ZNAJU ga kao europskog prvaka i čovjeka koji je boksao za veliki svjetski pojas te imao legendarnog Lennoxa Lewisa na konopcima. Znaju ga kao Šaku sa Srednjaka, kao Irokeza, ali i kao Zeda. Znaju ga kao čovjeka koji se u pedesetima vratio u ring kako bi još jedanput osjetio tu strast koju je napustio apsolutno prerano, prije 30. rođendana.

Znaju ga i kao gorljivog makrobiotičara, čovjeka kojem je vjera u zdravu prehranu uništila karijeru, ali koji se istom tom makrobiotikom kasnije bavio kao poljoprivrednik. Sve su te priče Željka Mavrovića vrlo kompleksno isprepletene i danas tvore fascinantnu osobu bogatog i raznolikog životnog iskustva s osebujnim pogledima na svijet.

"Moj put je vrlo kompleksan i hirovit, s puno velikih uspona i padova, nadam se da sam sad u nekom balansu i da ću to produljiti", rekla nam je danas staložena legenda hrvatskog boksa i sporta uopće, u dugačkom razgovoru u svojoj boksačkoj dvoranici skrivenoj u zapuštenom, nepoznatom malom sportskom centru u zagrebačkim Gračanima.

Na početku je inzistirao da se držimo sportske karijere, ali kroz dva sata razgovora ispričao je svoju pomalo kontroverznu, ali iskrenu i osobnu viziju sporta i života te njihovih isprepletenosti. Otvorio se o najmračnijem razdoblju svoje karijere koje se preklopilo s onim najvažnijim, borbom za naslov svjetskog prvaka.

"Da sam dobio meč, tko zna kakav bih bio dalje, bih li branio titulu ili bih se uspio odmaknuti od te priče ili bih bio još luđi i umro u ringu. Ima sto solucija i nijedna mi se ne sviđa...", rekao je boksački as u životnom intervjuu za Index.

Znaju vas kao Šaku sa Srednjaka i Irokeza, ali imali ste i nadimak Zed. Otkud on?

Zed je nadimak s kojim je sve krenulo u Njemačkoj i koji me trebao pratiti kroz karijeru, ali nije zaživio. Šaka sa Srednjaka se rano pojavila, ali sam se preselio na Pavučnjak pa sam bio Šaka s Pavučnjaka, a sad s Pantovčaka. Ne popuštam s rimovanjem, ako budem išao dalje, opet ću morati pronaći nešto tako, haha.

Kako ste ušli u boks?

Neka djeca, pogotovo muška, imaju kao mali u sebi adrenalinski naboj. U prvom razredu ćeš na tjelesnom primijetiti one dječake koji se stalno natječu u nečemu, tko je brži, jači, tko se bolje hrva, tko je bolji s loptom. To se povezuje i s ADHD-om, ali samo u praćenju nastave, ne fali im pozornosti kad se bave sportom, štoviše, mogu ući u zonu.

Djeca do 15. godine uče milijarde informacija koje im nikad u životu neće trebati. Ja vjerujem da ljudsko biće funkcionira na više razina postojanja, postoji osjećaj, emocija, intuicija i uopće ne vjerujem da djeca nemaju pozornost, samo nemaju pozornost na ono što ih ne zanima. Ako im se složi program u nešto interesantno, bilo bi drukčije.

Ja sam se od najranijih dana natjecao u svemu i vidio se kao sportaša koji će u nečemu biti najbolji, samo još nisam znao u kojem će smjeru to ići. Ne znam koje sportove nisam prošao. Nekad su Srednjaci bili zadnje naselje prije sportskih terena na Jarunu. Mi smo iz mjeseca u mjesec nešto trenirali, ragbi, karate, budokai je došao u nekom trenutku, cijelo vrijeme paralelno nogomet u NK Savi. Trenirao sam i košarku, bio i na drugim borilačkim sportovima, kung fu...

Išao sam u nekom trenutku i na folklor. Treniraš 2-3 mjeseca, osjetiš društvo koje ti više ili manje odgovara i seliš se dok ne nađeš sebe. Ja sam sebe pronašao u boksu. Moglo se dogoditi da se nađem u nekoj drugoj životnoj priči. Sport ti daje priliku da se formiraš kao čovjek, upoznaš sebe i ljude oko sebe i pronađeš način kako to činiti.

Došli smo sa šest godina na nogomet u NK Savu, nije svatko imao za kopačke i kratke hlače pa bi nam dali dresove sa sušenja, prevelike hlače koje su sezale do listova, velike tenisice i majice koje ti stoje kao haljinice. I mi tako ganjamo loptu, a taj osjećaj ushita nogometom, loptom, travom, zrakom, osjećajem slobode, naporom od kojeg jedva dišeš i vrištiš od uzbuđenja, meni je to sjajno.

Meni je to pomoglo da osvijestim svoje mogućnosti, da naučim razgovarati sa starijima, to su momenti koje je teško valorizirati, a koji ti jedan za drugim daju sve više sigurnosti, osjećaja da možeš. Kad se vraćam na početke, više se sjećam tog odrastanja kroz sport nego nekih rezultata. 

Čemu vas je odrastanje uz sport naučilo?

Danas djeca odu na vikend u neki kamp i vrate se sa šest diploma i tri medalje jer je bio drugi između dvojice. Mi nismo bili tako nagrađivani, ali unutarnja nagrada i ushit slobode kretanja, svladavanja samog sebe, ja sam to jako osjećao.

Mislim da djeca kroz takav način ushita mogu spoznati jako puno važnih stvari za život, važnijih od sto informacija iz povijesti, zemljopisa, kemije, biologije... Svi ćemo završiti u nekoj branši, a sve ostalo će biti tek toliko za neko opće obrazovanje, dok su ove stvari duboko ljudski trajne.

Sport gledam kroz razvoj čovjeka. Sustav školstva je previše usmjeren na mentalno, na učenje, a ne na doživljavanje i proživljavanje. Sretan sam što sam se pronašao u sportu, gdje sam našao balans između jednoga i drugoga.

Kad sam počeo s boksom, imao sam 15 godina i puno koordinacije iz drugih sportova. A sjećam se prvih liječničkih pregleda kada su mi rekli da nisam koordiniran, pa sam počeo raditi više, popravljati aerobni kapacitet, odmah sam počeo koristiti benefite toga što sam u nekom sportskoj instituciji, klubu, reprezentaciji, gdje imaš priliku doživjeti recimo liječničku praksu i medicinu u sportu, upoznati ljude koji će te naučiti kako se ponašati u ringu, gdje stojiš, što smiješ, što je pošteno, što nije...

Svaki dan nešto novo doživljavaš, probao si fizički, osjetio emotivno i stekao iskustvo koji ti omogućuje da sve to posložiš i dobiješ neko zrnce mudrosti. Sport daje priliku da niz svojih učenja i doživljaja sublimiraš u nešto i stvaraš život na većoj bazi od informacija koje si dobio u klupi.

Sportaši su navikli na dinamiku putovanja, upoznavanja drugih ljudi, mjesta, klimatskih uvjeta, kultura koje drukčije funkcioniraju, ljude koji se smiju drugim stvarima i interesantne su im stvari koje tebi nisu. Kroz reprezentaciju putuješ na razna natjecanja, dobiješ priliku doživjeti drugog čovjeka sa svojim osjetilima i to je nezamjenjivo. Priča nije ni jedan posto doživljaja.

Pa imaš nastupe, boksaš s Arapom, crnim boksačem, azijskim, Turčinom, Nijemcem, pa vidiš da se on drukčije ponaša u ringu, drukčije je pripremljen, drukčije te gleda. Dobiješ kapacitet da kao ljudsko biće prepoznaješ druge ljude, njihove prioritete, njihova nastojanja, toleranciju na bol, jesu li ratnici ili mekši ljudi... 

Nećemo svi biti šampioni, ali za svakog od nas postoji, po našoj građi, sport kojemu je prilagođen i kroz njega možemo se doživjeti intimnije, dublje i bolje, postati lukaviji i mudriji.

Što biste izdvojili iz amaterske karijere?

Nakon godinu i pol treninga sam bio prvak bivše države. Bio sam prvak Balkana, što je bila velika stvar jer su od Rumunja i Bugara bili bolji samo Rusi i Kubanci. Sa 17 sam počeo boksati seniorske mečeve, s 18 sam bio seniorski prvak u teškoj kategoriji s 82-83 kilograma. S 19 sam bio na Olimpijskim igrama u Seulu, boksao s viceprvakom, imao sam ga u nokdaunu, ali nisam ga mogao proći, bio je to domaći boksač Kim.

Nisam bio najjači ni najeksplozivniji, ali imao sam osjećaj za prostor, dinamiku i tajming, pobjeđivao jače, bolje, eksplozivnije, možda i tehnički bolje boksače, ali igra snalaženja u situacijama mi je uvijek bila dobra. Rat me uhvatio pred Barcelonu, bio sam nedovoljno dobro pripremljen i ispao u četvrtfinalu. 

Mediteransko zlato mi puno znači, to je bilo u Ateni, boksao sam s Grkom u finalu, gubio sam uvjerljivo nakon dvije runde, pa u trećoj napravio masakr. U olimpijskom ringu runde znaju biti puno žešće jer su samo tri. Na prvenstvima Europe i svijeta nisam uspijevao. Bio sam dobar, ali nikada šampion. Amaterski boks mi je bio mrvicu kratak, često sam pobjeđivao u trećoj rundi, ali kada ti dođu robusniji, jači ili brži, nema šanse da mi dođu do pete ili šeste runde, ali tu je nakon tri gotov meč. Zato mi je drago što sam se u profesionalcima mogao nadboksavati i koristiti svoje prednosti.

Kako ste ušli u profesionalce?

Nisam u olimpijskom boksu stvorio dobru platformu za profesionalni, ušao sam polako, na stražnja vrata. Wilfried Sauerland (njegovi sinovi se danas brinu o karijeri Filipa Hrgovića, op.a.) me primio u svoj kamp, imao sam veliki privilegij što su u Njemačkoj tada boksali Henry Maske, Axel Schulz, braća Thorsten, pa sam stalno boksao uvodne mečeve na velikim priredbama, za prvaka svijeta. Prvak Europe sam postao 1995., držao ga tri godine, obranio šest puta i onda boksao s Lennoxom Lewisom.

Foto: Profimedia

Puno mi je pomogao Željko Golub koji je puno boksao u Njemačkoj. Nastupio je za Hrvatsku na Mediteranskim igrama u Italiji. On me upoznao s nekim ljudima u Njemačkoj. Došao sam kao sparing-partner lokalnom boksaču od kojeg su htjeli napraviti šampiona, pa sam ga prebio.

Darkie Smith, trener kojeg su doveli njemu, rekao je da je to drag dečko i da će mu pomoći koliko treba, ali da će ovaj drugi biti prvak svijeta i da hoće sa mnom raditi. I ostali smo zajedno sve do mog zadnjeg meča s Lewisom. A spojila nas je slučajnost. Doslovce rokijevska priča, spavaš u podrumu, treniraš i čekaš svoju priliku, a bio si nekakav olimpijac, reprezentativac.

Koja je razlikama u pripremama u amaterskom i profesionalnom boksu?

Same pripreme za profesionalni meč su vrlo slične amaterskim pripremama za neki turnir ili veliko natjecanje. Imaš nekoliko tjedana koje usmjeravaš prema jednom vikendu ili danu u kojem moraš eksplodirati. Prvi meč sam boksao u Düsseldorfu, Henry Maske je boksao svoj prvi meč za naslov prvaka svijeta. Puna dvorana, atmosfera prava sportska, veliko uzbuđenje i prvi put fokus na samo jedan meč.

