PROKLETSTVO, ne znam kako bih drugačije nazvao ovo što se dogodilo Dinamu. Pritom ne mislim na utakmicu protiv Cityja jer u njoj Dinamo nije imao šanse, nego na dvije utakmice sa Šahtarom. Tu je Dinamo izgubio prolaz. Ono što se dogodilo u Zagrebu je za rubriku vjerovali ili ne, ali Dinamo je bio puno bolji i u Ukrajini i tada su Modri izgubili europsko proljeće.

Protiv Cityja Dinamo nije imao nikakve izglede i ne trebamo žaliti. Da je kod 1:0 Moro dodao bolju loptu za Oršića koji je fantastično odvukao igrače Cityja, a Olmo je bio sam... Da je zabio, nisam siguran da bi City, nakon što je onako ušao u utakmicu, uspio pronaći snage za preokret. Rezultat je na kraju realan odnos snaga.

City je podcijenio Dinamo, a lakat Gojaka je označio početak kraja za Modre

City je podcijenio Dinamo. To je bilo jasno po sastavu koji je Guardiola poslao na teren i načinu na koji su ušli u utakmicu. Imao sam osjećaj da su došli na hakl, a ne na utakmicu Lige prvaka. Dinamo je zabio prekrasan gol na otvaranju, a oni ga nisu očekivali. Dva su ključna razloga za preokret: najprije loša lopta Mora u idealnoj situaciji kad je Olmo bio sam, a drugi je nedosuđeni crveni karton za Gojaka koji je udario laktom u glavu Rodrija. Sudac je to previdio i mislim da je takva odluka dodatno nabrijala igrače Cityja da zaigraju i pokažu što sve mogu. Tada su odlučili početi igrati i bio je kraj za Dinamo.

Puno se govorilo o prvom golu Cityja, o tome jesu li igrači Cityja prekršili nepisana pravila fair playa. Mogu se navijači Dinama ljutiti, ali sve je bilo čisto. Dva igrača Dinama su ležala na centru, zatim je Dilaver pao na krivoj strani terena, ali prekršaja nije bilo. Igrači Cityja su napadali, tražili su gol, samo im je pogodak bio važan i odlučivale su desetinke sekunde. U tom trenutku nijedan igrač Cityja nije mogao razmišljati leži li na centru ili na suprotnoj strani igrač Dinama ili ne. Garantiram vam da bi igrači Dinama u istoj situaciji postupili identično kao nogometaši Cityja. Dinamo nije imao sreće, ali ni o kakvom nesportskom ponašanju nije bilo govora.

Bez Ademija u sredini to nije bilo to, ali da je City ozbiljno igrao, ništa Dinamu ne bi pomoglo

Veliki hendikep bili su izostanci Perića i Theophilea, a još veći problem je bilo povlačenje Ademija u zadnji red jer bez pravog Arijana u sredini Dinamo nije bio ista momčad. On je duša Dinama, njegova prava pozicija je na centru i Modri nažalost taj hendikep nisu mogli nadoknaditi protiv jedne od najboljih momčadi na svijetu. Ademi je igrač fantastične transformacije i njegova agresija bi puno pomogla Dinamu jer je puno življi i energičniji od Gojaka. Međutim, da je City došao kompletan i da je jurišao sto na sat, ne bi Dinamu ništa pomoglo i scenarij bi bio isti jer je prevelika razlika u kvaliteti. Pustimo City, Dinamo je propustio šansu protiv Šahtara. Čak ne protiv Atalante.

Nadao sam se da Talijani nemaju njemački mentalitet, ali pogriješio sam 

Ono što se dogodilo Atalanti, kada su u prvom kolu u Zagrebu stradali 4:0, dogodi se jednom u 100 utakmica. Takav scenarij više se ne može ponoviti. Dinamo je tada bio agresivan, Bjelica ih je iznenadio sustavom, a Atalanta je bila daleko od forme u kakvoj je danas. Igrači Dinama su bili izuzetno motivirani, prvi je gol odmah pao i imao sam osjećaj da će Dinamu sve što pukne prema golu te večeri ući. Takve se utakmice događaju, ali jako rijetko. U Milanu smo vidjeli koliko je Atalanta dobra momčad. Dinamo je izgledao nemoćno i Talijani su sasvim zasluženo prošli, iako nakon prvog kruga to nije tako izgledalo. Ne sjećam se da se ikad dogodilo da je neka momčad prošla nakon što je natjecanje otvorila s tri poraza. Međutim, to nije bilo realno niti je pružalo pravu slike Atalante. Ne smije se zanemariti da je Atalanta cijelu Ligu prvaka igrala u gostima. Domaće utakmice igrali su u Milanu, a to je veliki hendikep. Zatim prva utakmica protiv Šahtara koju su u Milanu izgubili 2:1. Atalanta je imala 1:0, promašili su penal, bila je puno bolja momčad, a drugi gol su primili u 94. minuti. Nadao sam se da će se nakon prva tri kola predati. Talijani su to, nisu Nijemci, nemaju oni taj mentalitet, ali pogriješio sam. Vjerovali su u sebe, znali su da su dobri i da imaju kvalitetu i pokazali su da su iza Cityja najbolja momčad skupine. Ključ njihova preporoda je bila uzvratna utakmica sa Cityjem. U prvoj su teško stradali. U Milanu su gubili 1:0, City je dominirao, Jesus je promašio penal za 2:0 i izgledalo je da se Talijanima sprema nova katastrofa. Tada se sve preokrenulo. Golman Cityja je dobio crveni karton, Atalanta je proigrala, izjednačila je i na kraju je mogla i pobijediti. Ta je utakmica bila ključna jer su oni nakon tih 90 minuta shvatili da mogu uspjeti.

Zdravko Mamić je ključ ovog Dinama, doveo je Bjelicu i nije rasprodao momčad

Dinamovcima je sad teško, ali moraju biti ponosni. Pokazali su da se mogu nositi s puno jačim i bogatijim momčadima od njih, a sjetimo se da ne tako davno nije bilo tako. Dinamo je imao puno jače momčadi, a prolazio je loše. Tu bih apostrofirao ulogu Nenada Bjelice. Njegovim dolaskom Dinamo je dobio drugu dimenziju, a najviše u pristupu. Promijenila se energija u klubu i oko kluba. Znam da mnogi tvrde da je odlazak Zdravka Mamića oslobodio momčad i trenera, ali to nije točno. To su gluposti. Zdravko Mamić je stvorio ovu momčad i da nije bilo njega, ovaj Dinamo ne bi postojao. Dinamo je najviše profitirao dolaskom Bjelice. S njim je dobio pravi pristup, mirnoću, kvalitetan rad i napokon vidimo smislen sustav u igri. Bjelica je donio nešto novo. Promijenio se pristup kluba prema novinarima i navijačima, sve je opuštenije i Dinamo izgleda kao europski klub. U nogometu, i u sportu općenito, potrebno je imati sreće.

Prošle je godine Dinamo imao idealan ždrijeb. Iskoristio je to, razgoropadio se i igrači su shvatili da mogu uspjeti. Bjelica je formirao momčad i ova sezona je bila logični nastavak prošle. Uz dolazak Bjelice, druga ključna stvar za stvaranje europskog Dinama je što Zdravko Mamić prvi put u tko zna koliko godina nije rasprodao momčad. Sjetimo se kako je to izgledalo nekada. Imali su Modri sjajnih generacija, ali najbolji igrači bi odmah otišli. Ove sezone su svi ključni igrači ostali na okupu, a Zdravko ih je odbijao prodati jer je imao viziju da ova ekipa može napraviti pravi rezultat. To je bio ključan potez. Dinamo je za velik novac prodao Šunjića, ali samo zato što je Bjelica znao da za njega ima alternativu. Petković, Olmo, Oršić i Livaković su ostali. Fantastični igrači kakve Dinamo ne bi mogao dovesti.

Petković je mnogima senzacija, ali tog dečka je i u Italiji netko prepoznao i doveo ga u Dinamo. Bruno je i tamo igrao dobro, samo očito nije imao trenera koji je znao kako iz njega izvući maksimum. Oršić ima okomitost, brzinu i pošten odnos prema igri. O Olmu neću trošiti riječi, zna se o kakvom se čudu radi. Zamislite da je Dinamo prodao Olma, danas ne bi bilo ni ovakvog Petkovića u Dinamu, ali ni u reprezentaciji. Uz Olma je Bruno napredovao i postao top igrač. Dinamo je donio i fantastičnu odluku kad je odbio u zadnji trenutak za velik novac prodati Livakovića u Montpellier. Uz Petkovića i Olma, Livi je bio prevaga. Hrvatska je u njemu dobila vratara za budućnost.