NAKON pune 51. godine razmaka, West Ham je i drugi put u istoj sezoni svladao Liverpool. Teška i tvrda utakmica s jako malo vidljivih taktičkih uzoraka i finesa odlučena je detaljima u završnici i ritmom koji je komfor zona Bilićevih pulena, daleko od onoga što Klopp želi implementirati na Otoku.

 

 

Apatija, disharmonija i tromost tri su glavna motiva Liverpoolove igre, s posebnim naglaskom na igri s loptom u nogama, koju im je West Ham rado prepustio. Iako ni domaći nisu bili naročito dojmljivi u posjedu, Liverpool i Klopp su ti koji moraju u Premiershipu riskirati, igrati, pokušavati otvarati, jer je u Engleskoj puno više suparnika koji će im se zatvoriti, od onih koji će njih napasti.

Uz Cana kao očiglednog vođu vezne linije i najplemenitijeg igrača, Klopp je postavio Lucasa i okrenuo se, sada već standardnoj, 4-2-3-1 postavci. I baš su njih dvojica na pivotu bila jedan od glavnih problema Liverpoola u fazi napada – statiranjem u krugu centra zatvarali su svojoj ekipi svaki prostor za eventualnu rotaciju u tom dijelu terena kojom bi netko došao do vremena i prostora za primiti loptu i zapravo su veći dio utakmice, bar do drugog gola, bili totalno izvan igre. Stoperi s loptom nisu imali kamo osim na bok, a jednom kad bi lopta došla tamo, West Hamu bi to bio okidač za pritisak i zatvaranje te strane što je tjeralo Liverpool na duge lopte ka Bentekeu, a to je baš ono što je Bilić htio. 

 

Igra prednje četvorke gostiju kojima ipak puno bolje leže utakmice s više prostora iza leđa suparnika bila je upravo katastrofalna – svako spuštanje po loptu bilo je ili preuranjeno ili uz veliko kašnjenje, međusobne veze nepostojeće, što je bilo pogubno za dinamiku svakog napada. Niti u jednom trenutku Liverpool nije izgledao kao ekipa koja stvara koridor kojim bi loptu prenijela u završnu trećinu terena, a statika i duge lopte (kao uzrok i posljedica) upravo su savršeno dolazile na štih West Hamovim igračima, kao fizički izrazito dominantnima. 

 

Nijedna linija nije imala rješenje u onoj ispred sebe za prenijeti loptu, a što je to dulje trajalo, bilo je teže ući u ritam.  Najbrži put za to je onaj po širini terena, jer prvo moraš raširiti suparnika da bi našao dubinu u njegovim linijama, ali Liverpool je tek jednom u prvom poluvremenu okružio loptom od linije do linije. Već nakon 15 minuta, došlo je do toga da nije uspijevao ni resetirati napad povratnom loptom u zadnju liniju, već su srljali u gusto naseljena područja u kojima je domaćin konstantno imao višak. Način na koji Liverpool inače traži šanse – visoki pritisak u polju suparnika kojim se osvajaju lopte blizu njihovog gola, ovdje je bio bez učinka. Na svaki, i najmanji znak nevolje, West Ham je dugim loptama preskakao sredinu terena i onemogućio Liverpoolu da ih uhvati na krivoj nozi.

 

Već je sada sasvim jasan uzorak problema, kojeg Klopp vuče još iz Dortmunda – svaka ekipa koja se brani s većim brojem igrača iza lopte stvara mu strahovite probleme. Jednostavno nema razgrađene mehanizme napadanja postavljenih obrana i koja god ekipa uspije spustiti ritam u kojem njegov heavy metal nogomet nije primaran faktor razvoja utakmice, cijeli bend izgleda kao da je promašio gažu. Očito je da je prva linija napretka potrebna baš u tom polju, jer će svaki klub ispod njihovog renomea odabrati taktiku s varijacijama na temu baš poput Bilićeve.

 

 

Mali razmaci između linija, energična pomaganja, sjajna ispomoć na liniji krilo-bek (ako bek otiđe naprijed, krilo ostane dijagonalno mu pokriti leđa) u pokretljivih i obrambeno jako solidnih 4-4-2 najveći su pečat Bilićevog dosadašnjeg mandata, kao i današnje utakmice. Nema mnogo ekipa na Otoku koje su u stanju kontinuirano razbijati takav blok i tu je Bilić inteligentno prepoznao šansu za dizanje svoje ekipe na tablici.

 

 

Prema naprijed smo vidjeli jednostavne principe s brzim traženjem krilnih igrača, protrčavanjem Kouyatea kao pomoć Carollu u spuštanju dugih lopti i sinkronizirano pomicanje ekipe kako bi linije uvijek bile blizu za pomoći po eventualnom gubitku posjeda. Ali, ovoga puta to je bilo sasvim (bez Payeta kao daleko najboljeg igrača ekipe) dovoljno, razumljivo i racionalno. Može li Slaven po prvi puta u klubu postići više od izgradnje stabilne, reaktivne ekipe?  Čini se da je one temelje, koje je uvijek prioretizirao u klubovima u kojima je dosad radio, već dovršio. Sjajni rezultati i tvrdi orah za najveća trenerska imena sjajna su reklama, ali za konkretan iskorak, trebat će napredak u igri protiv ekipa koje protiv njih igraju „westhamovski“, sa 7 igrača iza lopte u svakom trenutku.

 

 

Još je nakon pobjede nad Englezima na Wembleyu i puštanja Croucha da skače bez pratnje, instruirajući igrače da u tome nemaju šanse i da radije prate gdje će ostaviti lopte i tako spriječe suparnikovu progresiju, Bilić pokazao da razumije osnove skok igre i borbe za loptu nakon iste. 

Oba gola padaju na identičan način – centaršut prema drugoj stativi, na kojoj 1,75 metara visoki Clyne nema šanse u skoku protiv West Hamovih gorostasa, posebno Carolla. U nekoliko navrata vidjelo se i da se visokom napadaču planski pripremaju situacije u skoku, i da, kad god za to ima vremena, krilo sa suprotne strane protrčava dijagonalno od njega prema prvoj stativi i time mu odvlači igrače s druge stative gdje on čeka loptu. Izuzev golova, West Ham je na ovaj način stvorio još dvije vrlo solidne šanse. 

 

U utakmici gdje nijedan suparnik nije dominirao igrom, detalji u završnici/obrani završnice obično su nit koja prevagne na nečiju stranu. I drugi put u ovom dvoboju, takvu prednost uzeo je Bilić.