"AKO ne zna ništa drugo, stavi ga na beka."

Godinama je to dominantan obrazac u svim nogometnim uzrastima i kategorijama. Bekovi su neželjeno dijete, popunjivači zapisnika i ljudi iz trećeg plana koji gotovo nikad neće dobiti počasti koje zaslužuju, a nitko nije pokrenuo žešću i uvjerljiviju revoluciju protiv takvog poretka kao Dani Alves. 

Sve je bilo jasno već u Sevilli 

Kada se pojavio u Sevilli 2002. godine, odmah je bilo jasno da se na desnoj strani nalazi nešto što dotad nismo vidjeli. Bilo je već motoričnih bočnih igrača, kao i onih koji su u napadu bili bolji nego prema nazad. Ali još nije bilo bekova na kojima su ekipe gradile napadačke akcije, bekova koji su kreirali i koristili krila da njima stvore više prostora. Nakon što ih je Sevilla u finalu Europa lige skršila s 4:0, tadašnji trener Middlesbrougha Steve McClaren vrlo jednostavno je konstatirao: "Navas je jako opasan igrač, ali prednost koju oni imaju kada se priključi Alves... Na to se jednostavno nismo mogli ni znali pripremiti." Već tada je glasio za jednog od najboljih bekova svijeta koji je počeo graditi i ozbiljnu reprezentativnu karijeru, ali tek je ostatak njegove karijere povijest koju zna svatko tko prati nogomet. Dani Alves prešao je u redove jedne od najmoćnijih momčadi koje smo ikad gledali, a njegov input s desnog boka bilo je nešto bez čega Pep Guardiola nije mogao zamisliti svoju momčad. 

Ni Xavi, ni Iniesta, već baš on

Često se može, posebno iz redova njegovih osporavatelja, čuti kako je Messi bio najveći samo onda kada je igrao uz Xavija i Iniestu. S tim je usko povezana jedna druga predrasuda - da je netko od njih bio najveći i najbolji Messijev asistent u tom razdoblju. Ali Argentincu je najviše asistirao Alves.

Nitko nije toliko doprinosio napadu u odnosu na svoju poziciju, a repertoar rješenja u posljednjoj trećini davao je Barceloni prednost koju nije imao baš nitko, osim Real Madrid godinama kasnije u Marcelu. Sam Messi nije nikad krio koliko voli igrati s brazilskim majstorom, a postoji i jedan vrlo slikoviti podatak koji to dočarava.

U posljednjoj sezoni u kojoj je Alves igrao za Blaugranu, malo više od 7,5% svih Messijevih dodavanja bilo je usmjereno upravo prema desnom bočnom igraču. U prvoj sezoni otkad tamo više nije bilo Alvesa, ta brojka pala je ispod 2%. U veličanstvenoj Pepovoj Barci koja s pravom ostaje upamćena kroz nogometnu povijest teško je svakome dati zasluge koje ima, ali Alves je vjerojatno jedan od onih čiji se učinak najviše podcjenjuje. 

Krilo zarobljeno na beku kao avangarda

S obzirom na to da mu igra u obrani nikad nije bila ni područje interesa, a ni ekspertize, s razlogom se postavlja pitanje je li Dani Alves zapravo bek ili tek krilo koje je određenim sustavom, trenerom, idejom i nizom okolnosti završilo nešto dublje na terenu. Što god to bilo, dalo je njegovim momčadima impuls prema naprijed kakav nikad nije isporučio gotovo nijedan branič u povijesti igre. Dribling, sposobnost zadržavanja lopte, protrčavanje iz drugog plana dijagonalno u samu završnicu, sjajan osjećaj i tehnika za sitnu kombinatoriku s kojom stvara višak na svom dijelu terena, sve je to bilo nešto što barem u modernoj nogometnoj eri nismo imali prilike vidjeti od jednog "najobičnijeg" beka. Odjednom, više glavna odlika beka nije bila famozna "moć ponavljanja", koja u prijevodu znači mogućnost da se 30-ak puta po utakmici odradi šprint u sam ugao igrališta iz kojeg se uputi nerezonski centaršut. Stvara se privid dodatne napadačke aktivnosti i opasnosti po toj strani. Sve češće i češće bekovi su se počeli gledati kao "pravi igrači" - njihova mogućnost da zadrže loptu pod pritiskom, da u što bržem roku rješavaju situacije s loptom u nogama, da svojim kretanjem generiraju rotacije i kroz sredinu terena i da, kada se za to ukaže šansa, mogu i driblingom stvoriti višak. 

Njegova osobna evolucija donijela je globalnu revoluciju

Dani Alves nije postavio nove standarde samo u kontekstu svoje ekipe - njegovo intuitivno razumijevanje igre u posjedu i tehnika omogućili su mu da se po potrebi "zabode" prema sredini i posluži kao dodatan playmaker onda kada su oni kojima je to primarna uloga pod prevelikim pritiskom. Tako je postao avangarda modernih bekova i njegova osobna evolucija donijela je globalnu revoluciju. Najprije su se te uloge primili Alaba i Lahm, a nakon toga i Walker, Marcelo, Kolarov, Kimmich i niz drugih igrača koji su u datom trenutku kotirali kao najbolji bekovi na svijetu. Može vam biti nesimpatičan, imate potpuno pravo reći da defenzivno nije nikada bio dobar kao Cafu niti kompletan kao Zanetti, ali jedno mu ne možete oduzeti - Dani Alves je svojom kvalitetom promijenio moderni nogomet. 

Nije imao sreće, drugi su imali sreću da imaju njega 

Dani Alves proglašen je najboljim igračem netom odigrane Copa Americe. Ako znamo da je postao prvi branič koji je tu nagradu osvojio još od 1953. godine i Heriberta Herrere, jasno je o kakvoj se počasti radi. Ako znamo da su posljednjih 10 turnira to priznanje primali Enze Francescoli, Ronaldo, Rivaldo, Amado Guevara, Adriano, Robinho, Suarez, Messi i Alexis Sanchez, onda nam je jasno u kakvom se društvu nalazi. Igrač kojeg su mnogi proglašavali cirkusantom stigao je s Brazilom do 40. titule u karijeri i time postao drugi najtrofejniji igrač svih vremena, gleda u leđa samo Egipćaninu Hossamu Hassanu Husseinu. I baš zato je ovo priznanje konačna kruna njegove karijere. Ona direktno opovrgava tezu da je imao sreće jer je igrao u najboljim ekipama i da je samo zato osvajao trofeje. Njegove ekipe trofeje su osvajali dobrim dijelom baš zahvaljujući njemu.

Iako je češće izgledao kao da se igra nogometa, on je statistički jedan od najboljih bekova u povijesti i jedan od najvećih šampiona ovog sporta. Konačno, u igri koja je usmjerena na krila i centarfore koji oduševljavaju mase, dok se ostatak kadra smatra neophodnim utegom i manjim zlom, on je pokazao koliko percepcija u nogometu može biti kriva. U povijesti bočnih igrača koji traže svoje zasluženo mjesto i priznanje, Dani Alves je najveći revolucionar.