HRVATSKA REPREZENTACIJA

Brekalo nije Stanić

Brekalo nije Stanić
Foto: Marko Prpić / Pixsell

"BEKA može igrati i stolica." Ovo je osamdesetih bila klasična sarkastična deviza ne samo kibica nego i nogometnih stručnjaka. Igrači koji su "ordinirali" (eto još jedne frazetine iz tog vremena) uz aut-crtu gledani su kao niškoristi toliko bezvrijedne da je njihovo mjesto eto mogla upražnjavati i sjedalica.

Od vremena ovakvih rugalica u kojima je bilo više ozbiljnosti nego šale prošlo je ne samo 30 godina nego i nekoliko nogometnih era. Bekove se više ne zove tako, nego "bočni", a od parija ovog sporta postali su ključni igrači modernog dvosmjernog nogometa. Promjena u percepciji, ali i njihovoj funkciji, vidljiva je i po pojmu kojim se nazivaju. Više nisu "bekovi", oni koji, kako ta riječ kaže, gotovo ekskluzivno ostaju straga. 

I dalje ordiniraju uz aut-crtu, ali pri tome moraju "imati moć ponavljanja", što je nova mantra koja se neizostavno spominje odmah nakon što se navede njihovo radno mjesto, koje već dulje pokriva dvostruko veće područje nego što je ranije bio slučaj, kao što se od njih traže daleko veće vještine i sposobnosti nego ranije. 

Pozicija koju je mogla pokrivati i stolica evolucijom nogometa postala je ključna

Ako moderni bočni igrač nema moć ponavljanja, odnosno ako ne može neprestano špartati gore-dolje, točnije uspješno čuvati prostor te suparničko krilo i beka u obrani, a u fazi napada jednako kvalitetno probijati svoju stranu, činiti višak, proigravati, a po potrebi i zabiti, e onda je u modernom nogometu vrijedan poput stolice.

Bekovi su dakle od bezvrijednih nogometaša postali ključni, ali i dalje su ljubitelji nogometa prema njima jednako kritični, pa i čak podrugljiviji nego ranije. Razlog je očit: već dugo vremena, a posebno u aktualnoj nogometnoj eri, bek da bi bio vrijedan mjesta u momčadi mora "imati moć ponavljanja" prilično velikog seta vještina i znanja. Bez svega toga nema mu mjesta u vrhunskom nogometu.

Jer ako suparnik detektira da je obrambeno tanak u svakom će napadu gađati njegovu stranu i često je probijati. Ako pak bek ne pridonosi u napadu, njegova momčad ima igrača manje u toj fazi igre. Posebno su na cijeni, ali i izloženi daleko većoj kritici, lijevi bekovi. Iz prostog razloga jer je ljevaka manje. Pa su kada vrijede slavljeni, a kada ih publika uzme na zub gotovi.

Kome povjeriti bekovska mjesta u eri nakon voljenog Šime i hejtanog, ali korisnog Strinića?

Reprezentacija Hrvatske nakon svjetskog srebra više nego ikad pripada vrhunskom nogometu. Stoga su ciljevi koji se postavljaju pred njene igrače, pa tako i bekove, još viši nego ranije. Do drugog mjesta na svijetu Hrvatska je došla sa Šimom Vrsaljkom na desnom i Ivanom Strinićem na lijevom beku. 

I dok je prvi imao karijeru kao po špagi, penjući se postepeno te preskačući po redu sve stepenice da bi na SP-u postao jedan od nacionalnih junaka, drugi je prošao kalvariju kakvu samo (lijevi) bek može proći. Sve je to Strinić preživio, a za puste duševne boli dobio satisfakciju srebrom u Rusiji i transferom života u Milan.

Ali tada mu je otkrivena srčana mana i do daljnjeg je ispao iz kadra kluba i, kako se čini, zauvijek iz reprezentacije. Strinić naime uskoro navršava 32 godine, dakle na njemu se više ne može graditi bočna budućnost reprezentacije. Vrsaljko je pak u najboljim godinama, ali ove sezone je eskalirala njegova sklonost ozljedama i do kraja godine, te što je posebno bitno i kraja kvalifikacija za EP, ne igra zbog operacije i oporavka.

