Brkati šaljivdžija slučajno je sjeo za volan. Postao je jedan od najvećih ikad
U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.
GRAHAM HILL je 30. svibnja 1965. jurio prema trećoj uzastopnoj pobjedi na Velikoj nagradi Monaka. Britanski vozač BRM-a startao je s prve pozicije i vodio utrku, ali u 25. krugu, pri izlasku iz tunela, naišao je na znatno sporiji bolid Boba Andersona, koji je zbog mehaničkog kvara jedva vozio prema boksu. Hill nije imao dovoljno prostora ni vremena za kočenje pa je, kako bi izbjegao sudar, skrenuo na pomoćnu cestu uz stazu. "Mogao sam učiniti samo jedno. Pritisnuo sam kočnicu svom snagom i blokirao kotače", rekao je kasnije.
Na nekoliko trenutaka najbrži čovjek Monte Carla izgledao je poput običnog vozača kojem je automobil stao nasred ceste. Hill je izašao iz kokpita i vlastitim rukama vraćao svoj BRM na stazu, dok su ga jedan za drugim pretjecala četvorica vozača.
Kada se ponovno vratio za upravljač, bio je peti. Novinar Denis Jenkinson zapisao je da je imao "izrazito mračan i bijesan izraz lica, a brkovi su mu se gotovo nakostriješili". Hill je tada imao 36 godina, naslov svjetskog prvaka, dvije pobjede u Monaku i nemoguću situaciju za treću pobjedu.
S 24 godine nije imao vozačku dozvolu
Graham Hill rođen je 15. veljače 1929. u Londonu, a prije automobilističke karijere radio je u tvrtki Smiths Instruments, služio u britanskoj mornarici i ozbiljno se bavio veslanjem.
Automobili ga nisu posebno zanimali. Puno je radije vozio motocikl, a tek je s 24 godine položio vozački ispit. "Jedini razlog zbog kojeg sam naučio voziti bio je taj što je automobil društveniji. Djevojkama je već bilo dosta sjedenja na stražnjem sjedalu motocikla", prisjetio se kasnije.
Priliku da prvi put sjedne u trkaći automobil dobio je gotovo slučajno. U uredu je 1953. ugledao oglas koji je nudio vožnju bolida Formule 3 na stazi Brands Hatch za pet šilinga po krugu. Hill je platio jednu funtu i odvozio četiri kruga.
"Nikad prije nisam gledao automobilističku utrku", prisjetio se kasnije. Ta četiri kruga bila su dovoljna da odluči čime se želi baviti u životu. S 24 godine napustio je siguran posao i počeo raditi kao mehaničar, bez ozbiljnih prihoda i gotovo ikakvog iskustva u utrkivanju.
Kako bi dobio priliku voziti, drugim je vozačima besplatno pripremao automobile. "Ako vam pripremim automobil, hoćete li mi dopustiti da ga vozim?", prisjećao se svojih ponuda. U kolovozu 1954., nakon jedne utrke na Brands Hatchu, ostao je bez prijevoza za London pa se uspio ukrcati u kombi u kojem su bili Colin Chapman, osnivač Lotusa, i njegov suradnik Mike Costin.
Chapman je mislio da je Hill Costinov prijatelj, a Costin da je Chapmanov. Hill zapravo nije poznavao nijednog od njih, ali uspio ih je nagovoriti da ga zaposle. Isprva je radio za jednu funtu dnevno, a godinu kasnije dobio je stalni posao u Lotusu za devet funti tjedno.
Ipak, posao u Lotusu nije značio da će postati vozač. Chapman mu je 1956. dao dijelove sportskog automobila Lotus Eleven, koje je Hill morao sam sastaviti kako bi se njime mogao utrkivati. "Kako sam ja to vidio, moja je budućnost bila u rukama ljudi koji su mi davali priliku voziti", prisjetio se Hill.
Chapman je pritom zadržao vlasništvo nad bolidom i pravo na novac od Hillovih nastupa. "Kada sam počinjao, nisam imao pojma da ću zapravo zarađivati novac od automobilističkih utrka", rekao je kasnije Hill.
Britanac je počeo pobjeđivati na utrkama, a 1957. dobio je priliku voziti tvornički Cooper u Formuli 2 za sto funti po utrci. Tek je tada Chapman zaključio da mu je korisniji kao vozač nego kao mehaničar i ponudio mu ugovor za sljedeću sezonu.
Godine 1958. Chapman mu je dao priliku da debitira u Formuli 1, i to upravo na Velikoj nagradi Monaka. Hill se nakon 69 krugova probio na četvrto mjesto i već pomislio da je utrkivanje u Formuli 1 poprilično jednostavno. "A onda mi je otpao stražnji kotač", prisjetio se. Morao je odustati tog dana, ali čovjek koji pet godina ranije nije imao vozačku dozvolu već je postao vozač Formule 1.
Postao je prvak s momčadi kojoj su se svi smijali
Prve dvije sezone u Formuli 1 nisu bile posebno uspješne za Hilla. Lotusovi bolidi bili su spori i nepouzdani, a Britanac tijekom 1958. i 1959. nije osvojio nijedan bod. Odlučio je napustiti Chapmana i 1960. prijeći u BRM, momčad koja je već godinama trošila mnogo novca bez velikih rezultata.
Hill je ondje nastavio raditi istom upornošću kojom se probijao do Formule 1, a 1962. napokon je dobio konkurentan bolid. Pobijedio je na četiri od devet utrka te sezone, uključujući svoju prvu pobjedu u Nizozemskoj.
Za naslov svjetskog prvaka borio se s Jimom Clarkom, mladim škotskim vozačem Lotusa koji je postajao jedna od najvećih zvijezda automobilizma. Odluka je pala na posljednjoj utrci u Južnoafričkoj Republici. Clark je vodio i jurio prema naslovu, ali njegov je bolid zbog curenja ulja otkazao.
Hill je pobijedio i postao svjetski prvak. "Neću se žaliti na svoju sreću. Bio sam oduševljen pobjedom, a još mi je draže bilo što sam pobijedio u BRM-u, automobilu koji je nekoć bio predmet sprdnje u automobilizmu", rekao je nakon utrke.
Hill je s prvim naslovom postao jedna od najprepoznatljivijih sportskih ličnosti Velike Britanije. Njegovi brkovi, koje je još tijekom službe u mornarici pustio protivno pravilima, šarm i britki humor učinili su ga miljenikom publike. Postao je čest gost televizijskih emisija, a posebno je uživao u javnim nastupima i zabavljanju publike.
"Jako mi je teško dulje vrijeme ozbiljno govoriti o bilo kojoj temi, a da pritom ne ubacim nešto smiješno", priznao je. Na jednoj je svečanoj večeri najavio da će održati govor i zatim odgovarati na pitanja prisutnih. Poručio im je da se ne brinu ako nemaju pitanja, jer ih je pripremio nekoliko za samog sebe, a ni na njih nije znao odgovor.
Iza imidža uglađenog engleskog gospodina stajao je čovjek koji se do uspjeha probijao bez novca i poznanstava. U mladosti je večeri provodio u londonskom klubu Steering Wheel, gdje su se okupljali ljudi iz automobilizma, uz pola pinte piva koje si je jedva mogao priuštiti. Nije prihvaćao ni kada bi ga netko ponudio pićem jer nije imao novca za uzvratiti.
Njegova javna opuštenost nije značila da je takav bio i privatno. Damon Hill kasnije je opisivao oca kao izrazito strogog čovjeka, koji je obiteljske izlete organizirao poput vojnih operacija, a od djece očekivao da ustanu i pozdrave ga kada bi se vratio kući.
Kralj Monaka
Monako mu je već tada bio posebno mjesto. Godine 1962. vodio je utrku sve do osam krugova prije kraja, kada mu je otkazao motor. Sljedeće godine ponovno je bio u borbi s Clarkom, kojem je otkazao mjenjač, pa je Hill stigao do svoje prve pobjede na ulicama Monte Carla.
Pobijedio je i 1964., a godinu kasnije stigao je kao veliki favorit za treći uzastopni trijumf. "Nikada nisam posebno volio biti favorit jer svi od favorita očekuju jako mnogo", rekao je.
Tada se dogodio onaj čuveni incident iz 25. kruga, zbog kojeg je s vodećeg mjesta pao na peto mjesto. Kasnije se prisjetio kako se osjećao: "Bio sam poprilično bijesan zbog toga, ali do kraja utrke ostale su još tri četvrtine." Hill je to vrijeme itekako iskoristio.
Njegov momčadski kolega Jackie Stewart ubrzo se izvrtio i prepustio Hillu četvrto mjesto, a Jack Brabham, koji je u međuvremenu preuzeo vodstvo, odustao je zbog kvara motora. Ispred Hilla sada su ostala samo dva Ferrarija, John Surtees i Lorenzo Bandini. Britanac ih je sustizao iz kruga u krug, a u 53. krugu prestigao je Surteesa.
