MIROSLAV Blažević je rođen 10. veljače 1935. u Travniku u Bosni i Hercegovini. Nogometnu karijeru započeo je 1954. godine u travničkom klubu Bratstvo, a godinu dana kasnije odlazi u Dinamo. Iste godine prelazi u Lokomotivu, a zatim seli u Sarajevo, gdje igra do 1958. godine. Iduća stanica je bila Rijeka, gdje se zadržao do 1961. godine. Potom je igrao za Sion.

Kako je, prema vlastitom priznanju, bio prosječan igrač, nakon ozljede se okrenuo trenerskom poslu, koji je započeo u niželigašu Veveyju iz kojeg je preselio na klupu Siona. Potom je vodio Lausanne te nakratko i švicarsku reprezentaciju.

Plavo proljeće

U Hrvatsku se vratio 1979. preuzevši Rijeku, a u prosincu iduće godine je postao trener Dinama. Momčad je preuzeo na 14. mjestu, a na kraju sezone Modri su bili peti. Iduće sezone je uslijedila Dinamova eksplozija, a sve je kulminiralo nezaboravnim plavim proljećem 1982., kad je Dinamo predvođen Velimirom Zajecom, Zlatkom Kranjčarom, Markom Mlinarićem, Stjepanom Deverićem i drugima protutnjao do naslova prvaka. Prvog nakon 24 godine čekanja. Godinu kasnije Plave je vodio i do pokala pobjednika Kupa, posljednjeg Dinamova trofeja u bivšoj SFRJ.

Blažević je u prvom mandatu u Dinamu ostao do 1983. godine, vratio se potom 1986. i ostao do 1988., treći put je Modre vodio od 1992. do 1994., a posljednji put u sezoni 2002./2003., kada se oprostio naslovom prvaka.

Rekorder

Blažević je jedini trener koji je s Dinamom osvojio naslov prvaka i u bivšoj državi i u HNL-u, jedini je trener koji je osvojio Kup i u doba SFRJ i u samostalnoj Hrvatskoj. Maksimirsku je momčad vodio u čak četiri različita mandata u tri različita desetljeća i osvojio tri naslova prvaka, dva Kupa i Superkup.

Iz Dinama je 1983. otišao u Grasshopper s kojim je osvojio naslov švicarskog prvaka, a 1986. preuzima Prištinu spasivši je od ispadanja u drugu ligu. Zatim se neuspješno vraća u Dinamo, nakon čega odlazi u francuski Nantes, koji je vodio od 1988. do 1991. godine, a zatim je šest mjeseci trenirao PAOK.

Nakon osamostaljenja Hrvatske, Ćiro se vraća u hrvatski nogomet te postaje trener i predsjednik NK Croatije (Dinama) s kojom osvaja prvenstvo (1993) i Kup (1994). U ožujku preuzima hrvatsku reprezentaciju koju je vodio do jeseni 2000. godine. Na klupi Hrvatske je vrhunac doživio 1998. u Francuskoj predvodeći je do bronce. Dvije godine ranije na EP-u u Engleskoj Hrvatska je ispala u četvrtfinalu.

Reprezentaciju je ukupno vodio 72 puta ostvarivši 33 pobjede, 24 remija i 15 poraza.

Odlazak iz Hrvatske i povratak

Nakon što je napustio hrvatsko kormilo, Blažević je prihvatio poziv iz Irana preuzevši tamošnju reprezentaciju. Nakon što se Iran nije uspio kvalificirati na Svjetsko prvenstvo 2002. (ispao je u play-offu od Irske), ponovo se vratio u Hrvatsku. Prvo u Osijek, a potom u Dinamo s kojim 2003. osvaja hrvatsko prvenstvo. Potom je vodio Muru i Varteks, a u lipnju 2005. postaje trener Hajduka.

U Splitu je startao osvajanjem Superkupa protiv Rijeke. Međutim, uslijedio je europski debakl protiv Debrecena (porazi 0-3 u Mađarskoj i 0-5 na Poljudu), a nakon lošeg otvaranja u HNL-u, Ćiro je u rujnu napustio Poljud.

Koncem 2005. Blažević preuzima švicarski Neuchatel Xamax, ali ga nije uspio spasiti od ispadanja. Po povratku u Hrvatsku preuzeo je Zagreb, a u lipnju 2008. je postao izbornikom reprezentacije Bosne i Hercegovine. Međutim, Ćiro i njegovi Zmajevi nisu se uspjeli plasirati na SP u Južnoj Africi. Ispali su u play-offu od Portugala, a Blažević je potom podnio ostavku.

Iduća stanica bio je kineski Shanghai Shenhua s kojim je bio treći u prvenstvu, a u prosincu 2010. postao je izbornik kineske U-23 reprezentacije. Nakon što je reprezentacija ostala bez plasmana na Olimpijske igre 2012. u Londonu, podnio je ostavku.

Kratko vrijeme vodio je i iranskog prvoligaša Mes Kermana te ponovo Zagreb. Početkom 2014., Ćiro je potpisao ugovor sa Slobodom napravivši još jedan podvig, vrativši tuzlanski klub u prvu ligu. Od ukupno 15 utakmica, Sloboda je pobijedila u 13. Posljednji posao imao je u Zadru, gdje je stigao u rujnu 2014. godine, ali je početkom 2015. napustio Stanove.

Igračka karijera:

Bratstvo Travnik, Dinamo, Lokomotiva, Sarajevo, Rijeka, Sion, Moutier

Trenerska karijera:

Vevey, Sion, Švicarska, Lausanne-Sport, Rijeka, Dinamo Zagreb, Grasshopper, Priština, Dinamo Zagreb, Nantes, PAOK, Croatia Zagreb, Hrvatska, Iran, Osijek, Dinamo Zagreb, Mura, Varteks, Hajduk, Neuchatel Xamax, Zagreb, Bosna i Hercegovina, Shanghai Shenhua, Kina U-23, Mes Kerman, Zagreb, Sloboda Tuzla, Zadar

Trofeji:

Sion

Švicarski kup - 1974

Dinamo

Prvenstvo Jugoslavije - 1982
Jugoslavenski kup - 1983
Prva HNL: 1993, 2003
Hrvatski kup: 1994
Hrvatski Superkup: 2002

Grasshopper

Švicarsko prvenstvo: 1984

Hajduk

Hrvatski Superkup: 2005

Hrvatska reprezentacija

3. mjesto na SP 1998