli pobjedu nad Belgijom. Još je jednom dokazano koliko su igrači, čak i oni vrhunski, ovisni o pravom vođi s klupe. Ovo nije samo komentar na utakmicu, ovo je priča o tipu koji je vratio nogometnu slavu Italiji.

Seminar pred pučkoškolcem

U vjerojatno najkompletnijoj i najdojmljivijoj partiji jedne ekipa u dosadašnjem dijelu Eura, Conteova Italija je u svakom segmentu igre bila klasu iznad svojeg suparnika. Troma Belgija koja je 90 minuta igrala u istom tempu, s lošom geometrijom u igri, rigidnim kretnjama i bez imalo rizika, djelovala je kao nabrzaka sklepana momčad na Football Manageru, kada tu igricu igra igrač koji jednostavno pobaca najzvučnija imena na zacrtane pozicije i nada se najboljem. Umjesto skupa od 11 jedinki s jasnom ulogom, vidjeli smo 11 samostalnih entiteta koji su svake sekunde igre dokazivali kako s izbornikom ne pričaju isti jezik, što je i čak i neki satiričan izgovor belgijske socio-kulturološke podijeljenosti. Mark Wilmots djelovao je kao izgubljeni tinejdžer pored prokušanog lisca, unezvjereno tražeći odgovore svuda, osim u svojoj glavi.

Italija se strpljivo branila u 3-5-2 zoni, koja je začas postajala 5-3-2 kada se trebalo braniti bliže svojem golu i zatvoriti prostor Hazardu i De Bruyneu, a još se brže transformirala u 3-4-3 presing kada bi se lopta našla kod belgijskog beka. Igrač viška u zadnjoj liniji, godinama uigravan u Juventusu, omogućavao je bekovima puno veću slobodu u igri – svaki od njih mogao je visoko izaći iz linije kako bi pritisnuo belgijskog beka, a zadnja linija bi i dalje ostajala "netaknuta", sada četveročlana. Posao je olakšan i veznim igračima – Parolo i Giaccherini mogli su visoko pomagati svojim špicevima u izlasku, znajući da neće De Rossija ostaviti samog, jer mu uvijek izlaskom može pomoći jedan stoper viška iz zadnje linije. Fleksibilnost i kompaktnost po širini, pa onda i dubini terena bili su i više nego dovoljni za statičnu Belgiju, koja je često napade završavala s loptom u nogama stopera, koji bi onda pokušavali dubinski pas prema jednom od veznjaka udaljenom i po 25 metara od lopte – ravno u talijansku zamku.

Eksplozija u napadu

Posebno je dojmljiva bila igra Italije u napadačko fazi igre – za razliku od ustaljenog stereotipa o ekipi koja se brani 90 minuta, izlasci s minimalno pet igrača u završnicu i jasna namjera u svakom pasu već su dobro poznat Conteov rukopis. U trenutku kada Italija osvoji loptu, oba beka šprintaju široko i visoko, "povećavajući" teren za igru. Premda je De Rossi bio dobro praćen od Fellainija i nije mogao organizirati igru iz dubine, za Italiju tu nema problema – sva tri stopera sjajna su na lopti i mogu odraditi prvu fazu napada bez ikakvih problema. Da ste se kojim slučajem uključili na utakmicu prilikom Giaccherinijevog primanja lopte kod gola, teško biste mogli reći je li ju poslao Andrea Pirlo ili Leonardo Bonucci.

Inače, Italija ima nekoliko vrlo jednostavnih, ali efektnih principa u igri prema naprijed. Prva se odnosi na opterećenje suparnikove zadnje linije s velikim brojem igrača, posebno napadačima koji se povlače po loptu i za sobom izvlače stopere, odigravaju povratni pas, a onda suparnik panično brani prostor iza svojih leđa, u kojeg nadiru i bekovi, i napadači, a nerijetko i dva bočna vezna igrača.

Italija s dva bočna igrača (lijevo Darmian nije u kadru) i dva napadača opterećuje suparničku zadnju liniju. Zvjezdicom je označen jedan od stopera koji u postavi s trojicom otraga uvijek ima prostora. Čak i kad su opcije u sredini zatvorene, zahvaljujući tehničkoj potkovanosti zadnje linije mogu dijagonalom promijeniti stranu, ili brzom cirkulacijom okolnim putem dovesti loptu na suprotnu stranu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U idućoj situaciji vidimo kako to koriste – bek prema kojem ide lopta privlači pozornost belgijskog beka koji mora izaći široko, stoperi su orijentirani centralno na napadače i otvara se golem koridor između u kojeg utrčavaju veznjaci, u ovom slučaju Parolo.

Lopta putuje prema Pelleu koji je označen kružićem. Jedan igrač uvijek mu se nudi na povratnu loptu (ovdje Parolo), dok prostor iza leđa uvijek napada visoko postavljeni bek.
Ove situacije samo ukratko pokazuju na koliko preuzimanja Belgija mora biti spremna svakog trenutka i koliko je brz tranzicijski momentum Italije, a igra bekova koji su de facto primarni fokus napada a često i egzekutori, strahovito odudara od njihove tradicionalno uvriježene uloge "tek" pomoćnih braniča. Sve je to djelo jednog čovjeka koji radi vrhunski posao već neko vrijeme.