Dvanaest krugova kasnije na isti je način prestigao i Bandinija. "Obojicu sam prestigao na istom mjestu, na kratkom pravcu nizbrdo prema zavoju Mirabeau, nakon izlaska s trga Casino", prisjetio se Hill.
Ponovno je bio vodeći, a do kraja utrke nitko mu se više nije uspio približiti. U 82. krugu postavio je novi rekord staze, a nakon stotog kruga prošao ciljem s više od minute prednosti ispred drugoplasiranog Bandinija. Sve to nakon izlijetanja sa staze i guranja bolida. Hill je kasnije Monako 1965. svrstao među dvije najbolje utrke svoje karijere.
"Mislim da se nikada prije nisam tako osjećao. Bio je to nevjerojatan osjećaj mira, spokoja i ispunjenosti", prisjetio se. Ipak, jedna mu je stvar nedostajala. Jim Clark, koji je tog vikenda bio u Indianapolisu, nije nastupio u Monaku. Hill je priznao da bi volio da je njegov veliki suparnik bio ondje i vidio njegovu pobjedu.
Clarkova smrt slomila je Lotus. Hill ga je vratio na vrh
Jim Clark bio je jedan od najvećih Hillovih suparnika. Škot je 1963. i 1965. osvojio naslove svjetskog prvaka, a oba puta Hill je završio drugi. Njih dvojica razlikovala su se karakterom i načinom vožnje. Clark je bio povučeniji i iznimno prirodno talentiran, dok je Hill bio otvoreniji i oslanjao se na uporan rad i pripremu.
Unatoč velikom rivalstvu, međusobno su se poštovali, a 1967. Hill se vratio u Lotus i postao Clarkov momčadski kolega. "Imao je sve potrebne kvalitete. Bio je rođeni sportaš, izvrsne koordinacije, osjećaja za procjenu i iznimno brzih reakcija", govorio je kasnije Hill o Clarku.
Njihova suradnja trajala je samo jednu sezonu i nekoliko mjeseci. Sedmog travnja 1968. obojica su nastupila na utrci Formule 2 na njemačkom Hockenheimu. Tijekom petog kruga Clarkov Lotus izletio je sa staze i udario u drveće.
Dvostruki svjetski prvak poginuo je na mjestu, u dobi od samo 32 godine. Hill je odustao od nastavka natjecanja, a tragedija je potresla cijeli automobilistički svijet. Kada su ga kasnije pitali što će mu najviše nedostajati kod velikog suparnika, odgovorio je: "Njegov osmijeh."
Lotus je ostao bez svog najboljeg vozača, a Colin Chapman bez čovjeka kojeg je smatrao najboljim prijateljem. Samo mjesec dana kasnije, tijekom testiranja za Indianapolis 500, poginuo je i Mike Spence, još jedan Lotusov vozač.
Chapman je bio toliko potresen da je ozbiljno razmišljao o povlačenju iz automobilizma. "Lotusova momčad bila je očajna, a Colin Chapman ozbiljno je razmišljao o prestanku utrkivanja. Sljedeća utrka bila je Velika nagrada Španjolske. Bio sam odlučniji nego ikad da pobijedim", prisjećao se Hill.
Chapman nije ni otputovao na Veliku nagradu Španjolske 12. svibnja, pa je Hill preuzeo vodeću ulogu u momčadi. Startao je sa šestog mjesta, a nakon problema i odustajanja nekoliko vodećih vozača probio se na prvo. Pobijedio je ispred Dennyja Hulmea i donio Lotusu prvu pobjedu nakon Clarkove smrti.
"Mislim da je ta pobjeda uvjerila Colina i Lotus da vrijedi nastaviti", rekao je Hill, koji je priznao koliko mu se teško bilo nositi s gubitkom: "Bio sam strašno potresen Jimmyjevom smrću, ali kao vozač nisam si mogao dopustiti da emocije izađu na površinu."
Dva tjedna kasnije Hill je četvrti put pobijedio u Monaku i preuzeo vodstvo u prvenstvu. Za naslov se tijekom ostatka sezone borio s Jackiejem Stewartom i aktualnim prvakom Dennyjem Hulmeom, a odluka je pala na posljednjoj utrci u Meksiku.
Hill je pobijedio i drugi put postao svjetski prvak, šest godina nakon prvog naslova s BRM-om. Naslov je posvetio Jimu Clarku, čovjeku koji mu je godinama bio najveći suparnik, a čija ga je smrt postavila na čelo momčadi koju je ostavio iza sebe.
Suvozač ga je smatrao prestarim. Zajedno su ispisali povijest
Hill je 1969. peti put osvojio Veliku nagradu Monaka, čime je dodatno učvrstio status kralja te utrke. Ipak, krajem iste sezone doživio je nesreću koja mu je zauvijek promijenila karijeru. Na Velikoj nagradi SAD-a u Watkins Glenu pukla mu je stražnja guma, a Lotus se prevrtao i izletio sa staze.
Hill je nekoliko krugova ranije morao izaći iz bolida kako bi ga ponovno pokrenuo nakon okretanja, a pri povratku nije vezao sigurnosni pojas. Tijekom nesreće ispao je iz automobila, slomio desno koljeno i teško ozlijedio lijevo.
Čak je i u bolnici zadržao svoj karakteristični smisao za humor. Liječnike je zamolio da mu, kad već popravljaju noge, pokušaju izravnati lijevu, koja mu je bila kraća zbog stare motociklističke nesreće, kako bi njegov krojač imao manje posla. Isto tako, kad su ga pitali ima li kakvu poruku za suprugu Bette, rekao je: "Samo joj recite da sljedeća dva tjedna neću plesati."
Ozljede su ipak bile vrlo ozbiljne, a oporavak dug i bolan. Unatoč tome, nije bilo sumnje da će se vratiti. U televizijskom gostovanju u bolnici upitali su ga hoće li se ponovno utrkivati. "Pa, očekujem da hoću, da", rekao je Graham.
Već se u ožujku 1970. vratio na prvu utrku nove sezone u Južnoafričkoj Republici. Startao je s 19. mjesta i završio šesti, osvojivši bod iako je nakon utrke bio toliko iscrpljen da su mu mehaničari morali pomoći izaći iz bolida.
Hill više nikada nije pobijedio u utrci svjetskog prvenstva Formule 1, ali nije odustajao od automobilizma. Još je 1966. kao debitant osvojio Indianapolis 500, jednu od najpoznatijih utrka na svijetu, a sada je želio osvojiti i 24 sata Le Mansa, utrku u kojoj se vozači izmjenjuju za upravljačem istog automobila tijekom 24 sata neprekidnog utrkivanja, a pobjeđuje posada koja prijeđe najveću udaljenost.
Godine 1972. dobio je priliku voziti za francusku Matru, ali njegov novi suvozač Henri Pescarolo nije bio oduševljen. "Ne dolazi u obzir da vozim s tim starcem", prisjetio se Francuz svoje prve reakcije. Smatrao je da 43-godišnji Hill neće biti spreman riskirati tijekom noćne vožnje, po kiši i magli.
Hill je doznao za Pescarolove sumnje pa se odlučio našaliti s njim. Na prvom testiranju namjerno se ponašao poput nemoćnog starca, koristeći i ovratnik koji je povremeno nosio zbog stare ozljede vrata.
Njegov prijatelj i novinar Jabby Crombac kasnije se prisjetio kako je Hill time dodatno razljutio Pescarola, uvjerenog da je dobio potpuno istrošenog vozača. Međutim, čim je sjeo za upravljač, pokazao je da Francuz nema razloga za brigu.
Utrku su obilježili kiša i teški uvjeti, upravo oni kojih se Pescarolo pribojavao. Hill je bio iznimno brz tijekom noćnih dionica, a u nedjelju je pravovremenim izborom guma za kišu stekao prednost pred drugom Matrinom posadom.
Njihov je automobil kasnije oštećen u sudaru, pa su Hill i Pescarolo stigli do pobjede. "Kad sam vidio njegova vremena tijekom noći i po kiši, pomislio sam da sada mogu mirno spavati", prisjetio se Pescarolo.
Tom je pobjedom Hill postao prvi i do danas jedini čovjek koji je osvojio tri najprestižnije utrke automobilizma, Veliku nagradu Monaka, Indianapolis 500 i 24 sata Le Mansa. Bio je to pothvat kojim je zaokružio karijeru, ali i posljednji veliki uspjeh čovjeka koji se tri godine ranije borio za povratak nakon strašne nesreće. Pescarolo, koji s njim isprva nije želio ni sjesti u automobil, kasnije je cijelo iskustvo sažeo u tri riječi: "Bio je savršen."
Kralj Monaka ondje nije mogao izboriti ni start
Hill je i nakon osvajanja Trostruke krune nastavio voziti Formulu 1, iako su njegovi najbolji dani odavno bili iza njega. Krajem 1972. ostao je bez mjesta u Brabhamu, ali umjesto odlaska u mirovinu odlučio je osnovati vlastitu momčad Embassy Hill.
Rezultati su bili sve slabiji, a novinari su ga počeli pitati zašto nastavlja. "Znam da ljudi govore kako se ponižavam, ali zapravo žele reći da ponižavam njih!", odgovorio je Hill. "Znam da nikada više neću pobijediti na Velikoj nagradi, ali još uvijek volim voziti i mislim da sam odlučujem što ću raditi."
U svibnju 1975. vratio se u Monako, mjesto svojih pet najvećih pobjeda, ali ovoga puta borio se za sasvim drukčiji cilj. Organizatori su broj mjesta na startu smanjili na samo 18, a Hillov bolid nije bio dovoljno brz. U posljednjim minutama kvalifikacija pokušavao je popraviti vrijeme, ali ostao je 37 stotinki sekunde prespor.
Prvi put u karijeri nije se uspio kvalificirati za Veliku nagradu. Član momčadi Ian Flux kasnije se prisjetio da je Hill vozio jednako agresivno kao u danima svojih najvećih pobjeda, ali ovoga puta to jednostavno nije bilo dovoljno.
Sutradan se dogodio posljednji pozdrav Hilla i Monaka. Dok je sa suprugom Bette i članovima momčadi prolazio ulicama prema stazi, publika ga je pozdravljala s oduševljenjem koje je Fluxa ostavilo bez riječi. "Tada sam tek shvatio koliko Monako znači njemu i koliko on znači Monaku", rekao je.
Hill je bio nasmijan, unatoč razočaranju prethodnog dana. Bio je to njegov posljednji nastup za upravljačem bolida Formule 1. Ubrzo je mjesto prepustio talentiranom 23-godišnjem Tonyju Briseu, a u srpnju službeno objavio vozačku mirovinu. Svoju budućnost sada je vidio u vođenju momčadi. "A sada moram gledati naprijed i, ako hoćete, stvoriti sebi neki novi život", rekao je.
Tragično je poginuo, a sin je nastavio njegovo šampionsko nasljeđe
Međutim, 29. studenoga 1975. dogodila se tragedija. Hill je vlastitim avionom prevozio petoricu članova momčadi iz Francuske, gdje su testirali novi bolid za sljedeću sezonu. Pri pokušaju slijetanja na aerodrom Elstree pokraj Londona, u gustoj magli, avion se srušio na teren obližnjeg golfskog igrališta. Poginulo je svih šest ljudi, uključujući Hilla i mladog Brisea. Graham je imao samo 46 godina.
Njegov sin Damon tada je imao 15 godina. S mlađom sestrom gledao je televiziju kada je program prekinula izvanredna vijest o avionskoj nesreći. Iako voditelj nije spomenuo imena poginulih, Damon je odmah posumnjao da je riječ o njegovu ocu, koji se te večeri trebao vratiti kući.
"Iako nisu spomenuli nijedno ime, shvatio sam da je to moj tata", prisjetio se desetljećima kasnije: "Onda je zazvonio telefon, a ja sam se sakrio u garderobu i slušao." Obitelj je nakon nesreće ostala i u teškoj financijskoj situaciji zbog odštetnih zahtjeva povezanih s avionom koji nije imao odgovarajuće osiguranje.
Damon je godinama poslije, poput oca, relativno kasno počeo graditi automobilističku karijeru. Radio je različite poslove kako bi financirao utrkivanje, a 13. listopada 1996. pobijedio je na Velikoj nagradi Japana i postao svjetski prvak Formule 1. Prvi put u povijesti sporta sin je ponovio uspjeh oca koji je bio svjetski prvak.
Na putu do naslova Damon je nosio kacigu s istim prepoznatljivim uzorkom koji je nekada nosio Graham, inspiriranim bojama London Rowing Cluba, kluba u kojem se njegov otac bavio veslanjem prije nego što je uopće počeo voziti automobile.
Damona su godinama kasnije tražili da opiše svog oca: "Bio je svoj i inspiracija za mnoge u svom pristupu životu i hrabrosti na stazi. Odlučan i tvrdoglav, mislim da ga te riječi dobro opisuju. Jednostavno nije odustajao."
