DARKO BELJAN nije ime koje je poznato široj sportskoj javnosti, ali 34-godišnji nogometni trener iz Đakova ima jedinstvenu nogometnu i životnu priču.

Nekoć je bio talentirani klinac u bosanskohercegovačkom premijerligašu, a onda je otišao svoj nogometni kruh tražiti u zbilja egzotičnu destinaciju, Venezuelu. Tijekom igračke karijere je shvatio da želi ostati u nogometu kao trener, a i tu mu je život napisao posebnu priču pa je tako Slavonac postao trener mlađih uzrasta legendarnog Millwalla. Kaže kako ga je to iskustvo očeličilo i upoznalo s britanskom nogometnom kulturom u kojoj i danas ima ulogu, pa je jedan od glavnih skauta škotske U-17 reprezentacije. 

Index vam donosi intervju s hrvatskim trenerom koji ima uistinu nevjerojatnu karijeru.

Kako je izgledao početak tvoje igračke karijere?

Igračku karijeru sam počeo u Đakovu, gdje sam već sa 16 godina zaigrao u prvoj momčadi. Godinu dana poslije doživio sam tešku ozljedu, lom noge, nakon koje sam pauzirao 10 mjeseci. Nakon toga je uslijedila kratka epizoda u tadašnjem BIH premierligašu Orašju.

Kako si završio u Venezueli?

Uskoro sam se vratio u Đakovo. Ostao samo tamo još dvije godine, kada mi je jedan prijatelj rekao da ima jedna opcija da odem u Južnu Ameriku, točnije u Venezuelu. Rekao je da zna da sam jedino ja dovoljno hrabar i dovoljno lud otići tamo. Te 2009. godine je Deportivo Tachira igrao Copu Libertadores i to je bila prevaga za taj veliki, daleki i neobičan korak. Nažalost, imao sam veliki peh i dva dana prije puta sam ozlijedio koljeno. Unatoč tome sam ipak otišao, ali ta priča nije trajala dugo.

Kako je bilo igrati, a prije svega živjeti u Venezueli?

Život tamo se teško može dočarati pričama. To je svijet za sebe i dok ne doživiš i ne iskusiš to, ne možeš shvatiti sve ono što si čuo o tome, pročitao ili vidio na televiziji. Tamo sam imao ugovor s jednim lokalnim menadžerom koji je imao FIFA licencu, ali ujutro je bio doktor, popodne prodavač, a navečer po potrebi menadžer. Nakon nekog vremena sam ga se uspio riješiti, ali do tada je bio noćna mora. Kad podvučem crtu, meni je to bilo sjajno iskustvo, iako sam sa svega 22 godine bio prepušten sam sebi u tom naopakom svijetu Južne Amerike.

Što je bilo nakon Venezuele?

Nakon toga uslijedio je povratak u svoj klub u Đakovo, gdje sam igrao još nekoliko godina. Točnije do svoje 29. godine kada sam odlučio završiti s aktivnim igranjem zbog posljedica silnih ozljeda. Ubrzo sam dobio posao trenera u klubu u selekciji do 14 godina i tako je počeo moj trenerski put, koji posljednjih godinu i pol dana ide svjetlosnom brzinom prema gore.

Koji je ključ napretka?

Kao igrač sam trenirao puno više od ostalih. Tada mi se nije u tolikoj mjeri vratilo onoliko koliko sam uložio i odricao se, pa onda ovaj dosadašnji doseg kao trenera pripisujem tome da mi se možda malo vratilo uloženog dok sam pokušavao uspjeti kao igrač.

Kako mladi i neafirmirani trener iz Đakova završi u jednom Millwallu?  

Jednim dijelom sasvim slučajno. U Englesku sam otišao na nagovor jednog suigrača iz Orašja kako bih boravio u PRO Direct Akademiji neko vrijeme da se educiram i skupljam iskustvo. Nekoliko dana prije puta on je otkazao svoj odlazak, tako da sam i tamo otišao sam. Nakon desetak dana u akademiju je došao bivši nogometaš West Hama i Leicestera, a današnji trener Andy Impey i počeo s radom u individualnom dijelom treninga. Igrom slučaja bio mu je potreban još jedan čovjek i s obzirom na to da sam tek pristigao, prebacili su mene i tako je zapravo počela suradnja. Tri mjeseca poslije Impey je dobio ponudu Millwalla i tako sam otišao s njim u taj kultni klub.

Kako je izgledao prvi dojam i kontakt u novom klubu i sredini?

Prvi dan u Millwallu direktor kluba mi je rekao da ga je upravo taj dio moje priče s Venezuelom zaintrigirao. Rekao je da ako sam imao hrabrosti s 22 godine otići tamo, sam protiv svih, da u specifičnom klubu kakav je Millwall mogu biti samo takvi, snažni karakteri.

Kako je bilo raditi u Millwallu? Koje si dužnosti imao tamo?

Impey i ja smo bili zaduženi za individualni rad s igračima U-16 i U-18 momčadi. Klub je skromnog budžeta pa to implicira i veliki pritisak na trenere da iz ničega stvore nešto. Velike zasluge idu njemu, da nije bilo njega ne bih imao priliku biti u takvom klubu, niti bi moja daljnja karijera izgledala ovako.

Kako Englezi gledaju na Hrvata u klubu i to u osjetljivom području rada s mladima?

U Engleskoj se zbilja osjećam kao kod kuće. Poštuju me, ne samo jer je to dio njihove kulture, nego i zato što se uvijek trudim dati maksimum da budem na razini rada i ponašanja koja se očekuje. Period u Millwallu je za mene od temeljne važnosti za moju karijeru. Potvrdio sam sebi da mogu raditi na ovom nivou. Simbolična nagrada stigla je kada je U-18 selekcija Millwalla ove sezone, s dosta 'mojih' igrača, osvojila naslov prvaka svoje divizije ispred klubova kao što su Crystal Palace, Watford i drugi velikani koji ulažu ozbiljan novac u razvoj škola.

Hrvati Millwall uglavnom poznaju po huliganskim filmovima i navijačima koji su među najžešćima u Engleskoj. Kako je to izgledalo iz prve ruke?

Život u tom zajebanom dijelu Londona (Bermondsey) je jednako zanimljiv koliko i opasan. Poseban dojam mi je ostavilo to što na spomen imena Millwall svi imaju specifičnu reakciju. Taj klub mrze ili obožavaju, ali nitko nije ravnodušan na njega. U Bermonsdeyu doslovno zaustavljaju na ulici ljude koje ne poznaju i ispituju jesu li za Millwall.

Kako si stigao do škotske reprezentacije?

Protiv Millwalla svi igraju s posebnim žarom. Nitko te ne voli i tako pripremaš momčad i trener bez karaktera nema mjesta u takvom klubu. To je prepoznao i Brian McLaughlin, izbornik Škotske U-17 reprezentacije, i pozvao Impeya da odradi selekcije igrača koji igraju u Engleskoj. Poveo je i mene sa sobom i tako je ta velika odgovornost i čast pripala njemu, meni i još dvojici trenera.

Što konkretno radiš u toj selekciji?

Dobili smo jasne zadaće i podjele. Meni je namijenjen rad s obrambenim igračima i tu imam svog suradnika koji je zadužen isključivo za prekide i sve situacije vezane za to, ali sve je stvar suradnje i dogovora. Ništa, ali baš ništa nije prepušteno slučaju.

O čemu posebno vodite računa?

Kod odabira u selekcijama bitni su i najmanji detalji. Veliki broj zbilja talentiranih i zanimljivih igrača nije zadovoljio kriterije zbog toga što na testiranjima nisu imali dovoljno dobre rezultate. Radi se doslovno o nijansama i sekundama, no ovaj biznis je nemilosrdan. Tehnologija ne laže, iako ja, iskreno, nisam pobornik iste. Igra evoluira u oba pravca i meni kao treneru je najvažnija reakcija igrača u prvom trenutku nakon izgubljene lopte. Jednostavno moraš biti taktički inteligentan i spreman do maksimuma. Danas je karakter važniji od vještine.

Možeš li nam dati primjer kako izgleda selekcija?

U dogovoru s ostalim trenerima, uveo sam jedan test gdje na početku tjedna igrači imaju dionicu 8x40 metara i tko to istrči za više od 50 sekundi, pakira stvari i ide kući. Tako je s popisa otpao jedan igrač Celtica koji iduće ljeto prelazi u Arsenal. Jednostavno svaki trening moraš shvatiti kao utakmicu jer zbog jedne stvari možeš izgubiti sve.

U čemu je, osim u infrastrukturi, glavna razlika između engleskog i hrvatskog nogometa? Kada pričamo općenito o značaju nogometa u zajednici, možeš li usporediti ta dva svijeta?

Na Otoku je nogomet vjera i način života. Treba doživjeti subotu na Euston i London Bridge stanici kada vidiš sve te ljude koji s takvom strašću idu na utakmice svojih klubova, od Premiershipa pa sve do četvrte lige. Kultura odlazaka na utakmice svojih lokalnih klubova bez obzira u kojem rangu bili je zadivljujuća. Kada je nogomet u pitanju, Engleska je svijet za sebe.

Predstavlja li im taj dio kulture problem?

Englezi treniraju manje nego ostali u ligama Petice. To je dio mentaliteta koji je teško promijeniti. Nogomet u Engleskoj je intenzivniji, više se troši, tako da traži više vremena za regeneraciju između utakmica. Zbog toga su oni tradicionalno navikli na dva slobodna dana u tjednu ako je ritam subota- subota. No, za igrače koji ne igraju to je veliki problem jer praktički oni 4 od 7 dana ne treniraju. Tada ti igrači dolaze kod nas koji smo zaduženi za individualni rad i treniraju da bi održali korak s ostalima. Njihova strast i voljni moment je nešto s čim se malo tko može mjeriti. Treneri gotovo  danima troše vrijeme na motivaciju prije utakmice jer to je uvijek na najvišoj razini.

Mijenja li se engleska nogometna kultura?

Iz prve ruke sam mogao vidjeti da je dosta engleskih trenera promijenilo način rada i razmišljanja i gotovo je nemoguće vidjeti više onaj njihov poznati stil igre dugim loptama. Doduše, zadržali su svoju filozofiju igre s krilnim igračima koji su vrlo brzi i okomiti. U Millwallovoj akademiji sve kategorije njeguju pas igru i igraju 4-3-3 formaciju. Ne znam mogu li to pripisati velikom broju stranih trenera u klubovima, ali definitivno se promijenio način rada. Čak i engleska reprezentacija počinje izgledati kao ostale europske momčadi.

Kako hrvatski treneri i klubovi stoje u odnosu na njih u tom pogledu?

U Engleskoj se treneri i klubovi puno oslanjaju na tehnologiju i već sada vidimo na utakmicama trenere na klupi s laptopom i tabletima. Ne boje se novog znanja i konstantno se pokušavaju unaprijediti uvodeći nove metode rada. Mi smo malo drugačijeg mentaliteta. Imam dojam da naši stariji i iskusniji treneri, barem ovi koje poznajem, teško prihvaćaju novitete i usvajanje novih vještina, posebno u metodama treninga. Drže se slijepo svojih postulata. Naravno, postoje i iznimke, ali one su raritet. Moramo uzeti u obzir da oni imaju nemjerljivo više novca i ne možemo se mjeriti s njima u tome. Pa u jednom Millwallu su zaposlena četiri profesora zbog onih koji zaostaju u školi. Pa farmaceut, nutricionist, pedagog, itd. Svaki detalj je bitan i oni si to mogu priuštiti.

Što bi izdvojio kao veliki problem u nogometu i poslu kojim se baviš?

Mislim da su danas roditelji problem. Prije je nogomet bio ljubav i hobi pa se iz toga stvori neka karijera. Danas je postao samo biznis. S velikim i preranim ambicijama nemaju prostor za napredak. To su ipak djeca i moraju se prvo naigrati nogometa pa tek potom od njega i živjeti.

Što bi savjetovao jednom mladom treneru? Kako uspjeti u ovom poslu?

Ja zbog svog slučaja često kažem da je najbolji plan kad ti se posreći. No, da bi te pogledala sreća potrebno je riskirati. Ja sam zapravo riskirao sve što sam imao u tom trenutku i otišao u Englesku, od novca do nekih drugih stvari. Moraš riskirati sve da bi uspio, jer tko riskira malo, dobije malo ili nimalo. To nije lagana odluka, ali na kraju dana sve ovisi o tebi i o tome koliko to nešto želiš. Eto, ja sam poznanstvo s Andyjem, koje mi je pomoglo, stekao tako da sam izazvao tu sreću svojim odlukama koje su prethodile tome.

Koliko je bitno igračko iskustvo da bi postao dobar trener? 

U Engleskoj su tradicionalno vrlo lojalni svojim klupskim legendama i oni bez ikakvog iskustva dobiju priliku biti treneri. Ja ću se držati toga da je igračko iskustvo vrijedno, ali u suštini je idealan spoj toga i današnje tehnologije.

Danas se u nogomet agresivno probija i takozvana generacija laptop-trenera, ljudi bez aktivnog iskustva u nogometu koji imaju teorijsko znanje, dobro poznaju statistiku i metodologiju. Kakav je tvoj stav o njima?

Da budem iskren, laptop-treneri i takav sustav rada u nekim segmentima su od velike pomoći, ali oni su zauzeli primat u dosta klubova i reprezentacija. U tom sistemu je talent skoro zapostavljen. Gledate utakmicu i ne vidite igrača koji zna driblati. Najbolji primjer je Njemačka sa zadnjeg svjetskog prvenstva.

Kako gledaš na razvoj trenerske struke u Hrvatskoj?

Možda nikad nismo imali ovoliko trenera na vrhunskoj razini vani. Od Bilića, Nike Kovača, Tudora, Ivana Leke, Jurića, Solde i drugih. Mislim da je to znak da se dižemo u tom segmentu i da idemo u dobrom smjeru.

Kako Englezi gledaju na nas u nogometnom smislu?

Mislim da zapravo ni ne znamo koliko nas vani cijene. Kada sam potpisivao ugovor sa škotskim savezom, s divljenjem su mi govorili o našim igračima, pogotovo o onima koji su igrali u Škotskoj. Bilić je možda najbolji primjer, njega u Engleskoj ljudi obožavaju!

Na kraju, što je iduće u tvojoj karijeri? Koji je idući korak?

Trenutno sam na početku karijere i najvažnije mi je sada učiti u hodu i skupljati znanje i iskustvo. Otvoren sam za sve mogućnosti, sve će ovisiti o trenutku. Sada sam miran i u perspektivi otvoren za svakakve prilike. Inače, ja sam veliki i zaluđeni navijač Leeds Uniteda. Do prije nekog vremena je sve ovo bio ludi san, ali sad sam tu gdje je sve moguće. Biti dio tog kluba bilo bi ostvarenje sna. Naravno da se jednog dana vidim i u Hrvatskoj. Vidjet ćemo što vrijeme donosi jer kada sam ja u pitanju, zaista je sve moguće.