UKRAJINA je 2012. godine bila u središtu nogometnog svemira, kao jedan od domaćina Europskog prvenstva koje je trebalo označiti dolazak novog doba, ne samo za ukrajinski nogomet nego i za cijelu naciju koja se pripremala za pridruživanje Europskoj uniji. Dvije godine kasnije izbio je građanski rat i istočnu Ukrajinu preuzele su proruske snage. Donbass Arena, stadion koji je ugostio polufinalnu utakmicu Europskog prvenstva između Portugala i Španjolske, utihnula je, a njezini stanari iz donjeckog Šahtara bili su prisiljeni pobjeći. Od tada je prošlo šest godina, a ovo je priča o tim događajima, piše web stranica These Football Times.

Za početak je potrebno malo konteksta. Ukrajina i Rusija imale su poteškoća u međusobnim odnosima otkako se raspao Sovjetski Savez. Nakon desetljeća sovjetske vlasti Ukrajina je 24. kolovoza 1991. godine proglasila neovisnost. No to nije okončalo rusko uplitanje. Rusi nisu bili zadovoljni Euromajdanskom revolucijom 2014. godine. Tadašnji predsjednik Viktor Janukovič obećao je narodu 2012. da će se Ukrajina pridružiti Europskoj uniji, ali je Putin ishodio dvogodišnju odgodu tog plana, što je neke razočarane Ukrajince nagnalo da uzmu stvari u svoje ruke.

Vojska je u strahu od Putinove osvete pobjegla s Krima i prepustila ga Rusiji

Mirni prosvjedi pretvorili su se u nasilne jer su proeuropski aktivisti reagirali na nesavjesnu brutalnost policije i vojske. Stotinu i trinaest ljudi izgubilo je živote u događaju koji se smatra jednim od najvažnijih trenutaka moderne europske povijesti. Putin je bio bijesan. Ruskim snagama naređeno je da prodru na povijesno sporno područje poluotoka Krima, što je imalo teške posljedice po novu vladu. Ukrajinski admiral Denis Berezovski je dezertirao, a pratilo ga je 9000 vojnika stacioniranih na Krimu. Ruske snage zauzele su krimski parlament postavivši proruskog premijera i u konačnici integrirajući ovu regiju u Rusku Federaciju.

No Putin se tu nije zaustavio. Ruska vlada i dalje poriče da je imala bilo kakve veze s nastavkom sukoba, koji traje i danas. Ipak, s obzirom na okolnosti, teško je u to povjerovati. Dobro naoružane milicije počele su nicati posvuda, ponajviše u Donbassu, domu protagonista ove priče.

Tek nakon što je Ukrajina izborila neovisnost, Šahtar se dobio priliku nametnuti kao faktor u domaćem i europskom nogometu. Tijekom sovjetske vlasti postojala je praksa da se najtalentiranije nogometaše gura da zaigraju za kijevski Dinamo, što je bila svojevrsna sportska propaganda. No do 1995. godine jedan je tragičan događaj promijenio sudbinu Šahtara.

Raznijeli su im predsjednika. Tu je krenuo uspon

Mutni poslovi bili su povod za mafijaško ubojstvo bivšeg klupskog predsjednika Ahata Bragina ili, za bliske prijatelje, Alika Grka. To je omogućilo Rinatu Ahmetovu da iz ruševina preuzme klub. Ne doslovno, naravno, iako je Bragin ubijen u bombaškom napadu. Ahmetov je najavio novo doba za uspavanog diva s istoka. Iako novca ni prije nije manjkalo, njegove su milijarde promijenile sve. Velika ulaganja u infrastrukturu i momčad kulminirala su najvećim danom u klupskoj povijesti, pobjedom 2:1 u finalu Kupa UEFA protiv buduće WWE zvijezde Tima Wiesea i njegovog Werdera iz Bremena.

Zbog oštre klime u državi ukrajinska Premier liga ima zimsku stanku od početka prosinca do počeka ožujka. To je značilo da natjecateljskog nogometa nije bilo dok se odvijao sukob. Unatoč svemu tome, nogomet se zaista slavno vratio, iako uz nešto manje gledatelja. Oko 18.000 vjernih klupskih ultrasa došlo je na glamuroznu Donbass Arenu gledati svoju momčad kako pobjedom 3:1 protiv Iljičeveca iz Mariupolja osvaja peti uzastopni naslov prvaka. Golove su postigli Luiz Adriano i buduće krilo Juventusa Douglas Costa.

Sukob je nastavio eskalirati i samo dva dana nakon slavlja u nezabilježenim okolnostima zastava Donjecke Narodne Republike ilegalno se zavijorila iznad sjedišta gradske policije. Ukrajinska vlada odgovorila je tako što je vođe pobune nazvala teroristima, čime je započeo zloglasni sukob u Donbassu, ali to nije spriječilo separatističke pobunjenike da tri tjedna kasnije, u svibnju 2014. godine, zauzmu gradski ured ministarstva unutarnjih poslova.

U tom trenutku bilo je jasno da će šampioni morati napustiti svoj dotadašnji dom da bi preživjeli. U sljedećim godinama, Donbass Arena dvaput će biti granatirana, a u drugom napadu umalo će smrtno stradati djevojka pored koje je palo veliko stakleno okno. Mnogi drugi nisu imali sreće. Ova strašna borba odnijet će gotovo 10.000 života i dovesti do raseljavanja više od dva milijuna ljudi.

Bila je to stanka s kakvom se malo klubova moralo suočiti. Sjećanja na finale Kupa UEFA činila su se jako dalekima. Klub se suočio s prijetnjom odlaska niza južnoameričkih nogometaša, ali upravo prije početka nove sezone dogovor je ipak postignut.

Šahtar će svoje utakmice odsad igrati 1600 kilometara zapadno, u gradu Lavovu. Neki su igrači otišli, ali ispalo je bolje nego što se itko nadao. Facundo Ferreyra je otišao na neuspješnu posudbu u Newcastle, a napadač Eduardo, hrvatski reprezentativac poznat i po lomu noge u dresu Arsenala, prešao je u Flamengo.

S 50.000 navijača spali na 13.000

Šahtar ima snažne veze s istokom Ukrajine. Nogometni su navijači bili svjesni toga, a nisu bile zaboravljene i neke druge stvari, poput odbijanja nošenja majica u znak podrške ukrajinskoj vojsci. Unatoč tome, Šahtar je imao malo prijatelja u svom novom domu i tribine su bile prazne. Klub je navikao na 50.000 vjernih navijača u Donjecku, a na novom stadionu s 35.000 mjesta prosječno ih je bilo tek 13.000.

I dok sve kao da se urotilo protiv Šahtara, legendarni trener Mircea Lucescu morao je držati stvari pod kontrolom na terenu. Pet pobjeda zaredom i samo jedan primljeni pogodak doveli su Šahtar na čelo ligaškog redoslijeda na početku sezone 2014./2015. Međutim, oživjeli Dinamo vidio je tu sezonu kao savršenu priliku da razbije Šahtarovu seriju trofeja u ukrajinskom prvenstvu.

Dva velikana sastala su se 5. listopada u Kijevu i da nije bilo događaja na istoku zemlje, njihova utakmica mogla bi se opisati kao bitka. Deset žutih kartona i jedan crveni ukazuju o kakvoj se utakmici radilo. Na kraju je pogodak braniča Domagoja Vide donio pobjedu klubu iz prijestolnice. I ostatak sezone prošao je u sličnom tonu. Nakon pet godina Dinamo je napokon preoteo Šahtaru naslov u Premier ligi. No najveće je poniženje Šahtar doživio u Ligi prvaka.

Očekivalo se da će se u škakljivoj skupini za plasman u nastavak natjecanja boriti Šahtar, Porto i Athletic Bilbao, dok je BATE Borisov bio autsajder. Pobjedama 5:0 i 7:0 protiv bjeloruske momčadi Šahtar se kvalificirao i potom ga je čekao minhenski Bayern. U prvoj utakmici u Ukrajini bilo je 0:0, ali je u uzvratu već nakon tri minute sve krenulo naopako.

Nakon nesretnog starta braniča Oleksandra Kučera na Mariju Götzeu, sucu nije preostalo ništa drugo nego da pokaže crveni karton, a pouzdani Thomas Müller realizirao je kazneni udarac. Utakmica je završila 7:0, uz šest različitih strijelaca, pa je Šahtar München napustio u groznom raspoloženju. Sezona je propala.

I početak sezone 2015./2016. bit će težak. U prijelaznom roku Lucescuova je momčad ostala bez niza važnih igrača. Luiz Adriano otišao je u AC Milan, veznjak Fernando u Sampdoriju, a krilo Douglas Costa završilo je u Bayernu. U prvih pet utakmica Šahtar je imao samo tri pobjede, ali nakon poraza od Dnjipra 2:0, kao da su došli bolji dani. Šahtar je imao 12 uzastopnih pobjeda uz 43 postignuta gola, a u toj seriji je i dominantna pobjeda 3:0 protiv kijevskog Dinama.

Tijekom zimske stanke, najbolji strijelac Alex Teixeira je otišao u kineski Jiangsu Suning za rekordnih 50 milijuna eura odštete, što je ostavilo prazninu u ionako osiromašenoj momčadi. Kola su krenula nizbrdo nakon druge utakmice s Dnjiprom i poraza 4:1. Dinamo je to iskoristio i zgrabio drugu titulu zaredom. Da stvari budu još gore, ni europska sezona nije prošla puno bolje. Nakon slabog nastupa u Ligi prvaka Šahtar je završio u Europa ligi, izgubivši u polufinalu od kasnijeg pobjednika Seville.

Iako nisu blistali, Šahtarovi nogometaši nisu bili ni katastrofalni, no nogomet je nemilosrdan i nakon 12 godina Lucescu je morao otići. Zamijenio ga je moderni trener Paulo Fonseca te je u sezoni 2016./2017. donio strpljivu igru s dodavanjima po uzoru na Pepa Guardiolu. Fonseca je uspio probuditi momčad i Šahtar do travnja, deset mjeseci nakon početka sezone, nije izgubio utakmicu. U galopu je osvojio naslov prvaka, a čak ga ni selidba 1500 kilometara natrag na istok u Harkiv na stadion Metalista nije izbacila iz tračnica.

Ukrajinskoj vojsci nisu zaboravili da ih je napustila

Ipak, bilo je nemoguće ignorirati ono što se događalo kod kuće. Šahtar se ponovo našao na udaru kritika kao jedini klub među 18 prvoligaša koji nije nosio majice u znak potpore ukrajinskoj vojsci. Berba trofeja pod Fonsecom nastavljena je i sljedeće sezone, kad je obranjen naslov prvaka te su osvojene titule u ukrajinskom kupu i superkupu. No bilo je uspjeha i u europskoj konkurenciji.

Iako je došao tek do prve runde nokaut-faze, Šahtar je impresionirao nastupom u skupini. Ždrijeb mu je donio Feyenoord, Napoli i Guardiolin Manchester City. Nisu mu davali previše šansi, ali dva su rezultata odredila sudbinu ukrajinskog prvaka. Prvo je Šahtar kod kuće pogotkom Taisona i Ferreyre poveo protiv Napolija pa je Arkadiusz Milik smanjio u 72. minuti iz kaznenog udarca. Posljednjih 20 minuta doimalo se kao dvotjedna samoizolacija, ali Šahtar je sačuvao pobjedu.

Na redu je bio Manchester City, prvi Šahtarov engleski suparnik nakon selidbe iz Donjecka i ujedno prilika za dokazivanje pred većim auditorijem. Stadion Metalista bio je rasprodan, na tribinama je bilo 33.000 navijača koji su došli vidjeti Šahtar i kasnijeg pobjednika Premier lige. Tijekom presudnih šest minuta ukrajinski je klub poveo 2:0. Prvo je Bernard postigao gol u 26. minuti, a u 32. minuti isto je uspjelo lijevom beku Ismailyju. Sergio Agüero je u 92. minuti realizirao kazneni udarac, ali ukrajinska momčad je izdržala i iznenadila nogometnu Europu. Fonsecin bivši klub Roma izbacio je Šahtar već u sljedećoj rundi, no to nije toliko važno.

Šahtar je ponovo skrenuo pažnju europskih velikana na sebe i sljedeće ljeto donijelo je niz transfera. Bernard je otišao u Everton, Ferreyra u Benficu, a legendarni hrvatski reprezentativac Darijo Srna zamijenio je snježnu Ukrajinu sunčanom Sardinijom i potpisao za Cagliari. U Engleskoj je Brazilac Fred punio stupce. Veznjak se pridružio ne baš uspješnoj revoluciji u Manchester Unitedu u režiji Josea Mourinha za još jednu rekordnu odštetu od 59 milijuna eura. Na istoku se, pak, pričalo o drugim temama.

Središnji branič Jaroslav Rakicki proveo je cijelu dotadašnju karijeru u Šahtaru, a onda je stigao poziv Zenita iz Sankt-Peterburga. Rakicki je i prije izazivao kontroverze, njegovo odbijanje pjevanja nacionalne himne dok je bio u reprezentaciji stvorilo je priličnu pomutnju, a mnogi su ga smatrali izdajnikom nakon selidbe u Rusiju. Možda reakcija ne bi bila toliko žestoka da se radilo o nekom drugom ruskom klubu. Zenitov je sponzor Gazprom, koji je u djelomičnom vlasništvu ruske države i na početku rata prekinuo je dostavu prirodnog plina Ukrajini.

Sezona 2018./2019. bila je posljednja Fonsecina na klupi Šahtara i kao da je najbolje sačuvao za kraj. Cijela sezona prošla bi bez poraza da nije bilo neuspjeha u trećem kolu protiv kijevskog Dinama 1:0. Fonseca i njegova momčad shvatili su to ozbiljno, do kraja sezone nisu izgubili nijednu utakmicu i treći put zaredom osvojili su domaću titulu. Malotko je pomišljao na ovakav uspjeh prilikom dolaska portugalskog trenera na klupu Šahtara. Očito im nije bilo previše važno gdje igraju kao domaćini.

Međutim, nije sve bilo blistavo. Fonseca i njegovi suradnici napustili su klub uoči sezone 2019./2020., a na njegovo mjesto došao je njegov sunarodnjak Luis Castro. Napravio je sjajan posao, kao da se ništa nije promijenilo. No nitko nije mogao predvidjeti što će se dalje događati. Covid-19 osakatio je nogomet širom Europe. Domaća i međunarodna natjecanja zaustavljena su po cijelom kontinentu pa ni Ukrajina nije bila iznimka. Ukrajinski nogometni savez odlučio je 11. ožujka da se sve utakmice igraju bez gledatelja, kao na početku rata. Samo šest dana kasnije situacija se pogoršala i nogomet je zaustavljen.

Zaslužuju ponovo zaigrati u Donjecku

Nogomet se na kraju ipak vratio, budući da je svijet žudio za normalnošću. U prvoj utakmici Šahtar je igrao protiv najvećeg suparnika - kijevskog Dinama. Šahtar je dobio gromoglasan pljesak, a pobjedom 3:1 praktički je osigurao četvrtu uzastopnu titulu. U Ukrajini su navijači nakratko ponovo mogli na stadione, ali su tribine uskoro ponovo bile ispražnjene. Šahtar trenutačno igra na Olimpijskom stadionu u Kijevu, što je njegov četvrti domaći teren u sedam godina. U prvih 18 utakmica ima šest remija, 11 pobjeda i jedan poraz i nalazi se na drugom mjestu, ali zato je u europskoj konkurenciji bio impresivan.

Obično dvije pobjede protiv Real Madrida u skupini Lige prvaka znače da se radi o favoritu natjecanja, ali katastrofalne izvedbe protiv Borussije Mönchengladbach ponovo su odvele Šahtar u Europa ligu, u kojoj ga je roma zaustavila u osmini finala.

Izvan terena, Šahtarov se svijet preokrenuo, ali uspjeh na terenu govori o karakteru ljudi koji su imali zadatak spasiti klub od uništenja. Od trenera do konobarice, svi oni koji su gledali Četiri jahača Apokalipse u oči i odlučili da će nastaviti igrati zaslužuju naše čestitke. Zaslužuju i ponovo zaigrati u Donjecku.