Hrvatska i njen izbornik našli su se u problemu nakon svjetskog srebra: prvi bekovski par definitivno je otpao za novi ciklus i novu eru, u kojoj će svi htjeti srušiti viceprvaka svijeta, a to će im, kako pokazuje zdravstveni bilten, ali i tankoća kadra Hrvatske, raditi preko njenih bokova.

Dalić je prisiljen na bočne eksperimente koji mu se ne mogu zamjeriti. Osim onog kod Španjolske

Dalić je zbog svega navedenog prisiljen na kemijanje i eksperimente koji mu se ne mogu zamjeriti. Osim onog prvog. Kada je na premijeri nove Hrvatske, kod Španjolske u Ligi nacija, na desni bok stavio veznjaka Roga. S obzirom na to, ali i na to da je suprotni bek bio defenzivno limitiran Pivarić, jasno je da je povijesni debakl 0:6 došao preko španjolskih krila, odnosno hrvatskih bekova. 

Hrvatski izbornik sada se nalazi u neobičnoj situaciji. Na lijevom boku je pronašao dostojnu zamjenu i nasljednika Striniću u liku i djelu Borne Barišića. Najbolji lijevi bek HNL-a natjerao je Stevena Gerrarda da ga uzme u Glasgow Rangers, a na pravoj premijeri u reprezentaciji zajedno s Kramarićem spasio je debakl na startu kvalifikacija protiv Azerbajdžana. Tako je zamaskirao i mane u suradnji s krilom Perišićem na svojoj strani, ali te će mane proći kada se uigraju. Pokazao je moć ponavljanja, odlično centrirao i zabio gol. Zamjenu za njega Dalić ima u Antoniju Miliću, Marinu Leovcu, pa i Tinu Jedvaju. 

I dok na lijevom beku, koji je tradicionalno deficitaran, Dalić ima prvi izbor i nekoliko igrača koji ako već i nisu ekstra klasa onda svakako i inače igraju na toj poziciji, problem se pojavio na desnoj strani. Onoj za koju se inače ne očekuju kadrovski problemi ni manjak kvalitete. 

Izbornik se ljuti kada se postavljanje ljevokrilnog napadača na desni bek naziva pravim imenom

Nakon što je rupu tamo samo učinio većom stavljanjem Roga na potpuno neprirodnu poziciju nakon SP-a, sada je novi ciklus počeo novim eksperimentom - na startu kvalifikacija za EP mjesto desnog bočnog povjerio je Josipu Brekalu, igraču koji nikada nije igrao na tom mjestu i koji je ljevokrilni napadač!

Dalić se ljuti kada se ovaj njegov potez naziva onako kao što jest - eksperiment - i otkriva da Brekalo nije to, nego ostvarenje plana, jer mu je još početkom godine rekao da će ga koristiti na toj poziciji. 

Izbornik dakle ne želi javno reći ono što je očito: Hrvatska nakon Vrsaljkove ozljede na poziciji desnog beka nema igrača koji je kvalitetom na razini momčadi viceprvaka svijeta, što Dalića tjera na eksperimente ovakve vrste.

Jer da mu nije nužda eksperimentirati, na to bi mjesto stavio Karla Bartoleca, koji u Danskoj igra samo na poziciji desnog beka. Dalić ga zove u reprezentaciju, ali mu ne daje priliku osim protiv Jordana. Očito mu ne vjeruje toliko da od njega napravi "Barišića na desnoj strani", kao što na tom mjestu ne vidi ni Tina Jedvaja. Igrača koji jest stoper, ali koji je i u klubu i u reprezentaciji igrao na oba beka. 