Dekadencija Serie A

Prije samo pet godina, Serie A je izgledala jako tužno. Calciopoli koji je samo nekoliko sezona prije toga uzdrmao cijelu ligu i razbio Juventusovu dominaciju, donio je novi poredak snage gdje se kao apsolutni vladar nametnuo tek Mourinhov Inter. Ipak, nakon dvije fantastične godine i vrhunski obavljenog posla, Moratti se vratio prokušanom receptu sumnjivih trenera i još sumnjivijih pojačanja. Inter je slijedio primjer čitave lige – dovođenje igrača koji su umjesto na zaslužena vječna nogometna lovišta došli odigrati laganiju sezonu i upisati Milan ili Inter kao poslodavca u svoj CV na Wikipediji. Pretakanje iz šupljeg u prazno stiglo ih je glave i pokušaj povratka na staze stare slave bio je nemoguć na ovaj način – uvjeti na tržištu rapidno su uvjetovali opadanje vrijednosti svih njihovih dionica, i u doslovnom i u prenesenom smislu.
Na naplatu su došli i infrastrukturni i organizacijski problemi, a pored uzdrmanih velikana, nitko se iz drugog plana nije uspio nametnuti novim smjerom, talijanskim nogometnim "New Dealom" , koji je bolno očito bio potreban. Romini pokušaji čak su i na nešto ličili, ali pomanjkanje strpljenja i nove dramatične reorganizacije pokazale su da je ipak bila riječ o improvizaciji, a ne jasnom planu. Tijekom tog razdoblja, legendarni Juventusov veznjak marljivo je skupljao ideje i iskustvo za budućnost, a pritom je uspio Bari i Sienu uvesti u najviši razred talijanskog nogometa. Nakon što je konačno imenovan za trenera Juventusa u ljeto 2011., više ništa neće biti isto.

Stvorio zvijer koju je Allegri usavršio

Stara Dama je u tom trenutku bila u stanju nedostojnom svojeg imena. Sedma pozicija na tablici, ispadanje u četvrtfinalu talijanskog kupa i ispadanje u grupi Europske lige iza Manchester Cityja i Lech Poznana sasvim sigurno nisu najslavniji dani torinskog kluba. Vezna linija koja je bila bazirana na Felipe Melu trebala je biti podrška već ostarjelom Del Pieru i sili napadača koji su se izmjenjivali kao na traci, tražeći mu najboljeg partnera – Matri, Iaquinta, Quagliarella i Amauri. O kroničnoj slabosti tog kadra dovoljno govori i kako je svoje mjesto u ekipi znao naći i 35-godišnji Braco Salihamidžić, Frederik Sørensen ili već davno zaboravljeni Marco Motta.

Kadrovsko i sistemsko unaprjeđenje koje je uslijedilo bilo je kulturološki šok. Akvizicijom Pirla i davanjem ključeve igre u ruke vjerojatno je plemenitog registu spasio sudbine generacijskih kolega koji su polako klizili u nogometnu irelevantnost. Dovedeni su i Vučinić i Vidal, igrači koji će biti nositelji igre kroz naredno razdoblje. Baš je uloga crnogorskog napadača bila jako bitna za njegov sistem – u slučaju kada je pritisak na Pirla bio prejak, uvijek je u prednjoj liniji imao igrača koji se mogao spustiti na desetku i odigrati spojku koja bi povezala igru u završnoj fazi. Kasnije je na tom mjestu instalirao već i pomalo zaboravljenog velikana Carlosa Teveza. Svaki od navedenih u tom je razdoblju igrao nogomet karijere. Sveti romb stopera i Buffona, sredina terena s balansom između koplja i kista te klasan napad s dinamičnim tranzicijama i vrhunskom organizacijom donijeli su tri nacionalne titule koje su vratile Juve na vrh Serie A. Još bitnije, Juventus je konačno postao europski relevantan, a Talijani se više nisu morali sjećati sa sjetom Intera pod Mourinhom, koji je djelovao kao nedosanjani ideal kojem se više nikada neće približiti. Malo nakon njega, na tim temeljima Allegri će izgraditi europskog viceprvaka. Utjecaj je bio očit i u samoj ligi – pojava trenera novije škole s modernim tekovinama u igri, brzim nogometom i inzistiranjem na braničima koji moraju biti dobri na lopti jer jedini oni imaju dovoljno vremena za organizirati igru poput Sarrija, Giampaola ili Di Francesca učinili su ligu progresivnijom nego ikad, i samo je pitanje kada će više strukture i kapital pripomoći ovakvu bazu koja gazi naprijed.

Uzbudljivi Azzuri

Koliko je ljudi moglo zamisliti prije desetak godina da će Talijani biti najuzbudljivija i najdinamičnija reprezentacija na nekom turniru, premda u njoj više ne igraju klase poput Tottija, Pirla, Del Piera ili Vierija? Cesare Prandelli već je 2012. na bazi Conteovog Juventusa umalo osvojio Europu prezentirajući sjajan nogomet, da bi nakon neuspjeha u Brazilu uzde prepustio duhovnom ocu ovih modernih Azzura. Pozivi, pa i stavljanje u prvi sastav široj javnosti relativno nepoznatih igrača, samo govore o kvaliteti skautinga koje njegov tim odrađuje u traženju komplementarnih dijelova za sustav kojeg dosljedno provodi. Premda su kroz povijest dali svijetu i Dantea i Michelangela, i Jacopa Perija i Benignija, nogometni stil bio im je podosta konzervativan, jednoličan. Danas je to jako daleko od istine. Prvi odgovorni za to je čovjek s naslovne slike.

Nove tekovine u nogometnoj Italiji nemaju jedan jedini izvor niti uzrok, ali baš sve zajednički upiru prstom u smjeru jednog čovjeka i njegove ostavštine. Antonio Conte, čovjek koji je oživio Calcio.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara