Bayern je veći od Njemačke, a PSG od Francuske. I zato imaju veliki problem

Bayern je veći od Njemačke, a PSG od Francuske. I zato imaju veliki problem
Foto: EPA

TEŠKO je zamisliti bolji posao od milijunskog ugovora u PSG-u ili Bayernu u kojem već uoči sezone imate potpisano osvajanje naslova prvaka. Istovremeno, teško je zamisliti gori ambijent za napredak. Koliko je dobro biti dominantan?

Što je loše u dominaciji?

Postoje brojna istraživanja u psihologiji koja su, uglavnom u radnim uvjetima, ispitivala ljudske ambicije. Nije veliko iznenađenje vijest kako ljudi najbolje rade kada su podražaji, uvjeti rada i ciljevi izazovni, a dovoljno realni da se čine dostižnima. Iako je podloga drugačija, isti principi vrijede i u sportu. 

Ovo nije tekst isključivo o PSG-u ili Bayernu, oni su samo danas najbolji predstavnici fenomena kojima se bave ovi redci. Problem PSG-ove i Bayernove (ova sezona u kojoj ima neobično puno kikseva je na razini statističke greške) dominacije u domicilnim prvenstvima zvuči kao totalni oksimoron. Na kraju krajeva, nije li poanta stvaranja jedne sportske momčadi optimiziranje šansi za osvajanje svih natjecanja u kojima sudjeluju? Jest, ali stvari se mijenjaju kad postanete veći od Francuske, odnosno Njemačke. Moderni PSG i Bayern nisu klasični sudionici svojih liga. Oni su veliki i skupi inkubatori, svojevrsni kolektivni sportski eksperimenti kojima apsolutni primat na domaćoj sceni donosi goleme benefite. Problem je što se, jednom kada pređu granice, javlja kontraefekt. Glavni izazov uprava, trenera i igrača tih klubova nije taktika, stil igre, pa čak ni odabir kadra. Glavni izazov nalazi se u samoj jezgri svega navedenog i leži u odgovoru na pitanje - kako ne dozvoliti svojoj dominaciji da te upropasti?


Protiv koga igrati?

Njemačka liga dugi je niz godina bila, po svojoj atraktivnosti, kvaliteti i potencijalu, daleko najpodcjenjenija liga na svijetu. Sustavan rad tamošnjih škola dao je neke od najboljih ekipa i igrača današnjice, a rezultati njihovih klubova zaostajali su tek za onim bitno bogatijim klubovima. Francuska liga je, uz sve svoje probleme i kroničnu neatraktivnost, i dalje peta ili šesta liga Europe, ovisi kojim kriterijima se vodite. I čak i kada postavimo te lige na visoko mjesto koje zaslužuju, Bayern i PSG nemaju konkurencije u njima. Ovaj arapsko-šeički PSG na financijskim steroidima odavno je postao Meka za svjetske klase i mogu dovesti, pokazao je to primjer Neymara najbolje, gotovo svakog tko žele. To je previše za razvojni Lyon, nedorečeni Marseille ili siromašni Guingamp. Bayern je oduvijek tome težio, ali nikada kao zadnjih godina nije postao spojnica svega što valja u Bundesligi sa svijetom. Može se na prste jedne ruke prebrojati igrače koje su Bavarci iz Bundeslige htjeli, a nisu uspjeli dovesti. I to nerijetko na poziciju trećeg golmana ili četvrtog desnog krila. Ako naudite Bayernu u Bundesligi, budite sigurni da ćete iduću sezonu dočekati na Allianz Areni. Koliko takva konkurencija izrazito ograničenog roka trajanja može izvući iz vas? I kolika je mogućnost da treneri shvate kako nešto krivo rade, ako nema nikoga da iskoristi slabosti njihovih ekipa?


Svatko tko prati nogomet to vidi i zna - financijska, logistička i ina prednost koju PSG i Bayern imaju nema konkurencije u vlastitoj ligi i sasvim je očekivano da su preplaćeni na prvenstva koja u pravilu završavaju negdje oko petog kola. Ligue 1 i Bundesliga tako postaju inkubatori u kojima se ti klubovi pripremaju za nokaut fazu u Ligi prvaka. Ali ih Nantes ili Wolfsburg ne mogu dovoljno dobro spremiti za Barcelonu ili Juventus.  Vrijeme za razmišljanje i donošenja odluka je kraće, margina za grešku je manja, prostor za igru zgusnutiji a poraz nemjerljivo teži. Nažalost ili nasreću, izazove koje pred tebe postavlja vrhunski suparnik je nemoguće u potpunosti simulirati. I dok ekipe iz drugih liga to mogu nadoknaditi neizvjesnim prvenstvom (emocionalni pritisak), većim brojem odličnih ekipa (kvalitativni balans) ili teže ostvarenim pobjedama (psihički momentum), PSG i Bayern nemaju takve mogućnosti. 

Kako igrati?

Ono što se često podcjenjuje kod rezoniranja oko kvalitete igre jedne ekipe u Europi je promjena stila koju određeni klub mora usvojiti jednom kada pređe na međunarodni nivo. Navijači Dinama to vrlo dobro poznaju - sve dok Bjelica nije implementirao tranzicijski, intenzivni stil nogometa Dinamo je doživljavao bolne europske poraze, dobrim dijelom zbog toga što je jednako pristupao utakmici protiv Ajaxa i Osijeka. Hermetički zatvorene obrane u vlastitoj ligi tjeraju PSG i Bayern da kontinuirano s loptom u nogama traže rješenja, pokušavaju nametnuti svoj ritam, kontroliraju zbivanja i napadaju. I koliko god u teoriji sjajno zvučalo kako je efikasno rješenje tog problema jednostavno igrati jednako dominantno i u Europi, to najčešće nije realno. Jednom kada dođete na noge svjetskim nogometnim teškašima, morate se pomiriti s tim da 20, 30 ili 60 minuta vi nećete biti ti koji imaju apsolutnu kontrolu nad igrom. A prošle sezone su pokazale kako to opasno može biti - PSG u Ligi prvaka bez lopte ne izgleda kao momčad koja zna što radi. Što je zapravo totalna istina, jer to rade izuzetno rijetko.

 

Pep Guardiola je u nekoliko navrata rekao kako su najteže utakmice u njegovoj karijeri one u nokaut fazi Lige prvaka kada u prvoj utakmici ostvari ozbiljnu prednost. To podsvjesno natjera igrače da igraju opreznije, čuvajući prednost, što je sve suprotno od onoga što inače igraju. I koliko god današnji najbolji nogometaši bili fleksibilni, multipraktični i inteligentni, navike igraju ogromnu ulogu u svakoj utakmicu. I njih je jako teško mijenjati, a nemoguće po želji uključivati i isključivati s obzirom na to tko se tog dana nađe s druge strane terena. Ni kvalitetom, ni stilom igre, domaće lige ne mogu PSG i Bayern pripremiti za ono što ih čeka u završnici Lige prvaka. I što je najgora vijest, sve češće toga postaju svjesni baš svi. 

Demotivirajuća okolina

Suverena šetnja kroz prvenstvo donijela je i veliku inflaciju vrijednosti tog trofeja. Osvajanje domaćeg naslova nije uspjeh, već normativ za te klubove, minimum s kojim počinje i završava sezona. Trenerima je izrazito teško raditi u takvim uvjetima. Nacionalna titula neće nikoga impresionirati i cijela njihova sezona ocjenjivat će se, koliko god to nepravedno bilo, po one dvije, četiri ili maksimalno sedam utakmica nokaut faze Lige prvaka. Momčad može igrati sjajno sedam mjeseci i razbijati suparnike, ali ako nema dobar dan u susretima u kojima su oči cijelog svijeta uprte u nju, svi će smatrati kako je podbacila. Koliko ljudi će Guardiolinu epopeju u Bayernu pamtiti po razbijanjima u domaćem prvenstvu, a koliko po teškim porazima u polufinalima Lige prvaka? Istovremeno, poprilično je demotivirajuće za igrača biti u takvoj sredini. Nema pritiska koji ga tjera da bude bolji od konkurenata za poziciju, nema izazova koji potiču napredak i nema napetosti koja čini svaku pobjedu slađom. U okolini u kojoj ni mediji, ni navijači, ni trener ne mogu kreirati galvaniziranu atmosferu, dojam je da ti klubovi u drugoj brzini čekaju veljaču i ožujak.

Problem je što ih tamo čeka nešto sasvim suprotno - suparnik koji ne dozvoljava išta manje od izvrsnog, milijuni znatiželjnih očiju koji će svaki vaš potez dvaput prokomentirati i utakmica nakon koje više nemate pravo na popravak. Koliko je stimulirajuće provesti tri takve sezone koje rezultiraju europskim, pa samim time i sveobuhvatnim neuspjehom?
Nogometni korporativni megalopolisi u Parizu, Münchenu, ali i drugim sportskim gradovima najbolji su dokaz kako nekada nije dobro biti pretjerano dominantan. 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara