U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.

U TRAVNJU 1984. u središtu Sao Paula okupilo se oko milijun i pol ljudi. Brazil je već dva desetljeća živio pod vojnom diktaturom, a masa je tražila ono što joj režim još nije bio spreman dati: pravo da sama bira predsjednika države. Na pozornici su bili političari, sindikalisti, glumci i glazbenici, ali među najvećim zvijezdama skupa bio je nogometaš.

Visok, mršav, bradat i pomalo pogrbljen, Socrates Brasileiro Sampaio de Souza Vieira de Oliveira tada je imao 30 godina. Bio je kapetan brazilske reprezentacije, liječnik i jedan od najboljih nogometaša svijeta. Fiorentina mu je nudila odlazak u Italiju, u tada najjaču i najbogatiju ligu svijeta. Socrates je svoj transfer odlučio povezati s puno važnijim pitanjem.

Ako brazilski Kongres prihvati ustavni amandman kojim bi se vratili izravni predsjednički izbori, objavio je, ostat će u Corinthiansu. "Nadam se da ću ostati u svojoj zemlji i sudjelovati u njezinoj obnovi. Hoću li to raditi kao nogometaš, čistač, vodoinstalater ili liječnik, druga je stvar", rekao je nekoliko dana poslije novinaru Juci Kfouriju.

Amandman nije prošao. Socrates je održao riječ i otišao u Firencu.

Gledao je oca kako spaljuje knjige

Junak ove priče nije klasični lik iz pripovijetke o siromašnim brazilskim nogometašima koji su odrastali u favelama i iz potpunog siromaštva i nevolje ostvarili svoje snove. Socratesov otac Raimundo bio je državni službenik i strastveni čitatelj, a koliko je vrednovao obrazovanje svjedoči i činjenica kakva je imena davao šestorici sinova.

Osim po Platonovu učitelju, još su dvojica Raimundovih sinova dobila imena inspirirana antičkim svijetom. Prva trojica sinova dobila su grčka imena: Socrates, Sostenes i Sofocles. Trojica mlađih sinova dobila su puno uobičajenija imena - Raimundo, Raimar i Rai, koji će godinama kasnije postati još jedan kultni igrač iz ove familije.

Socrates je rođen 19. veljače 1954. u Belemu, na sjeveru Brazila, a obitelj se početkom šezdesetih preselila u Ribeirao Preto, grad u unutrašnjosti savezne države Sao Paulo, gdje je njegov otac dobio posao. Ondje je Socrates odrastao, školovao se i napravio prve ozbiljne nogometne korake.

Imao je deset godina kada je 1964. vojna hunta upriličila državni udar, srušila predsjednika Joaa Goularta i preuzela vlast. Nakon udara Socrates je gledao kako otac iz kuće uklanja knjige koje bi novoj vlasti mogle biti sumnjive. Dio ih je spalio.

Socrates je poslije govorio da kao desetogodišnjak nije potpuno razumio zašto čovjek koji toliko voli knjige vlastitim rukama uništava svoju biblioteku. Shvatio je samo da se njegov otac odjednom boji onoga što čita.

Brazil je tada ulazio u razdoblje vlasti vojne hunte koje će trajati 21 godinu. Generali su puč opravdavali političkom nestabilnošću i opasnošću od komunizma, a zatim su postupno uklonili velik dio demokratskih sloboda.

Predsjednika više nisu slobodno birali građani, politički protivnici režima bili su proganjani, dio njih zatvaran, mučen ili prisiljen napustiti zemlju, a mediji i umjetnost bili su pod cenzurom. Najgore razdoblje represije počelo je krajem šezdesetih.

Tada je svakodnevni život izvana vjerojatno izgledao normalno. Ljudi su išli na posao, stadioni su bili puni, nogometna reprezentacija 1970. postala je svjetski prvak, a režim je upravo sportske i gospodarske uspjehe koristio za stvaranje slike snažnog i ujedinjenog Brazila. Iza te slike postojala je država u kojoj je vojska određivala granice dopuštenog.

Dijete diktature

Do kraja sedamdesetih, kada je Socrates postao velika nogometna zvijezda, režim se već počeo polako otvarati. Represija je slabila, dio prognanika vraćao se u zemlju, a opozicija je dobivala više prostora. Brazil početkom osamdesetih više nije živio u atmosferi najtežeg razdoblja diktature, ali još nije bio demokracija. Predsjednika građani i dalje nisu mogli izravno birati.

Upravo je u tom međuprostoru politički sazrijevao Socrates. Dovoljno slobodan da može javno govoriti, ali još uvijek u zemlji u kojoj ono za što govori nije potpuno postojalo. Prizor oca koji spaljuje knjige zapamtio je cijeli život.

"Bio sam dijete diktature. Morao sam gledati ljude kako se skrivaju i bježe. To je bilo dio moje svakodnevice", govorio je poslije. Kada je godinama kasnije u nogometnoj svlačionici počeo govoriti o demokraciji, za njega to zato nije bila apstraktna politička riječ.

Doktor nogometa i medicine

Da Socrates izlazi iz okvira unutar kojih obično opisujemo nogometaše govori i njegovo životno usmjerenje. Upisao je medicinu u Ribeirao Pretu i istodobno igrao za lokalni Botafogo. Iz grada nije želio otići prije nego što završi fakultet, iako su ga već tražili veći klubovi.

Diplomirao je medicinu 1977. Nadimak Doutor nije bio nikakav marketinški dodatak. Socrates je stvarno bio liječnik. Postoje brojne priče kako mu je nogomet trebao biti hobi, a medicina primarno zanimanje. No, nogoloptanje se u Brazilu tada ipak plaćalo bolje.

Bio je neobičan igrač neobičnog izgleda. Bio je visok oko 190 centimetara, vrlo mršav, nije volio fizičke duele ni nepotrebno trčanje, a posebno nije volio trenirati više nego što je smatrao potrebnim.

Uglavnom je odigravao loptom iz prve. Ne kako bi ubrzao igru, nego kako bi, a kasnije je to sam priznao, izbjegao kontakt sa suparničkim braničima. Tom njegovom instinktu možemo zahvaliti i rađanje Socratesove pete, jednog od najmističnijih oružja u povijesti igre. Ono što je prema van djelovalo atraktivno, za njega je bilo tek praktično.

Godine 1978. prešao je u Corinthians, jedan od najvećih i najpopularnijih klubova Brazila. Ondje je postao velika zvijezda, kapetan i jedan od najboljih brazilskih igrača svoje generacije. Ubrzo je postao i kapetan reprezentacije. No što je više upoznavao profesionalni nogomet, to ga je taj svijet više živcirao.

"Nogomet želi da igrač ostane dijete"

Socratesu nije bilo jasno zašto odrasli ljudi koji pune stadione i zarađuju klubovima novac gotovo ništa ne odlučuju o vlastitom životu. Predsjednici klubova, direktori i treneri određivali su kada se trenira, jede i spava, koliko dana prije utakmice igrači moraju biti zatvoreni u hotelu i kako trebaju provoditi slobodno vrijeme.

Socrates je u tome vidio puno više od sportskog problema. "Nogomet želi igrača zadržati u stanju djeteta. Želi da ga se praktički doji", govorio je godinama poslije kritizirajući sustav koji od igrača traži poslušnost, a ne samostalno razmišljanje.

Ideja ga je posebno smetala zato što je vjerovao da se čovjek koji ne odlučuje ni o vlastitoj svakodnevici teško može pretvoriti u građanina koji propituje vlast. Nogomet je za njega bio svojevrsni poligon za eksperimente širih društvenih procesa. Sloboda u igri bila je za njega najveća nogometna vrijednost. Isto je vrijedilo i za svijet izvan terena.

"U nogometu umjetnik ima veću političku težinu od svog poslodavca. On ima narodnu bazu. Koji će direktor imati veću težinu od umjetnika?" govorio je. U Corinthiansu je početkom osamdesetih dobio priliku tu ideju testirati u praksi. Tako je nastala Democracia Corinthiana.

Šamar režimu

Corinthians je prolazio kroz organizacijske promjene, a dolazak sociologa Adilsona Monteira Alvesa na važnu funkciju u nogometnom odjelu otvorio je prostor igračima da traže puno veću autonomiju. Socrates, iskusni lijevi bek Wladimir, mladi napadač Walter Casagrande i drugi počeli su kolektivno odlučivati o pitanjima koja su se ticala svakodnevnog života momčadi. Nazvali su to Democracia Corinthiana.

Naziv nije bio marketinški trik. U Corinthiansu se doista glasalo. O karantenama, treninzima, putovanjima, pravilima ponašanja i drugim pitanjima odlučivala je grupa, a ideja je bila da hijerarhija radnog mjesta ne određuje vrijednost nečijeg mišljenja. Jednaku vrijednost imao je glas najboljeg igrača ekipe, ekonoma ili kuharice. Jedan član, jedan glas.

Socrates je upravo to smatrao najvažnijim dijelom pokreta. "Najljepše je bilo staviti ljude različitih društvenih klasa na istu razinu odlučivanja. Pomoćnik ekonoma imao je isti glas kao direktor", rekao je. Za zemlju kojom su gotovo dva desetljeća upravljali generali sama riječ demokracija bila je teška milijun tona.

Nogometaši su glasali i o stvarima koje su djelovale banalno. Kada je mladi Casagrande tijekom jednog putovanja htio napustiti momčad kako bi otišao vidjeti djevojku, pitanje je stavljeno na glasanje. Većina je odlučila da treba ostati. Ostao je.

Bit nije bila u tome da Socrates uvijek dobije ono što želi. Jednom je kasnije kao trener pokušao u drugom klubu uvesti sličan sustav i predložio ukidanje karantene. Glasalo se. Jedini glas protiv karantene bio je njegov.

Demokracija je značila prihvatiti odluku većine čak i kada misliš da je većina u krivu. Režim u kojem privilegirana manjina donosi odluke uvijek će dugoročno biti skloniji korupciji i ugnjetavanju nego glas naroda, smatrao je pokret koji je s nogometnih terena poslao snažnu poruku čitavom Brazilu.

Kada nogometaši postanu dosadni

Socrates je već bio brazilski reprezentativac i nacionalna zvijezda. Njega je bilo puno teže odstraniti ili diskreditirati nego anonimnog aktivista. Popularnost ga je štitila, ali mu je istodobno davala golemi doseg.

Pokret se zato brzo proširio dalje od pitanja koliko dana će igrači provoditi u hotelu. Socratesu je dosadilo da profesionalni nogometaši neprestano razgovaraju samo o nogometu pa su na zajedničke ručkove počeli dolaziti novinari, glazbenici, arhitekti i intelektualci.

Poznati brazilski sportski novinar Juca Kfouri, dugogodišnji kroničar Corinthiansa i jedan od ljudi koji su izbliza pratili tadašnju momčad, pričao je da je Socrates u momčadskom autobusu znao čitati Kanta. Igrači Corinthiansa pojavljivali su se uz popularne glazbenike, raspravljali o politici i počeli otvoreno koristiti svoju popularnost kako bi govorili o društvu. Nogometna svlačionica postala je mali politički laboratorij.

Morali su pobjeđivati

Postojao je jedan problem. Sve te ideje vrijedile su vrlo malo ako Corinthians počne gubiti. "Morali smo biti bolji od svih", rekao je Casagrande. Ne zato što društvenim tekovinama treba upravljati isključivo rezultatom, već zato što se moralo pokazati i da je pobjeda moguća pod drugačijim pravilima igre.

Svaki poraz mogao se koristiti kao dokaz da demokracija proizvodi nedisciplinu, kaos i loš nogomet. Protivnici pokreta samo su čekali priliku da kažu kako igrači trebaju igrati, a odluke prepustiti ljudima iznad sebe.

Corinthians im tu priliku nije dao.

Osvojio je prvenstvo države Sao Paulo 1982. i 1983. i time političkoj ideji dao ono što je profesionalnom sportu nužno potrebno: rezultat. Te je 1983. Socrates proglašen najboljim igračem Južne Amerike.

Istodobno su političke poruke postajale sve otvorenije. Kada su Brazilci 1982. izlazili na važne izbore u procesu političkog otvaranja, Corinthiansovi igrači na dresovima su nosili poruku "Dia 15 Vote", poziv građanima da 15. studenoga izađu na birališta.

Prije finala prvenstva Sao Paula 1983. na teren su izašli s transparentom: "Pobijediti ili izgubiti, ali uvijek s demokracijom." Pobijedili su. Socrates je razdoblje Democracije Corinthiane poslije opisao riječima: "Bio je to možda najsavršeniji trenutak koji sam ikada doživio."

Najljepša reprezentacija ikad

Dok je u Corinthiansu pokušavao demokratizirati svlačionicu, Socrates je postao kapetan reprezentacije koja će desetljećima kasnije ostati jedan od najvećih nogometnih mitova. Brazil iz 1982. i danas se smatra, uz mađarsku Laku konjicu, najboljom reprezentacijom u povijesti koja nije bila svjetski prvak.

Brazil je na Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj stigao s nevjerojatnom koncentracijom talenta. Zico je bio jedan od najboljih igrača svijeta, Falcao vrhunski veznjak Rome, Toninho Cerezo elegantan organizator igre, Eder opasno lijevo krilo, a Socrates kapetan i središnja figura momčadi.

Izbornik Tele Santana nije pokušavao najveće talente ugurati u strogi sustav. Brazil je igrao tehnički, napadački i slobodno, sa stalnim izmjenama mjesta, rizikom i velikim brojem igrača koji su željeli loptu.

Socrates je njihovu igru opisao kao "organizirani kaos". "Svatko ima slobodu igrati kako želi dok god izvršava nekoliko osnovnih funkcija", objasnio je. Socrates je uživao i to se vidjelo na terenu. Oh, kako se vidjelo.

Brazilci su plesali po terenu, stalno su tražili gol viška, napade su završavali s osam igrača i vrijednost igre stavili su iznad rezultata. Za njih je bio ključan proces i emocija koju igra pruža i njima i gledateljima, a ne ishod. Bila je to najčišća inkarnacija Joge Bonito. A za mnoge i jedina.

Rapsodija u Španjolskoj

Brazil je prvenstvo otvorio protiv Sovjetskog Saveza i dugo se mučio. Sovjeti su vodili do 75. minute, a onda je Socrates primio loptu tridesetak metara od gola, izbacio dvojicu čuvara i snažnim udarcem pogodio gornji kut za 1:1. Eder je potom kasnim golom donio Brazilu pobjedu 2:1.

Nakon toga momčad Telea Santane počela je izgledati onako kako je svijet očekivao. Škotska je čak povela preko Davida Nareyja, ali Brazil je odgovorio s četiri gola i pobijedio 4:1, a zatim bez problema svladao Novi Zeland 4:0. Prvu fazu završio je s tri pobjede i deset postignutih golova.

Tadašnji format Svjetskog prvenstva bio je drukčiji od današnjeg. Nakon prve grupne faze nije se odmah igralo na ispadanje, nego su preostale reprezentacije raspoređene u nove skupine od po tri momčadi, iz kojih je samo pobjednik prolazio u polufinale. Brazil je završio u skupini s Argentinom i Italijom.

Najbolji neprvak ikad

Argentina, branitelj naslova iz 1978., imala je Diega Maradonu, ali ni ona nije uspjela usporiti Brazil. Momčad Telea Santane pobijedila je 3:1 u utakmici u kojoj je Mali Zeleni pocrvenio i izazvao bijes nacije.

Italija je također pobijedila Argentinu, što je značilo da će posljednja utakmica između Brazila i Italije izravno odlučivati o prolasku. Zbog bolje gol-razlike Brazilu je bio dovoljan remi. Trebao mu je remi. Nije znao igrati na remi.

Italija je u tu utakmicu ušla u potpuno drukčijem raspoloženju. Prvu fazu prošla je bez ijedne pobjede, nakon remija s Poljskom, Peruom i Kamerunom, a napadač Paolo Rossi nije zabio nijedan gol. Talijanski izbornik Enzo Bearzot svejedno mu je vjerovao i ostavio ga u momčadi.

Talijani su dvaput vodili, a Brazil se dvaput vraćao u utakmicu. Kada je Falcao u 68. minuti zabio za 2:2, Brazil je u tom trenutku imao polufinale u rukama. Ali njima rezultat nikad nije određivao način na koji će igrati.

Napadali su Talijane i tražili treći gol, a za nagradu im je Rossi zavukao loptu iza leđa i u gol. Treći put te večeri. Talijani su otišli dalje, a na kraju i osvojili turnir. Brazil je ispao iz turnira ravno u srca svih onih koji vole nogomet.

Socrates nikada nije dopuštao da mu nedostatak trofeja promijeni pogled na tu reprezentaciju. "Uspjeh mjerim iskustvima koja proživimo. Igrati za takvu momčad bilo je kao biti sa ženom u koju si zaljubljen", govorio je.

Četiri godine kasnije ponovno je bio kapetan Brazila na Svjetskom prvenstvu u Meksiku. Brazil je u četvrtfinalu protiv Francuske ispao nakon jedanaesteraca, a Socrates je promašio svoj udarac. Bio je to njegov posljednji Mundijal. Za reprezentaciju je odigrao 60 utakmica. Nije postao svjetski prvak, ali ostao je jedan od najprepoznatljivijih kapetana u povijesti zemlje.

Obožavao je igru. Mrzio je nogomet

Socrates je obožavao nogomet kao igru. Sve ostalo što ulazi pod taj opis prezirao je. Svim silama je izbjegavao stil života u kojem će mu svaki potez i obrok biti posvećen tome da na 90 minuta tjedno bude bolji igrač. Pušio je, pio, izlazio, čitao, raspravljao o politici i odbijao ideju da profesionalni sportaš mora živjeti poput stroja.

Sloboda je za njega bila sve. Ljudi su se nerijetko pitali što je Socrates zapravo. Nogometaš? Liječnik? Filozof? Političar? Revolucionar? Ništa od navedenog? Sve navedeno? "Ispadam kao nogometni Che Guevara, zar ne?" rekao je 2010. pa objasnio da ga privlače ljudi koji "ne prihvaćaju status quo i propituju ustaljene ideje".

Corinthiansova demokracija izašla je na ulicu

Do 1984. pitanje više nije bilo samo koliko demokracije može postojati u nogometnom klubu. Brazil se približavao kraju vojne vlasti, a pokret Diretas Ja, koji je tražio ustavnu promjenu i povratak izravnih predsjedničkih izbora, okupljao je milijune ljudi na ulicama.

Socrates je već imao pozornicu koju većina političkih aktivista nije mogla ni zamisliti. "Jezik nogometa iznijeli smo iz kluba u vrlo zanimljivom trenutku zemlje. Uspjeli smo mobilizirati društvo za proces redemokratizacije", rekao je.

Vrhunac je stigao 16. travnja 1984. u Sao Paulu. Pred oko milijun i pol ljudi na jednom od najvećih skupova pokreta Diretas Ja stajao je kapetan brazilske reprezentacije. Imao je ponudu Fiorentine i mogao je otići u najjaču ligu svijeta.

Pred svima je objavio da će ostati ako Kongres odobri izravne predsjedničke izbore. Bio je to savršeni završetak svega što je nekoliko godina radio u Corinthiansu. Prvo je tražio da nogometaši odlučuju o vlastitom životu. Sada je tražio da građani odlučuju tko će voditi njihovu državu.

Amandman Dantea de Oliveire nije dobio potrebnu većinu, a Socrates je otišao u Italiju.

U Italiju je otišao i zbog Gramscija

Ni objašnjenje odlaska u Fiorentinu nije zvučalo kao odgovor tipičnog profesionalnog nogometaša. Socrates je govorio da ga Italija ne privlači samo zbog nogometa nego i zbog kulture, povijesti i politike. Posebno ga je zanimao Antonio Gramsci, talijanski marksistički filozof i jedan od najvažnijih političkih mislilaca 20. stoljeća, kojeg je želio čitati na izvornom jeziku.

Došao je u Serie A, tada najjaču nogometnu ligu svijeta, u kojoj su igrali Diego Maradona, Michel Platini, Zico, Karl Heinz Rummenigge i brojne druge velike zvijezde. Ali Italija mu nije odgovarala.

Nogomet je bio taktički stroži, profesionalni zahtjevi veći, a prostor za njegov boemski način života manji. Socrates nije volio kada mu se govorilo što mora raditi, a u Italiji je upravo to bio dio svakodnevice.

Ostao je samo jednu sezonu. Vratio se u Brazil, igrao za Flamengo i Santos te profesionalnu karijeru priveo kraju krajem osamdesetih. Za Corinthians je odigrao gotovo 300 utakmica i zabio više od 170 golova. Osvojio je tri prvenstva države Sao Paulo i ostao jedan od najvećih igrača u povijesti kluba.

Buran obiteljski život

Buran je bio i Socratesov privatni život. Ženio se četiri puta i imao šest sinova: Gustava, Rodriga, Eduarda, Marcela, Socratesa Juniora i Fidela Brasileira. Posljednji sin ime je dobio po Fidelu Castru, jednom od Socratesovih političkih uzora.

Kada mu je majka prigovorila da je djetetu dao preteško ime, odgovorio joj je: "Majko, pogledaj što ste vi napravili meni." Posljednje godine života proveo je s novinarkom i poduzetnicom Kátijom Bagnarelli, koju je upoznao 2009. i koja je ostala uz njega do smrti.

Nikad nije znao biti samo bivši nogometaš

Nakon karijere vraćao se medicini, trenirao klubove, pisao kolumne, komentirao politiku i društvo, bavio se glazbom i kazalištem. Pojavljivao se na televiziji i pokušavao pisati knjige. Jednom je opisao kako bi izgledao njegov idealan povratak medicini.

"Ja sam liječnik preko telefona, vječni dežurni liječnik. Jednog ću dana možda biti liječnik na trgu i liječiti koga god želi", rekao je. Ideja je bila tipično njegova. Bez ordinacije, bez institucija i bez previše pravila. Sjesti na trg i pomagati ljudima koji dođu. Čak je i medicinu zamišljao kroz slobodu.

Sa 50 godina napravio je i jedan od bizarnijih povrataka u nogomet. Pristao je zaigrati za engleski poluamaterski Garforth Town. Ušao je u službenu utakmicu, a vlasnik kluba Simon Clifford poslije je tvrdio da se veliki Brazilac pripremio s dvije boce Budweisera i tri cigarete. Takve su priče hranile mit.

Veliki nogometaš koji ne trenira. Liječnik koji puši. Intelektualac s pivom u ruci. Čovjek koji se cijeli život smije profesionalnom sportu i njegovim pravilima. Još 2010. pitali su ga puši li. "Da, naravno. Možda čak malo više nego prije", odgovorio je. Godinu dana poslije takve priče više nisu bile simpatične.

Liječnik je znao što alkohol radi njegovu tijelu

Socrates je puno pio desetljećima. Dok je bio mlad i fizički moćan, alkohol je izgledao kao dio njegova boemskog karaktera. Mogao je piti, pušiti, izaći na teren i biti najbolji igrač utakmice. Priča o anti-sportašu koji prkosi svim pravilima profesionalizma bila je previše dobra da je ljudi ne romantiziraju.

S godinama je nestala romantika, a ostala je ovisnost. Njegovi bližnji poslije su govorili da dugo nije izgledao kao stereotipni alkoholičar. Mogao je popiti velike količine, normalno razgovarati i funkcionirati, pa je problem bilo lakše ignorirati.

Nakon dugog bježanja od suočavanja s istinom, Socrates je prihvatio svoju realnost. Nakon teške hospitalizacije 2011. pitali su ga smatra li se alkoholičarem. "Da. Tko svakodnevno pije alkohol, alkoholičar je. Ja sam bio", rekao je. Za liječnika nije postojao izgovor da nije znao što radi vlastitom tijelu.

Umro je, a nekoliko sati poslije Corinthians je postao prvak

Socrates je umro 4. prosinca 2011. u bolnici u Sao Paulu. Imao je 57 godina. Umro je od septičkog šoka izazvanog crijevnom infekcijom, nakon godine u kojoj je već dvaput završavao u bolnici zbog ozbiljno narušenog zdravlja.

Nekoliko sati poslije Corinthians je igrao posljednju utakmicu brazilskog prvenstva. Prije početka igrači su stali u krug i podigli desne ruke u zrak. Bila je to Socratesova prepoznatljiva proslava gola. Corinthians je tog dana osvojio naslov prvaka Brazila.

Kraj njegova života tako je dobio posljednju kontradikciju u životu čovjeka koji ih je bio pun. Liječnik nije uspio sačuvati vlastito zdravlje, a čovjek kojem je osobna sloboda bila najvažnija vrijednost godinama se borio s ovisnošću. Ipak, bio je nogometaš koji je bolje od gotovo svih pokazao kakvu moć ta igra može imati izvan terena.

Inzistirao je na pravu čovjeka da sam odlučuje o svojoj sudbini. Njegova veličina nije u tome što je pronašao točan odgovor na pitanje kako treba živjeti. Njegova veličina je u tome da nikad nije prestao postavljati to pitanje.