"SRAMOTA, ništa drugo ne mogu reći. Ovo nije prvi ili drugi put... Ovaj klub treba promjene svih vrsta. Dotaknuli smo dno. Ako ja moram otići da bi došli mlađi igrači i nova krv, otići ću. U Europi nismo kompetitivni, a više nam ne ide ni u ligi. Ovaj se neuspjeh ne može maskirati ničim", Rekao je Pique nakon povijesnog Barceloninog sramoćenja protiv Bayerna (2:8).

Iza ovih riječi krije se istina koja se na prvu ne čini toliko očita. Pique ne sugerira kako je vrijeme za promjenu - to vrijeme je davno prošlo. Ova generacija Barcelone nalazi se u nogometnom paklu iz kojeg se više neće izbaviti.

Barceloni ne trebaju kozmetički zahvati, nekoliko skupocjenih pojačanja ili novi trener. Barcelona mora postati novi klub.  

Najveća sramota u povijesti kluba i Lige prvaka. Barcelona je gora od Dinama

Barcelona je imala i većih poraza u svojoj povijesti. Davne 1943. godine izgubila je od Real Madrida 11:1, a tri godine kasnije ju je i Sevilla pregazila 8:0. Taj kultni poraz u El Clasicu je, doduše, prožet brojnim kontroverzama. Iz katalonskog tabora navode cijeli niz uzroka takvog poraza, od trovanja igrača hranom pa sve do fizičke prijetnje od strane španjolske vojske. Iz Madrida, naravno, poriču sve takve navode.

Bez obzira na to koja je od te dvije povijesne perspektive istinita, Barcelonin poraz protiv Bayerna je najveća sramota u njezinoj povijesti. Ne treba zaboraviti kako je Barcelona klub koji za plaće izdvaja više nego bilo koji drugi na svijetu, oko pola milijarde eura godišnje. 

Osim toga, samo je City potrošio više novca od Barcelone kada je u pitanju odšteta za transfere u posljednjem desetljeću. Barcelona je u tom periodu na dovođenje novih igrača potrošila 1,53 milijarde eura. 

Iza jedne od najvećih sramota u povijesti Lige prvaka stoji najskuplja nogometna momčad svih vremena. Činjenica da Griezmann, totalni promašaj kojeg je Barcelona platila 120 milijuna eura, ulazi na poluvremenu kako bi pomogao sačuvati barem djelić obraza dovoljno govori o tome u kakvom je rasulu Blaugrana. 

Kada se u obzir uzmu okolnosti neuspjeha, debakl ove Barcelone mnogo je veći od onih koje su imali Dinamo, Anderlecht i drugi klubovi koji su godinama rušili negativne rekorde. 

Ovo nije slučajnost, ovo je uzorak

Vjerojatno najtužnija je činjenica da ovakav rezultat nije slučajnost, nego u posljednje četiri sezone postoji jasan uzorak. U utakmicama u kojima je bila eliminirana iz Lige prvaka Barcelona nije doživljavala "normalne poraze", nego je uvijek završavala osramoćena.

Grafika: Sofascore za IndexSport

Poraz 8:2 je skandalozan, ali još je gore to što Bayernova eventualna pobjeda 4:1 vjerojatno nikog ne bi previše iznenadila. Najveći Barcelonin poraz nije u tome što je bila grozna. On leži u tome što su svi očekivali da će biti grozna, a ona je nadmašila i najpesimističnije prognoze.

Katastrofa se gradila godinama

Još otkako je 2015. godine posljednji put osvojila Ligu prvaka, Barcelona je počela pokazivati simptome kako u njoj postoji nešto dubinski trulo. 

Igra je bila sve lošija i lošija iz sezone u sezonu, a gora od toga je bila samo aktivnost na tržištu. Deseci su se milijuna eura bacali na nepotrebna pojačanja, a najskuplji igrači su bili oni čiji je stil igre nekomplementaran s Barceloninim, odnosno Messijevim. Zbog toga u Barceloni nije uspio Coutinho i zbog toga je Griezmann na dobrom putu da doživi jednaku sudbinu. 

Istovremeno se Barcelona propustila pojačati na pozicijama na kojima joj je trebalo svježe krvi i dovela se u situaciju da ima jednu od najstarijih momčadi u Ligi prvaka, koja je izraubana te je daleko od svojeg vrhunca. 

U tom periodu su klupski čelnici samo nastavili praksu koja je ustaljena nakon odlaska Pepa Guardiole, a to je totalno zanemarivanje La Masije. Od Pepovog odlaska, u periodu koji traje već osam godina, Barcelona nije promovirala niti jednog novog igrača iz svoje akademije. 

Treneri koji rade na kredit i uprava koja nema pojma što radi

Upitni su bili i izbori trenera. Valverde je bio trener s pedigreom čiji je stil bitno drugačiji od sada već zaboravljenih Barceloninih ideala. U njegovom nastojanju da pomiri svoj stil s ostacima tiki-take, Barcelona je ostala na pola puta. Niti je igrala kao nekad niti na onaj način na koji je to njen trener htio. 

Setien je po svojem stilu bio puno bliže onome kako je Barcelona nekada igrala, ali i njemu nedostaje karizme da osvoji jednu od najzahtjevnijih svlačionica na svijetu. Ni Valverde ni Setien nikad nisu doživljeni kao stalna rješenja. Bili su tek čuvari pozicije do trenutka do kojeg će izgubiti povjerenje najprije Messija, a onda i svih ostalih ljudi u klubu. 

Svim tim odlukama Barcelona je svoj imidž dovela do ruba provalije. Ima skupu i staru momčad koja je slabija u odnosu na druge najveće europske klubove. Ima omladinsku školu koju ne koristi. Imala je trenere koji su živjeli i radili na kredit za koji je bilo jasno da ga nikad neće vratiti. Jasan identitet kluba koji je nekad zbilja igrao i poslovao u skladu s egidom "Mes que un club" polako se gubio. Uprava je u pomanjkanju jasne ideologije i filozofije bauljala u mraku nadajući se da će netko upaliti svjetlo. 

Za promjene je kasno. O njima se moglo razmišljati nakon Liverpoola, Rome ili bilo koje utakmice španjolskog prvenstva u kojima se vidjelo kako Barcelona igra i izgleda daleko ispod svojih mogućnosti. 

Bayern je na brutalan način poslao u povijest veliku generaciju i okončao jedan Barcelonin ciklus. Vrijeme je za totalni reset koji ne podrazumijeva samo novu upravu, igrače i trenera. Ponovno će upasti u iste probleme ako ne nađu najbitniju stvar, koja usmjerava rad i poslovanje kluba na svim razinama i služi kao korektiv na svim razinama. Barcelona treba novu ideologiju.