Meni to odgovara. Znao sam da je protivnik relativno lako savladiv i pobijedio sam ga u trećoj rundi. Ali ima još jedna stvar, u profesionalnom ringu nemaš majicu, boksaš gol do pasa, drukčije je izaći tako golišav ili kad imaš majicu koja ti daje toplinu i sigurnost. Bilo je tu male neugode, ali brzo sam se naviknuo. Ti prvi mečevi uveli su me u boks koji mi puno više dogovara, i Darkie je tu vidio potencijal pa smo zajedno gurali do svjetskog trona bez sumnje da ćemo do njega doći.

U boksu je bitno ili puno galamiti ili biti prepoznatljiv. Je li irokeza stigla zbog toga?

Irokezu sam imao prije Barcelone, dok sam boksao u Berlinu njemačku ligu 1991. I zaista, irokezica je donijela dosta. Bili smo jedan od najboljih klubova u Njemačkoj, nekoliko budućih prvaka svijeta. Ali kad sam prvi put izašao s irokezicom, ja sam završio na naslovnici, a ne netko od njih. Nije dosta biti samo dobar boksač i završavati mečeve prekidom, nego biti i atraktivan izgledom. Zato sam znao da je irokezica pogodak u smislu privlačenja pažnje.

Nisam bio tip ni čovjeka ni boksača za trash-talk i imao sam sreću što sam radio s uhodanim promocijama u kojima se nije gajio takav način. Henry Maske nosio je nadimak Gentleman, jer se zaista tako i ponašao, a prema njemu se sve krojilo. Imao sam sreću što nisam morao galamiti, vikati ili izigravati majmuna da bih privukao pažnju.

Osma borba karijere bila vam je u Las Vegasu, svojevrsnoj boksačkoj Meki. Kako ste doživjeli to iskustvo?

Sauerland nas je vodio u Las Vegas da ga iskusimo, vidimo ringove, dvorane, američko ponašanje i publiku. Ali ja sam Vegas doživio i ranije jer smo kao reprezentacija Jugoslavije boksali s reprezentacijom SAD-a, pa mi nije bilo iznenađenje kao Nijemcima. Ali nisam potrošio ni novčića u kockarnicama, ništa od toga me nije zabavljalo, iako je bilo nekoliko zanimljivih predstava, sjećam se francuskog cirkusa... Kocka nije moj svijet, ali bilo je onih koji su zapeli.

Čega se sjećate iz prve borbe za europski naslov protiv Francuza Bizota?

Meč protiv Bizota mi je bio prekretnica, imam živa sjećanja na trenutak osvajanja titule, taj i dane oko njega, imao sam osjećaj kao da sam nešto preskočio. Tom titulom ušao sam u svijet ozbiljnog boksanja koje prate TV kuće, gdje je tvoj meč glavna borba priredbe, pa nosiš press-konferencije prije meča, cijeli glamur je baziran na tebi i to sam doživio u tih šest obrana titule. To su male titule, ali su u smislu oblika, načina organizacije slične ili iste i ja sam se tako i osjećao, šampionski, kao prvak Europe.

Tko su bili najbolji boksači s kojima ste se borili, ne računajući Lewisa?

Clifton Mitchell je samo nekoliko mjeseci prije boksao za prvaka Commonwealtha i izgubio lucky punchom, a na sparinzima je demolirao Axela Schulza, koji je kasnije bio prvak svijeta i boksao s Foremanom. Protiv mene je izgledao nemoćno, prekid je bio već u drugoj rundi. Kad god bih ga klepio, tako bi on letio na glavu, nije mogao doći do izražaja. Pasao mi je.

A došao je potpuno siguran da je on novi prvak, nije mu padalo na pamet da može izgubiti. Jer bili smo obojica na sparinzima sa Schulzom, protiv kojeg sam se ja mučio i gubio, dok se on s njim zajebavao. Bio je siguran da će pobijediti, a lagano sam ga dobio. Poslije je bio deprimiran, ne znam je li se uopće više borio.

