IVAN GUDELJ je zbog oboljenja od hepatitisa igrao samo do 26. godine, ali i to mu je bilo dovoljno da postane jedan od najvećih u Hajdukovoj povijesti. Izuzev nekoliko utakmica koje je kao dijete odigrao za Mračaj iz Runovića, u karijeri je nosio isključivo dres Bijelih.

U trenutku kada je zbog bolesti morao trajno napustiti nogomet, jedan je od najsvestranijih i fizički najmoćnijih igrača koje je Split ikada vidio imao je ponudu Real Madrida, poziv u reprezentaciju svijeta, a prije toga postao je najmlađi kapetan u povijesti Jugoslavije i najbolji junior Europe. 

Kao tinejdžer se izborio za mjesto u Zlatnoj generaciji Hajduka, koju je tadašnji europski dream team, njemački HSV, zaustavio na putu prema tituli prvaka Europe, a potom je bio i nositelj ekipe u prvoj polovici osamdesetih. O njemu je snimljen i film, a za Index je govorio o svojim počecima, legendarnim utakmicama, trenerima i suigračima te borbi s bolešću i društvenom stigmom koja s njome dolazi. 

Krenimo ispočetka, na što prvo pomislite kada se sjetite djetinjstva?

Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba, rekao je Branko Radičević, a meni je stvarno bilo tako. Djetinjstvo mi je obilježeno mojim roditeljima koji su se mučili i radili, što je uvijek bio slučaj u mojim Zmijavcima i Imotskoj krajini. Jedan dio ljudi je išao zarađivati u inozemstvo, a neki su ostajali, poput moje majke, koja nije htjela napustiti djecu.

Sjećam se kako je prodala kravu i kupila televiziju koju bi gledalo cijelo selo. Sjećam se i škole, a najviše, naravno, nogometa. Sami smo radili golove i pleli mreže od vreća od krumpira. Igrao sam se i daskom u koju su bili zabijeni čavli za koje sam zamišljao da su igrači Hajduka, pa smo između njih ubacivali franje u gol. 

Na velikom odmoru u školi bismo igrali protiv nastavnika. Ićo Kutleša, koji je predavao povijest i zemljopis, vidio je koliko živim za to i rekao mi je: "Mali, najprije idi u Mračaj pa u Hajduk." Točno tako je i bilo. 

Puno sam išao na mise, ministrirao sam, čitao na misama. Ne mogu zaboraviti fra Matu Gverića koji je fenomenalno prenosio utakmice, oponašao komentatore i zabavljao nas. Sjećam se i batina od majke kad bih propustio vjeronauk. Statirao sam u Prosjacima i sinovima i od honorara počastio društvo Cocktom i karamelama. Ja i moj prijatelj Vinko Gudelj smo s 15 godina planirali zajedno krenuti u svećenike, ali Hajduk je ipak bio veći magnet. 

Kako ste došli u Hajduk? 

Zapazio me Andrija Anković na utakmici Mračaja u Runoviću i tada sam otišao u Split. Doveo me otac i gledali smo utakmicu Zlatne generacije Hajduka, u kojoj je igrao moj idol Jure Jerković, a u glavi mi je bilo samo kako da zadovoljim i nametnem se.

Prvih pola godine klub mi nije ništa plaćao, otac je spajao kraj s krajem da mi pokrije stanarinu. Kasnije se i to popravilo, uspio sam, upisao sam školu i ostao pionir Hajduka. Bilo je to 1975. godine, imao sam 15, život je nepredvidiv i moj se brzo okrenuo. 

Jeste li osjetili prezir nekih urbanih Splićana prema sebi kao malom Vlaju iz Zagore?

Da. To je tada znalo biti dosta izraženo. Ja osjećam da pripadam Splitu, koji sam zavolio kao dijete. Nije taj prezir bio svakodnevan, ali dešavalo se da ga osjetim. Uvijek govorim da sam kao došljak osjećao da moram biti barem za klasu bolji od domaće djece. Kasnije, kada se etabliraš kao igrač Hajduka, onda nije bitno odakle si i svi te prihvate, što i prije mene dokazuje slučaj Buljana ili Beare. 

S roditeljima u Zmijavcima.

Kako ste se probili do prve ekipe?

Ta vremena su bila drugačija, nije bilo protoka igrača kao danas, da upadneš u prvu ekipu, netko se morao ozlijediti, razboljeti kao ja ili se umiroviti, ekipe su ostajale na okupu deset godina. S jedne strane je bilo teže, a današnjim igračima je opet teško sačuvati status za koji se izbore, različita razdoblja se ne mogu uspoređivati.

Što se tiče moje priče, razvoj mi je bio nevjerojatno brz. Kad sam imao 16, tadašnji trener prve ekipe Mićo Duvančić me priključio prvoj momčadi, za koju sam prvi put igrao u prijateljskoj utakmici u Požegi, a u novoj sezoni trener je postao Vlatko Marković koji me prvi uveo u igru u službenoj utakmici prvenstva Jugoslavije Hajduk - Budućnost u Splitu. Rezultat je bio 4:2 kada me uveo u igru.

Dobili smo penal koji je trebao pucati Šurjak, ali Jerković je uzeo loptu i pokazao na mene. Poslao sam golmana u krivu stranu i to je bio moj prvijenac. Bilo mi je nezamislivo uzeti loptu iz ruku idola i zabiti u prvom nastupu. Taman sam napunio 18 godina, bila je to 1978. 

Dobro Vam je išlo i na reprezentativnom planu.

Te godine bio sam viceprvak Europe s mladom reprezentacijom, a sljedeće prvak i kapetan. Tada me Miljan Miljanić, legendarni izbornik koji je trenirao Zvezdu i Real Madrid, za nagradu pozvao u A reprezentaciju. U javnosti je to bio mali skandal jer nisam redovno igrao u Hajduku, a postao sam reprezentativac.

Ali Miljana nije bilo briga jer je imao svoju viziju koju je kasnije primjenjivao na Piksiju i Deji Savičeviću. Najbolje mlade igrače je pripremao unaprijed, želio je da osjete atmosferu reprezentacije i upoznaju suigrače. 

Kao tinejdžer imali ste direktan dvoboj s Maradonom, kako ste ga doživjeli?

Tako je, 1979. smo s mladom reprezentacijom ispali iz grupe na Svjetskom prvenstvu u Japanu. Izgubili smo 1:0 od Argentine. Maradona je bio najbolji mladi igrač svijeta, a ja Europe. Za mene je on najveći, svako vrijeme ima čudesne igrače, ali ja sam njega gledao kao nekoga tko je zaista "mali zeleni", s drugog planeta. Igrao se nogometa, to mu je bilo u venama.

Tada je bilo koliko hoćeš udaranja, ali nije ga se moglo zaustaviti. Sjećam se da ga je pokušavao čuvati Bojan Krkić, čiji je sin, koji se također zove Bojan Krkić, kasnije igrao u Barceloni.

Stigle su osamdesete, a s njima i Vaš uspon u seniorima.

Moj život se zapravo najviše promijenio 1981. godine. Tu su najbitnije utakmice s Valencijom, koja je tada bila u rangu Barcelone i Reala, u Kupu UEFA-e. Prva utakmica je bila u Španjolskoj i Zoran Vulić se u autobusu zezao da ćemo dobiti četiri komada. Na kraju smo izgubili 5:1. 

Stigao je uzvrat u Splitu tjedan dana kasnije. Pisale su se parole "Nemoguće - to je naš cilj" i "Tko ne vjeruje u pobjedu, ne može ju ostvariti". Na stadionu je bilo 50 tisuća ljudi. Imao sam 21 godinu i osjećao sam se premoćno, kao da mi trener ne treba. Prije utakmice sam rekao da ću zabiti dva gola. 

Ali pokazalo se da niste bili u pravu...

Da, na kraju sam zabio hat-trick. Prvo u sedmoj minuti iz penala, pa je zabio Boro Primorac u dvadesetoj. Na stadionu je bila ludnica. Međutim, teren je bio loš, a ja sam stalno šutirao i istegnuo mišić. Izdržao sam do poluvremena i, kad me doktor pregledao, rekao je da više ne mogu igrati, ali ja to nisam htio ni čuti. 

Rekli su mi da mi mogu dati blokadu, ali da riskiram ozljedu nakon koje više ne bih mogao igrati. U toj situaciji, kad s tribina navija 50 tisuća ljudi, a nama fale dva gola za prolazak, nisam nimalo razmišljao i primio sam blokadu. Biće Mladinić mi je u poluvremenu prigovarao da previše pucam i ne dodajem, a kad sam izlazio na teren, legendarni maser Božo Soldo mi je došapnuo: "Samo ti pucaj."

Primili smo jako blesav gol, ja sam onda zabio Hajdukov treći, a pet minuta prije kraja i četvrti. Da se igralo još koju minutu, zabili bismo i peti, ali utakmica je završila, ispali smo, a 50 tisuća ljudi mi je skandiralo ime. Sutradan je u Slobodnoj Dalmaciji bio naslov: "Hajduk ispao, ali Ivan Gudelj ide dalje." Nakon utakmice mi je Soldo rekao: "Znaš zašto si zabijao? Jer si pucao."

Poslije toga nastupate na Svjetskom prvenstvu 1982. godine.

Uoči prvenstva bili smo prvi u kvalifikacijskoj grupi s Italijom, koja ga je kasnije osvojila, u Beogradu smo igrali 1:1. Miljana izuzetno cijenim, on je veliki trener, ali nikad mi nije bilo jasno zašto pola godine uoči Svjetskog prvenstva nismo igrali nijednu pripremnu utakmicu, to je možda jedan od razloga neuspjeha te sjajne generacije.

Smatralo nas se jednim od glavnih favorita, bili smo u grupi sa Španjolskom, Sjevernom Irskom i Hondurasom i nismo je prošli, a trebali smo. Ja sam bio zadnji vezni, a uz mene još puno znalaca koji nisu imali fazu obrane, ali su bili sjajni prema naprijed. Miljan mi je rekao da imam sljedeći zadatak:

"Zatvori kada Zajec ode gore, kao i kad odu oba beka, a po mogućnosti odi i ti gore, zabij gol i vrati se nazad." 

Remizirali smo s Ircima, izgubili od Španjolaca, dobili Honduras i ispali. Mogli smo daleko, ali nismo. Ja sam doživio uspjeh jer me L'Equipe uvrstio u idealnu ekipu prvenstva iako sam odigrao samo tri utakmice u grupi. Nagrađen sam za najboljeg mladog igrača Jugoslavije, najboljeg sportaša u Dalmaciji, a krajem godine postao sam najmlađi reprezentativni kapetan u povijesti. Ta godina, od Valencije do kapetanske trake u reprezentaciji, bila mi je najplodonosnija.

Jeste li u Hajduku stigli provesti nešto vremena s legendarnim Slavišom Žungulom prije nego što je pobjegao u SAD i znate li razloge tog njegovog čina?

On je bio fenomen, kralj prve stative. Tako velik igrač postaje mit kada se umirovi, a on je danas mit i zbog naprasnog načina na koji je nestao. Sjećam se jedne utakmice reprezentacije prije koje je rekao suigračima: "Ajde, skupite mi neku lovu, zabit ću gol danas!", bio je velika faca. Što se bijega u SAD tiče, nisam upućen u detalje, ali koliko znam, bio je povrijeđen jer mu nisu bili ispunjeni neki obećani uvjeti.

Nakon Vlatka Markovića na klupu Hajduka se vraća Tomislav Ivić. Kakav ste odnos imali s vjerojatno najvećim Hajdukovim trenerom?

On je veliki trener i davao mi je povjerenje u najvećim utakmicama, ali u nekim situacijama smo imali turbulentan odnos.

U kakvim?

Bilo je razdoblja kada nisam igrao redovno iako sam bio najbolji junior i prvak Europe, reprezentativac, ali npr. protiv Hamburga u četvrtfinalu Kupa prvaka sam igrao. Sjećam se da mi je Žungul rekao: "Bit ćeš velik igrač, ali imat ćeš problema s Ivićem."

Pamtim situaciju kada smo igrali protiv Dinama u Zagrebu. Stavio me da igram stopera s Borom Primorcem i izgubili smo 1:0. Odsjeli smo u hotelu Intercontinental, sadašnjem Westinu na Savskoj. Ujutro me posjetila rodica iz Zmijavaca koja je živjela u Zagrebu i popili smo kavu u hotelu, sve je teklo normalno.

U utakmici nam je, ako se ne varam, zabio Štef Deverić, mi smo imali hrpu šansi, ali smo izgubili. Na ulasku u svlačionicu Ivić je uzeo kopačku, gađao me i proderao se: "Ajde opet hodaj s p*čkama po hotelu!" Ja nisam reagirao iako nisam bio kriv, ali to su bila takva vremena, trener je bio apsolutni autoritet. Nakon jednog poraza u Rijeci jednom je igraču zalijepio pleščurinu, danas je to nezamislivo. 

Imate li još kakvih anegdota s Ivićem? 

1978. i 1979. igrač Hajduka bio je brat Zdravka Mamića Stojan. Bio je odličan napadač. Sjećam se jednog treninga na Starom placu, prodao je takav lažnjak Bori Primorcu da je Boro ostao ležati na travi.  

Kasnije smo u dvorani radili vježbu glavometa i striktnog markiranja, na čemu je Ivić već tada inzistirao, a Stojko je karakterno bio malo flegmatičan i nije dobro čuvao svog igrača. Ivić je poludio i sve nas potjerao van da trčimo kaznene krugove oko terena.  

Svlačionica je imala striktnu hijerarhiju, oni s manje od 100 nastupa za klub skidali su se u manjoj svlačionici, a na masaže nisi mogao ni pomisliti prije stotog nastupa. Ali meni to nije smetalo, čekao sam kao zapeta puška da nosim torbu Šurjaku ili Buljanu, to mi je bila čast. 

Sve u svemu, moj odnos s Ivićem je, kako sam rekao, bio turbulentan, ali ipak pun međusobnog poštovanja. Uoči HSV-a nije me planirao staviti u prvu postavu u prvenstvenoj utakmici, ali se predomislio jer sam iz ljutnje bio jako motiviran i najbolji na treningu. Tako je to bilo s njim, nekada mi je tepao i zvao me Ivanko, a nekada je bio grub. Sve u svemu, veličina i autoritet, tada ni jednom igraču nije padalo na pamet da izađe u grad nakon dozvoljenog sata ili slično, Ivić bi digao revoluciju. 

Proganja li Vas i danas to ispadanje od HSV-a? Hajduk je tada imao legitimne šanse za naslov prvaka Europe. 

Da. To je jedna od najvećih utakmica u povijesti kluba, ali izgubili smo 1:0 u Njemačkoj kada nije sviran očiti faul na Pudaru i zbog golova u gostima nije nam bilo dosta što smo pobijedili 3:2 na Poljudu. Na golu je bio Pudar, desno Luketin, lijevo Mužinić, stoperi Rožić i Primorac. Šurjak i ja zadnji vezni, Krstičević i Boriša Đorđević dva krila i braća Vujović u napadu, prejaka ekipa. 

S Hajdukom sam jednom bio prvak. Jest da sam 1978./79. igrao jednu utakmicu, ali i to se računa, a osvojio sam i dva Kupa osamdesetih. Žao mi je što tijekom moje generacije nismo otišli korak dalje u Europi i osvojili još koji naslov. Bili smo moćni, mogli smo osvojiti Kup UEFA-e kada smo igrali polufinale s Tottenhamom u kojem sam skrivio penal zbog igranja rukom koje ni dandanas ne mogu objasniti, a dvije godine kasnije ispali smo u četvrtfinalu na penale. 

Trebali smo barem igrati finale s Nottingham Forestom kada nas je Hamburg izbacio, osvojiti jedan Kup UEFA-e i barem dva naslova prvaka u osamdesetima. Hajdukovi navijači su to zaslužili, a mene su te utakmice u Europi uvijek posebno motivirale.

Bio sam treći najbolji strijelac Hajduka u Europi, sada su ispred mene samo Caktaš, Žungul i Zlatko Vujović, ali ja sam to ostvario igrajući samo do 25. godine, uglavnom kao zadnji vezni. Imam osjećaj da bi Hajduk, kad bih se s ovom zrelošću mogao vratiti u to vrijeme, u svojim vitrinama imao i europski trofej, ali što je - tu je. 

Trofeja nije bilo puno, ali Vaša karijera je uoči oboljenja cvala.

1986. imao sam poziv u reprezentaciju svijeta, ponude raznih klubova. Najveći novac mi je nudio Bordeaux, postojala je i ponuda Barcelone, ali u mojim planovima postojao je samo Real Madrid. To je dogovoreno s Miljanom koji je sedamdesetih u Madridu osvojio dvije titule i kup, pa je djelovao kao posrednik u mojim pregovorima s Realom.

Želio me i Metz, a njihov predsjednik mi je nudio da mi plati liječenje bilo gdje u svijetu, ali nije bilo lijeka za hepatitis. Svijet mi je bio pod nogama i zbog bolesti sam sve izgubio u sekundi. To je bio šok. Ne zbog zdravlja, nego jer više nisam mogao igrati, a tek kasnije sam shvatio i da mi je život ugrožen. 

Bio sam mlad, popularan, uvijek u centru pažnje, ali nakon bolesti puno me ljudi napustilo. Tema zdravlja nogometaša i sportaša generalno je, nažalost, malo kome interesantna, ali je važna. Danas ju propuštamo u svijetu u kojem je sport gladijatorski ustrojen. Zamislite koliko je slučajeva o kojima se ne priča, nažalost, ne samo u seniorskom uzrastu, a i ne samo fizičkog nego i psihičkog zdravlja. 

Vratimo se još malo na karijeru. Tko Vam je bio najneugodniji protivnik u jugoslavenskoj ligi?

Tada se uglavnom igrala zonska obrana, ali ako nekoga trebam istaknuti, neka bude Miloš Šestić iz Zvezde. Bio je jako nepredvidiv, odličan dribler, koristio je obje noge, a Biće Mladinić nam je govorio:

"Evo kako ćemo čuvati Šestića, to vam je isto kao kada seljak dovede prasca na pazar i pusti ga. Svi trče za prascem, ali nitko ga ne može uhvatit. Kada svi stanu, stane i prasac, dakle, ne moraš ga napadat, nego ga sačekaj pa će sam doć."

Drugim riječima, čuvali smo prostor, a ne igrača. 

Sjećam se i prilike kad se Biće našalio s Nenom Šalovom, koji je bio dobar igrač, ali mu je lijeva noga bila, što bi se reklo, ko pinel. U jednoj utakmici imao je valjda 90 posto krivih dodavanja, pa mu je uoči iduće Biće rekao: "Neno! Danas igraš i imaš jedan jedini zadatak...", "Koji, šefe?", "Kad budeš imao loptu, svaku daj protivniku, pa ćeš i nama koji put dodat!"

Uz Biću Mladinića i Tomislava Ivića, radili ste i sa Špacom Poklepovićem, još jednim legendarnim Hajdukovim trenerom. S njim sigurno imate hrpu anegdota.

Kako ne. Njegove pošalice i anegdote su uglavnom dosta grube, nisu baš za javnost, ali ispričat ću vam jednu. Igrali smo u Kupu protiv OFK Beograda u Splitu i ispali, to je bilo veliko iznenađenje. Špaco nakon utakmice dođe u svlačionicu i kaže: "Ja i moja žena se ne j*bemo tri miseca, ali vi ste me danas naguzili." Bio je veliki zabavljač, ali iza svega toga je bilo puno nogometnog znanja. 

Spominjali ste da ste nakon oboljenja bili stigmatizirani. Tko vam je, osim supruge, bio podrška? 

Obitelj i najbliži prijatelji. To je ono lijepo u životu. Kad je u pitanju bolest, u našem društvu je osoba i dandanas stigmatizirana i izolirana. U mom slučaju se pričalo da imam AIDS, a i da sam imao, to nije razlog da se neki boje rukovati sa mnom, a bilo je i takvih slučajeva. Zbog oboljenja se znaju i raspadati brakovi. Ja, koji sam se izvukao i preživio, želim ispričati svoju priču da bih nekome dao nadu da ne postoje bezizlazne situacije. 

Kako se danas osjećate kada se prisjećate svoje karijere i njenog prestanka? 

Ja sam se iz te nedaće uspio izvući i danas sam socijalno osjetljiv. Prošle godine sam posjetio maloljetnički zatvor u Orašju, razgovarati s tom mladim ljudima mi je posebno iskustvo. U svom rastu i razvoju svatko ima svoje probleme i teškoće, znam da nisam jedini koji ih je imao i želio sam tim mladim ljudima pokazati da je resocijalizacija moguća, da nečem lošem može doći kraj.

Sad, kad nakon bolesti pričam o sebi kao o igraču, čini mi se da pričam o drugoj osobi. Moja energija tada je bila ogromna, Kada se sjetim utakmice protiv Valencije ili generalno osjećaja i ježenja koje mi je izazivalo oblačenje Hajdukovog dresa i izlazak na teren, emocije su jako velike.

Davao sam 200 posto, kad bih čuo huk s tribina i skandiranje svog imena, što se nakon Valencije puno puta ponovilo, u meni se budio nekakav životinjski instinkt. Ne želim reći da to ima veze s bolešću, ali i tu mi se sigurno organizam trošio, jer nisam se nimalo štedio, mislio sam da ću igrati cijeli život i, kada sam shvatio da neću, srušio mi se svijet.

Ali to što sam u jednom vremenu toliko značio ljudima u sredini u kojoj je Hajduk religija smatram svojom velikom pobjedom. Neki kažu da u životu ne možeš vratiti izgovorenu riječ i prigodu, a ja sam svoju definitivno iskoristio.