"NAMA je Liga prvaka bonus. Možemo puno toga naučiti, danas su igrali i mladi. To je zalog za budućnost. U London idemo odigrati dobru utakmicu pa ćemo vidjeti. Imamo četiri boda u skupini s kvalitetnim ekipama. Rekao sam nakon ždrijeba da smo autsajderi.

Moramo utakmicu gledati u kontekstu svega što je momčad napravila. I danas su se igrači trudili. Bilo je pogrešaka, ali pobijedio nas je velik klub. Okrećemo se nacionalnom prvenstvu, a u grupnoj fazi LP-a ćemo napraviti sve kako bismo dobro izgledali."

Ovo je komentar Ante Čačića nakon poraza Dinama u Ligi prvaka. Ako mislite da ste kliknuli krivi link koji vas je slučajno bacio na članak koji je izašao nakon poraza protiv PSG-a ili Porta 2012. godine, kada je isti čovjek bio trener, ne brinite. Godina je 2022. U tih deset godina puno se u Dinamu promijenilo.

Lopovska braća postali su bjegunci od hrvatskog pravosuđa, u klub je trajno naseljeno još nekoliko bivših MUP-ovaca, umjesto jednog jedinog gospodara na Maksimiru vlada borba za prevlast, a Plavi su postali respektabilan europski klub s nekoliko sezona koje po svakom kriteriju ulaze među najveće u klupskoj povijesti. Protiv Milana se Dinamo vratio deset godina unazad.

Jesmo li u 2012. godini?

Naime, baš su one prve Lige prvaka u kojima je Dinamo sudjelovao po novom formatu (a treneri su bili Jurčić i Čačić) bile godine "učenja, fešti zagrebačkog i hrvatskog nogometa", a ustvari su to bile godine potpunog sramoćenja diljem Europe, rušenja svih najgorih rekorda Lige prvaka i mazanje očiju njegovim navijačima kako moraju biti sretni što su kao seljanka uopće pozvani na bal na kojem pleše samo nogometna elita.

Dinamova računica uoči zadnja dva kola bila je jasna. U skoro svakom scenariju trebala mu je barem jedna pobjeda do kraja grupne faze kako bi prezimio u Europi, kroz bilo koje od dva najkvalitetnija klupska natjecanja.

Na prvom od ta dva testa, onom koji je formalno lakši ili barem manje zahtjevan, Dinamo je bolno krahirao, a utakmica je neodoljivo podsjećala na one dane kada su europski klubovi dolazili na Maksimir popraviti gol-razliku.

Plavi su na momente izgledali solidno i izgledalo je da imaju barem djelomičnu kontrolu sve dok jedno od prvih popuštanja koncentracije nije suparnika stavilo u prednost. Drugi takav trenutak prelomio je susret, a do kraja je jedino pitanje bilo hoće li Dinamo završiti susret s četiri, šest ili devet komada u svojoj mreži.

Luzerski stav koji je pokopao Dinamo prije nego što je utakmica i počela

"Sjever je usadio jednostavno ideju koja bi promijenila sve: POBJEDA", pisalo je na velikom transparentu Bad Blue Boysa koji je otkriven u trenutku kada su igrači izlazili na teren kao dodatan vjetar u leđa hrabrom Dinamu.

Ništa od stava koji je potreban za pobjedu nismo vidjeli, a upitno je može li on i postojati kada trener utakmicu protiv Milana predstavlja kao seosko veselje u kojem je stječe dojam kako su Rossoneri ukazali počast Dinamu time što su se uopće udostojili doći u Zagreb. Rezultat je dobrodošao, ali on nije presudan. Na kraju krajeva, tko na proslavi broji nekakve golove?

Nije ovo bio prvi put, nota bene, da igrači trenerima sugeriraju kako nisu zadovoljni pristupom. Kritizirali su taktiku, ali i stav protiv Milana na San Siru i u Salzburgu, a Petković je vrlo nedvosmisleno poručio kako "Dinamo precjenjuje protivnike."

Utakmica generacije pretvorila se u fijasko

Reći da je utakmica generacije u kojoj su tisuće navijača sanjale pobjedu za dosad najveći Dinamov europski uspjeh od 1967. još samo jedan poraz u nizu od bitno jačeg kluba je ništa drugo do podcjenjivanje vlastite momčadi i sakrivanje vlastitih grešaka.

Ovaj Milan je ranjiv. Nije nadigrao Dinamo na San Siru ni Red Bull u Austriji, a u obje utakmice protiv Chelseaja mogao je vrlo lagano primiti pet komada. Konačno, na Maksimir je stigao bez pet prvotimaca.

Čačić je u pravu kad kaže da je Dinamo i u takvim uvjetima autsajder, ali ovaj Dinamo je odrastao i navikao je pobjeđivati velike utakmice. Atalanta, Tottenham, Sevilla i Chelsea redom su ekipe jače od ovog Milana pa su Maksimir napustile pognute glave.

Razlika nije bila u tome da je Dinamo tada imao jače momčadi, nego je imao vrhunsku taktičku i psihološku pripremu, znao je što želi i nije tonuo onda kad je bilo najteže. Sada, kada je imao veliku šansu da jednu veličanstvenu generaciju okruni tamo gdje je to najslađe, doživio je fijasko.

Golovi su padali iz očitih grešaka, ali na tome ne smije stati analiza onoga što je pošlo po krivu

Dinamov trener je nakon utakmice ustvrdio kako su sva četiri gola pala iz jasnih i očitih grešaka. To je točno, kao i činjenica da se na ovoj razini ni kratkotrajni gubici fokusa najčešće ne opraštaju.

Međutim, pravo pitanje nije tko je pogriješio, nego zašto je pogriješio. Ili, još bolje pitanje bilo bi - je li Čačić napravio sve u svojoj moći da svoje igrače što češće dovede u komfor-zonu, u onu u kojoj oni najrjeđe griješe i najčešće znaju isprovocirati grešku protivnika?

Odgovor je prilično jasan. Čačić se tvrdoglavo drži iste formacije kojom je pobijedio Chelsea kao da je riječ o univerzalnoj formuli koja pali protiv bilo koje ekipe čim se zaigra Europa, iako igračima već godinama usađuju navike za sasvim drugi sustav.

Ekipa koja gotovo isključivo napada po bokovima tamo je imala najviše prostora, a za suparnike je u tim zonama imala defenzivno najranjivijeg Dinamovog braniča Moharramija i Ljubičića koji je još jednom bio ostavljen na milost i nemilost suparničkim brzancima.

S Ademijem koji sve teže prati ritam od dvije utakmice tjedno i Ivanušecom čija je uloga potpuno nedefinirana, ponovo je patio Mišić, a samim time i kompaktnost i kontrola drugih lopti. Svesti sve te probleme na četiri greške s četiri krivca i reći kako se one ne bi događale da su igrači kvalitetniji je sakrivanje nedostatka pripreme.

Još nije sve izgubljeno za Dinamo. Čudom u Londonu bi možda i uspjeli prezimiti, a sasvim sigurno bi ostavili ovu etapu Lige prvaka u sjećanju kao najbolju u povijesti. Ali ako ne vjeruju u poruku Boysa s početka utakmice, proći će gore nego protiv Milana.