Boksao sam protiv Juliusa Francisa koji se poslije borio s Tysonom, iako je loše prošao. Borio sam se sa Saletom, koji je već bio boksao za prvaka svijeta i imao lijepih mečeva poslije mene. A letio je na glavu u prvoj rundi. Bilo je tu boksača koji su dobri, ali nitko nije bio ni blizu legenda kao Lewis.

Meč s Lewisom ostaje neprežaljen?

Prije meča s Lennoxom, zbog neuravnoteženih težnji prema makrobiotici, ja sam devastirao svoje tijelo. Ušao sam u ring s ne više od 60-65 posto snage. Da su se pripreme odužile još dva tjedna, završio bih u bolnici, toliko sam već bio u silaznoj putanji. U godinu dana nakon meča izgubio sam 30 kila, imao sam 70 kila, izgledao sam kao kostur i kad sam se opraštao od boksa, obukao sam odijelo koje je visjelo na meni. Da sam bio kakav sam mogao biti, bilo bi to vjerojatno drukčije.

Već ste više puta govorili da vam je makrobiotika završila karijeru. Kako točno?

Mogao sam jako daleko, ali udaljilo me to od ringa, sporta, porušilo mi je životnu filozofiju, iskustva i mudrosti koje sam imao do tada jer sam uletio u nešto što mi je postalo važnije nego cijeli život. Postao sam fanatik, sljedbenik sekte, čovjek koji bi volio da makrobiotička ili bilo koja druga filozofija prehrane omogućuje sportašu da bude vrhunski zdrav čovjek, bude u najboljoj zdravstvenoj formi, a da bude i vrhunski sportaš.

Bio sam fanatik te makrobiotičke priče koja mi je oslabila sve potencijale, prvo fizičke, a onda i ostale jer kad padneš fizički, slome ti se emocije i osjećaj sigurnosti. Sjećam se da sam ulazio u ring i mislio "samo da što prije završi". Danima prije sam plakao, molio boga da konačno dođe meč jer su ga odgađali mjesecima.

Bio sam obavezni izazivač na godinu dana, a on je odgovorio nakon 11 mjeseci i nekoliko dana. Razvlačili su to razdoblje, moja makrobiotička filozofija sve više me jela i sve više sam gubio sebe. Strašno.

Kad ste se uopće uvukli u tu priču?

Koketiranje je počelo već 1992./93. i dok je bilo dio nadopune, bilo je super, ali kad je postalo prioritet, onda je počelo sranje. Možda godinu, godinu i pol prije Lennoxa. Kako su išli značajniji mečevi, tako sam želio još više. Da to ima smisla, da je uspjelo...

Prije meča s Lewisom nitko nije znao za mene, a na press-konferenciji nas dvojica, svatko za svojim stolom i njega nitko ništa ne pita, dok ja s 15-20 novinara pričam o svojoj filozofiji, hranama, balansima, yinovima, yangovima... Da sam dobio taj meč, imao sam priču koja trese svijet. Ali ta priča nije držala vodu. To je najgore, što ja pričam tu priču, a ona više nije istina.

Kad se shvatili da nije istina?

Par mjeseci prije meča, ali nisam želio prihvatiti. Što sam mogao, stati i reći da sad neću meč za titulu prvaka svijeta? Ideš kroz sve. Ne ide? Znam da ne ide, ali idemo dalje, to odraditi, pa ćemo kasnije misliti je l' ide ili ne ide. Počeo sam pripreme sa skoro 104 kile, pucao od snage, a došao na meč s 96 kila.

Umjesto da narastem još kilu i pol, da budem još jači i moćniji, ja padnem skoro deset kila. Osjećaš da te nešto siše, a ti ne želiš priznati jer si obećao, a mlad si i imaš osjećaj krivnje što si obmanuo nekoga. Kao da te netko želi raščetvoriti.

Ali dovoljno ste vjerovali kad ste se nastavili baviti njom i nakon karijere.

To je taj sektaški dio koji traje još neko vrijeme, trebalo mi je nekoliko godina da posložim tu priču. Danas sam miran, imao sam par godina ljutnje, htio sve pobit' i poklat' jer su mi uništili život i karijeru. Onda dođe opraštanje, prvo oprostiš sam sebi, shvatiš da si napravio velike stvari, da je moglo biti puno lošije, da živiš kvalitetan život i nosiš veliko iskustvo.

Otišao sam u poduzetništvo da se odmaknem od svega drugog, i dok sam ja trčao, skakao, menadžirao, ovo je polako slijegalo. Radio sam puno vježbi, psiholoških, duhovnih, energetskih, polako sortirao svoje pretince i danas sam nakon svega toga smiren i stabilan. 

Kako su vas privukli?

Shvatiš da su treninzi tako moćni i tako jaki da ne mogu biti zdravi. Kao mlad čovjek počneš osjećati razne zdravstvene nedostatke koje želiš anulirati i živjeti zdravo. To je bio moj prvi odlazak u makrobiotički centar, čovjek je u prvom kontaktu nastupio filozofski dobro i zaljubiš se u priču, poslije je sve samo protokol koji ne možeš promašiti.

Makrobiotika je za mnoge apstraktan pojam. O čemu se zapravo radi?

Ma neće to ljudi razumjeti, ne možeš to objasniti u tri rečenice. Imaš cjelovito zrno, ječam, zob, imaš 15-20 drugih zrna. Imaš grahorice-mahunarke, imaš povrće, alge i to je sve. A kad zrno samelješ u brašno, to više nije makrobiotika. To je slow food, kad uđe u tebe skuhano, ide polako kroz tebe.

Pravi makrobiotičari jedu jedanput dnevno. Obrok traje 40 minuta, puno žvakanja, pojedu malu količinu hrane, koja oslobađa energiju tijekom iduća 24 sata. A ti kao sportaš trebaš energiju odmah i to je nepomirljivo. Kad imaš treninge dva ili tri puta dnevno, moraš se odmoriti i steći novu energiju za novi trening.

Od ovog dobivaš energiju 15-20 sati, ali za pet sati si za kurac, ne možeš ni hodati. Ukratko, to je za zdravlje običnog smrtnika jedna od najljepših filozofija na planetu, ali za uspjeh u teškoj atletskoj disciplini i zdravlje onoga koji se time bavi je smrt.

Hlapiš, a ne znaš otkuda. Dođeš na liječničke preglede, nema nijednog poremećaja, a tebe nema, nestaješ. Teško mi je reći koji su simptomi. Nema te, gubiš energiju, kroz neko vrijeme ne postojiš. Nitko ti ne može objasniti zašto radi nešto što mu je netko usadio u podsvijest i izgradio, toga se ne možeš tako lako riješiti. Većina ne uspije nikada.

Što ste naučili iz meča s Lewisom?

U meču s Lennoxom sam pokazao da bi me bilo interesantno vidjeti protiv boksača poput Holyfielda, McCalla ili Briggsa. Mene nije bilo lako pogoditi, a kada bih ja pogodio njih, često su padali. Meč je bio jako dobar, postigao sam u ringu sve što sam želio osim same pobjede.

Pokazao sam koliko sam dobar sebi i drugima, podigao sam prag tolerancije za bol na vrhunac jer sam trpio jebene bolove, vilica mi je bila pomaknuta dva centimetra iz ležišta, pretrpio sam udaraca gdje sam gubio svijest, vraćao se u ring i nisam bio u nokdaunu. Ne da sam izdržao, nego sam ganjao Lewisa u 12. rundi, on je bio na konopcima, pokušavao sam stići, ali više nije bilo vremena.

Pokazao sam sve svoje boksačke vještine, ali nisam uspio pobijediti. S boksačke strane to nije bio moj zadnji meč, ali s filozofske, gdje sam uništio svoje tijelo, više nisam bio sposoban za sljedeći meč. Ja sam tom borbom sebi otvorio priliku da se borim za lijepi novac, da imam velike mečeve, sve mi se otvaralo, a ja sam se uništio fizički. Tu je tuga puno veća nego zbog izgubljenog meča.

Sedma runda?

To je bilo samo pitanje sekunde, da se nisam odmaknuo, da sam ostao u klinču, da sam nastavio udarati, možda bih ga tu završio. Pala je odluka u mojoj glavi koja je bilo vjerojatno sublimacija svih mojih nedostataka i slabosti, "budem to u drugoj rundi", pa sam se povukao. I za mene je tu završio meč. Nisam to znao u tom trenutku, ali se tako pokazalo i odvilo do kraja.

Jesam li mogao pobijediti? Da sam nastavio dalje, vjerujem da on ne bi preživio tu seriju. Ali to ja mislim, to ne možemo znati. A da sam dobio meč, tko zna kakav bih bio dalje, bih li branio titulu ili bih se uspio odmaknuti od te priče ili bih bio još luđi i umro u ringu. Ima sto solucija i nijedna mi se ne sviđa. To opterećenje, pritisak, biti u poziciji prvaka svijeta u mom stanju, nisam siguran da bih preživio. Jer ne bih se mogao odvojiti, reći ne, morao bih ići unutra i raspao bih se.

Pa opet, ostali ste uz makrobiotiku kao poduzetnik.

To je nastavak moje makrobiotičke priče koja se bazira na ekološkoj poljoprivredi, namirnicama proizvedenima na prirodan način. Više sam u to otišao iz neke romantike i želje da se maknem iz ovog dramatičnog, urbanističkog svijeta, gdje je mirnije, manje ljudi, staloženije, više prirode, kvalitete življenja, jednostavnije, sporije, usredotočenije na neke fine stvari unutar samog sebe, a na kraju se opet dogodio veliki posao s puno dinamike koji je bio vrlo sličan profesionalnom boksu u karijeri.

Uložio sam svoj novac, trud i iskustvo, prošao od nule do preko 100 zaposlenih, imao startup, malu pa srednju firmu, bio na putu prema velikoj dok ga nije kriza 2008. zatvorila. Drago mi je da sam kroz tih desetak godina upoznao kako funkcionira svijet novca, materije, kako ona kola, kako se stvara nešto veliko ili malo, kako netko može uspjeti, a netko ne.

Ali nije to moj svijet, zapošljavanje drugih ljudi, na jedan način briga o njima, a na drugi traženje rezultata, traženje rokova, borba s drugima, nadmetanje s konkurencijom, moraš posegnuti za nadljudskim naporima, gdje je doza surovosti puno veća nego u ringu. Ostao sam čistog obraza u toj priči i vratio se u sport na drukčiji način. Htio sam se vratiti u ring, sparirao, bio blizu povratka. 

Zašto? I gdje je zapelo?

Upao sam opet u treninge i vrlo brzo opet postao dobar, činilo mi se da imam priliku završiti neke stvari koje nisam uspio devedesetih. Da sam Nijemac, Francuz ili Britanac, boksao bih već 100 puta od tada, dali bi mi priliku da boksam kad god želim i s kim god želim jer bi bilo dovoljno interesa među ljudima i medijima, a meč s Lewisom i europska titula bili bi dovoljna kvalifikacija.

Da se hoće boriti Axel Schulz, doći će ARD ili RTL, istresti 5-10 milijuna iz tjednog budžeta. U Hrvatskoj ne postoje ni TV kuće ni publika koji bi to mogli pokriti. To je problem koji prati mnoge naše sportaše, a Filip Hrgović je savršen primjer. On je predobar i riskantan, a ne donosi novac, to su dvije stvari koje su nepomirljive. To se događa i meni, preopasan sam za ekshibiciju, a ne nosim novac. Youtuberi su lošiji boksači, ali donose više novca i samim time su zanimljiviji od mene za takve priredbe. 

No u sport ste se vratili prvo na VERN-u, a onda kao direktor boksačke reprezentacije. Kako je do toga došlo?

Boro Bošnjak i Marko Marović kao predsjednik i tajnik imali su puno povjerenje u mene kao čovjeka i sportaša, i prije toga smo znali diskutirati o važnim temama i problematikama.

Javnost iz tog dijela vaše karijere najviše pamti kada ste se zalagali da Filip Hrgović ide na OI u Tokiju, a ne Marko Milun. Zašto?

Jednostavno sam smatrao da Hrgović ima bolje šanse da Hrvatskoj donese medalju. Ali na kraju je sve završilo na zadovoljstvo svih strana, Milun je išao na kvalifikacije, a Hrgović je svojim htijenjem u toj priči opravdao ono što je Olimpijski odbor kroz godine ulagao u njega i išao dalje s profesionalnom karijerom. Ali mene se tu ionako ništa nije pitalo, nisam imao ni biračku ni izvršnu funkciju.

U kakvom ste odnosu s Hrgovićem? Koliko ste sudjelovali u njegovoj karijeri?

Upoznao sam ga dok je bio mladić u BK Leonardo i osvajao juniorske medalje. Volio bih da smo više surađivali jer bismo obojica imali štošta za naučiti. Nismo imali neki poseban odnos, Pijetraj ga je vodio kroz amatersku karijeru, ali bio sam ponosan na njegove rezultate, otišao je u profesionalce kao renomirani boksač. Volio bih da mogu reći da imam zasluga za njegovu karijeru, ali ja sam se samo znao pojaviti, no sudjelovao nisam. On je uvijek bio samotnjak.

Foto: Marko Prpic/PIXSELL

Zašto ste se bili postavili između njega i Alena Babića?

U jednom sam trenutku upao u ozbiljniji trening, ponukan Tysonovim ponovnim izlaskom u ring i tom cijelom generacijom koja se pojavila u javnosti. Tako sam se opet pojavio u boksačkom svijetu, a budući da sam boksao na istoj priredbi u Klagenfurtu kao on, potrefila se ta zajednička presica na kojoj je tema bio i Babić.

Rekao sam da Babić prvo mora pobijediti mene da bi došao do Hrgovića jer je to za njega bila lose-lose situacija. Ako me pobijedi, ne dobiva ništa, a ako izgubi, to mu je ogroman udarac.

Koliko vam je značio taj povratak u ring u pedesetima, makar na jedan meč?

Zadnjih par godina intenzivno sam promatrao otvara li se mogućnost kakve ekshibicije. Tyson je otvorio tu priču, bila mi je to prilika da neke stvari koje nisam zatvorio u tridesetima riješim u pedesetima. Odradio sam taj jedan meč, meni je to puno značilo, ponovno u kratke hlače, gol do pasa, bandaže, ulazak u ring, meč s nekim tko aktivno boksa... 

Nadao sam se da će se nakon meča Tysona i Jonesa pokrenuti ta priča sa svojevrsnom veteranskom ligom, u kojoj ja naravno ne bih bio među glavnim imenima, ali bih je mogao popuniti. No čini mi se da neće biti ništa od toga, Tysona sve više vidim u promociji drugih stvari, zabava, opuštanja, meditacije, pušenja, a sve manje u boksačkoj dvorani i s namjerama ponovnog ulaska u ring.

Pretpostavljam da ste svoju životno-sportsku filozofiju s početka priča prenijeli i na djecu. Jesu li se sinovi već pronašli u kojem sportu?

Mirko će uskoro napuniti 16 godina, a Roko ima 10 i obojica imaju u sebi usađenu sportsku kulturu vježbanja i brige za samog sebe, ali ni kod jednog ne primjećujem ni ne priželjkujem sportsku karijeru. To je danas jedan od težih životnih puteva. Nekad je to bila mogućnost izlaska iz siromašnijeg društva, ali danas više nije.