Velik problem za Dalića, ali i ništa manji luksuz 

Usprkos velikom problemu na desnom beku, Dalić u nalaženju pravog čovjeka za popunu te pozicije ima veliki luksuz. Kvalifikacijska skupina za Euro 2020., koju mu je ždrijeb doslovno podario, takva je da bez posljedica može eksperimentirati koliko ga je volja. Hrvatska je dobila grupu kakvu bi igrači i stručni stožer vjerojatno sami složili da su mogli birati suparnike. Dodatna olakotna okolnost je što Hrvatska kvalifikacije počinje protiv dvije najlošije reprezentacije grupe pa od početka može eksperimentirati s debitantom Petkovićem kao "robusnim centarforom" i lijevim krilom Brekalom na desnom beku.

To s potonjim može biti isplativo zato što Hrvatska u kvalifikacijama za Euro igra protiv neusporedivo manje kvalitetnih suparnika koji će se zatvoriti i čekati pa će biti potrebno aktivirati sve napadačke potencijale sa svih strana kako bi ih se probilo. 

Dalić naizgled sada radi isto što je prije 25 godina radio njegov učitelj Ćiro

Po tome je ono što Dalić radi sada naizgled isto što je prije 25 godina u reprezentaciji radio njegov učitelj Ćiro Blažević. Njemu je na lijevom boku igrao Robert Jarni, koji je u Hajduk iz MTČ-a došao kao napadač pa je zbog velike konkurencije na Poljudu uspješno prekomandiran na beka. Na toj poziciji igrao je cijelu karijeru i bio je nezamjenjiv lijevi bočni Hrvatske cijelih devedesetih, ali i kasnije. Nakon toga su Ćirini nasljednici najčešće neuspješno pokušavali novog Jarnija napraviti od igrača koji nisu lijevi bekovi, kao što je lijevo krilo Danijel Pranjić ili čak defenzivni vezni Nikola Pokrivač.

Aktualan je Dalićev eksperiment na desnom beku pa vrijedi podsjetiti na to da je Ćiro dok je vodio Hrvatsku na toj poziciji promijenio čak tri (super)ofenzivna igrača. Kvalifikacije za Euro 1994. počeo je s Dževadom Turkovićem. Nakon toga mu je desni bek bio napadač Nikola Jurčević, a svjetsku broncu je osvojio tako što mu je na tom mjestu igrao Mario Stanić. Koji je šest godina ranije bio najbolji strijelac jugolige. Naravno, kao napadač. 

Turković, Jurčević i Stanić na desnom beku nisu bili eksperimentiranje i krpanje, nego priklanjanje tadašnjim nogometnim trendovima, ali i nuždi

Ovo ipak nisu bila eksperimentiranja i krpanja, nego priklanjanje tadašnjim nogometnim trendovima, ali i nuždi. Prijelaz iz osamdesetih u devedesete značio je smrt klasičnih krila. S obzirom na to da je era postmodernizma, ona su se, poput tada prezrenih bekova koji su također bili na korak od izumiranja, sada vratila u velikom stilu i, dakako, također modificiranih uloga i vještina.  

U vrijeme kada je Ćiro od golgetera tesao bekove u modi je bila taktika 3-5-2, u kojoj su bekovi bili i krila. Kako bi obuhvatili njihove obje uloge Englezi su takav tip igrača zvali "attacking full-back". S tako postavljenom momčadi i s takvim bokovima igralo se protiv svih, i Estonije i Italije. 

Zašto Brekalo nije Stanić?

Naravno, nije to bila samo stvar mode. Ta generacija hrvatskih nogometaša imala je, kako Ćiro uvijek zašuška, "nevjerojatan koncentrat talenta". Prije svega napadačkog, pa je ovo bio jedini način da se forte momčadi, a to su kreativni veznjaci i efikasni napadači, maksimalno iskoristi tako da se što više njih postavi u momčad.

Dalić sada radi slično, ali iz dva razloga; jer mu je kvalifikacijska skupina perolake kategorije pa na desnom boku može isprobati koga god želi, ali i jer nema koga tamo staviti. Odnosno ima Bartoleca ili Jedvaja, ali kako su mu suparnici jako loši, odlučio se za još jednog ofenzivca kako bi ih lakše probijao. 

Međutim, hoće li s lijevim krilom na desnom boku igrati i kada prođe kvalifikacije - na Euru protiv reprezentacija iz europskog vrha?

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara