MIROSLAV ĆIRO BLAŽEVIĆ, legendarni hrvatski trener, preminuo je nakon duge i teške bolesti. U suradnji s Yugopapirom prenosimo intervju Ade Kožula s trenerom svih trenera iz časopisa Sprint, objavljen 1987. godine, tijekom njegova drugog mandata na klupi Dinama.

VIŠE to nije onaj Ćiro. Izvana je sve u redu, nasmijana faca, stotine podataka u glavi, pune ruke telefonskih slušalica, odgovara na sve strane, pokret, srdačnost... Ali bore oko očiju su dublje, osmijeh kraći, riječi obojene gorčinom. I sve više pitanja samom sebi: "Zašto tako? Zar se moram braniti? Što sam to loše uradio u Dinamu?"

Miroslav Blažević pleše na svojoj životnoj žici iznad ponora koji mu se čini dubljim i crnjim od svih do sada. A nije baš tako.
Svaki čovjek od uspjeha umjesto vlastite sjene vuče za sobom zavist neuspješnih. To se zove i opozicija. U Dinamu su posebno osjetljivi na tu temu, vide se neprijatelji i tamo gdje vladaju saharski uvjeti, budni su i kad treba i kad ne treba.

"Ne slažem se da nema opozicije", tvrdi Ćiro. "Ja osobno nemam ništa protiv zdrave opozicije, a to znači protiv ljudi koji ukazuju na nekakve eventualne slabosti u radu. Takva opozicija je korisna, ona te drži stalno zapetim, tjera na sve veće i veće napore. 

Međutim, sada doživljavamo da se dolazi na utakmice u Maksimir samo jer su mislili kako će Dinamo izgubiti, pljuje se prije nego što igrači istrče na teren. Nakon, recimo, 4:0 za nas takvi odlaze nezadovoljni, ali opet se vraćaju s istim ciljem - vidjeti poraz Dinama. A istodobno se busaju u prsa kao naši navijači.

Navijači mumije

Zna se da takvih pojedinaca ima u svim sredinama i tu spasa nema. Jednostavno - ne treba im davati nikakvog značenja. Međutim, zna se i da zagrebački navijači - čast pojedinim skupinama grlatih - spadaju u mumije. Jer, nakon što Dinamo od 1:3 (protiv Hajduka) poravna rezultat, u svakoj drugoj situaciji, na svakom drugom stadionu, navijači će svojim bodrenjem postići i četvrti zgoditak. Toga u Maksimiru nema, nije bilo niti će uskoro biti.

"Ja sam vezan uz navijače, znam da uvijek i ne može sve biti idilično, da dolazi do kratkih spojeva. Mene boli što je šačica ljudi uspjela od male grudice snijega pokrenuti lavinu uperenu protiv mene i Dinama. 

Ne poistovjećujem se s klubom, ali jasno je da zvižduci, kao i pljesak dijelimo zajednički, i igrači i treneri. Sad sam u poziciji da stalno moram odgovarati na pitanja u stilu: 'Zašto ne igra Lulić?!', 'Zašto je Boro Cvetković morao otići?'... Zar zbilja odgovori nisu jasni?" pita se Ćiro.

Ipak - jesu. Iako mu možda i najintimniji prijatelj, radio-reporter Ivan Tomić kaže da je našao jači Dinamo nego što će ga ostaviti kad ode (!?), nije potrebna velika mudrost da se u pomoć pozovu činjenice. 

A one su sljedeće: Dinamo je u sastavu s Lulićem, B. Cvetkovićem, Katanecom, Bračunom, Hadžićem... dvije godine tavorio na dnu, borio se za opstanak. Taj sastav ni s Ćirom nije uspio ući u Kup UEFA-e, nije osvojen ni domaći Kup.

Ovaj novi, anonimni, po učinku je pri vrhu ljestvice, odmah iza Partizana i Veleža! Ta se činjenica, zamagljena s minus šest bodova, potpuno ignorira.

Nepotrebno. Jer ona dokazuje da Blažević nije pogriješio kad se odlučio za carski rez skidajući okrunjene glave pojedinih plavih prinčeva. Ante Pavlović svojim tihim glasom, više sebi u bradu, zna promrmljati: "Kako nitko ne vidi da je Ćiro golim noktima skidao nataloženu rđu i došao do podloge koja garantira lijepu budućnost?!"

"Moj stil se temelji na disciplini", otvara karte Blažević. "Ona šampionska generacija koja je osvojila i prvenstvo i Kup raspala se kad sam otišao. To mi se predbacuje kao veliko zlo. Zašto? 

Sad se vidi da treneri koji su dolazili iza mene nisu znali raditi s tim igračima. U momčadi su bili Kranjčar, Zajec, Mlinarić, Cerin, Hadžić, braća Cvetković, još su se pojačali i Ringovom - pa dno! Pokazalo se da stega mora vladati, kad su osjetili da je nema, onda su na površinu izbile pojedinačne negativnosti, osobni interesi, a to znači odmah i smrt za klub."

Tu je sav odgovor na pitanja o Luliću i Bori Cvetkoviću. Sjajni nogometaš Lulić pokušao se postaviti iznad kluba i zato je pao, a ne zbog jedne pljuske suigraču. Boro Cvetković punio je čašu, ali prevršio je mjeru kad nije došao u klub da putuje na ponovljenu utakmicu lanjskog posljednjeg kola u Novom Sadu.

Ćiri se zamjera što je oslabio Dinamo, ali je li baš tako? Zar učinak ove momčadi to ne opovrgava? Pazite što je učinjeno: doskorašnji pik-zibner Mladen Munjaković igra sjajno, na pragu je reprezentacije. Osporavani Mustafa Arslanović (već otpisan posudbom u NK Zagreb) sad se nameće kao jedan od najboljih obrambenih igrača u Jugoslaviji. Jozo Bogdanović i Davor Matić, potpuno zanemarivani igrači drugoligaša Splita i Šibenika, postali su prvoligaški majstori (na razočaranje stručnjaka Hajduka), postupno se u sustav uvodi osamnaestogodišnji Zvonimir  Boban, tu je i vršnjak Robert Prosinečki!

Nesreća s Ladićem

Takav sastav, unaprijed otpisivan od većine prijatelja kluba i stručnjaka, drži priključak s uigranim i pojačanim Partizanom, sjajnim Veležom, pojačanim Hajdukom, on je ispred Crvene zvezde! Ovaj "loš" Dinamo uzeo je Hajduku tri boda, svladalo Partizan usred Beograda...

"Da nije bilo nesreće s Ladićem, mi bismo bili uz Partizan glavni kandidati za prvaka", odrješit je Blažević. "Stojim iza te izjave."
Mladi vratar zapao je u krizu sredinom jeseni i Dinamo je zaista gubio bodove i onda kad je protivnik bivao potpuno nadigran, kad su napadači postizali i po dva zgoditka. Jednostavno, Ladić ništa nije mogao obraniti, sada se, izgleda, vraća u formu, odnosno stječe sigurnost.

Možda sve do sada napisano nalikuje na hvalospjev Miroslavu Blaževiću, ali nije baš tako. Taj čovjek koji ne priznaje ništa polovično podijelio je i ljude oko sebe - prijatelji i neprijatelji.

"Ne želim se više ispričavati javnosti za svoje poteze", kaže Ćiro. "Ako ljudi vide samo crno, ja ću otići. Jer prevelik sam dinamovac da bih dopustio sebi da upropaštavam klub. Radim onako kako mislim da se mora raditi."

Kakav Dinamo želite?

Takav koji će svojom organiziranošću osigurati svake godine prisustvo u Europi. To je složen i dugotrajan proces koji ne dopušta u čitavoj klupskoj strukturi ni jednu jedinu pukotinu.

Što znači?

Moćno Predsjedništvo koje će osigurati kvalitetne igrače, kvalitetnog trenera koji će znati napraviti rezultat primjeren vrijednosti tih igrača.

Temelj?

Temelj za postizanje uspjeha je klima u klubu. Tada dolaze rezultati, nema više incidentnih situacija, nestaje žuči, počinje teći med i mlijeko.

A disciplina?

Ona se podrazumijeva. Nekad mora biti ekstremna, nekad blaža, sve ovisi o stupnju u kojem se klub nalazi pri svom formiranju. Kad se stvara, jasno, onda je drastična, kad momčad dosegne zrelost, onda poprima drukčije razmjere.

Trenutačna disciplina?

Zapt! Stega! Dok sam ja u Dinamu, tako će biti. Jer, da nije tako, ovaj bi Dinamo bio još niže od onog koji sam dobio u ruke.

Dva puta je Blažević dolazio u Maksimir i oba puta preuzimao klub koji je bio bliže dnu nego vrhu prvenstvene ljestvice. Oba puta dizao je momčad. Sada budućnost vidi u Lesjaku ("Bolji je od Lulića!"), Z. Bobanu ("Taj sve zna, mora popraviti agresivnost jer samo na taj način moći će iskazati svoju izuzetnu darovitost"), u iskustvu Mlinarića, Munjakoviću, Arslanoviću, probuđenom Beseku, virtuoznom Bogdanoviću...

I Harisu Škori?

Ne bih mnogo o tome, sada su se uplele i nove okolnosti, Ustavni sud daje mogućnost igraču da ode van čim je slobodan, kako se mi možemo hrvati s ponudom Reala?

Kakve marke, kakvi dolari!

Što mislite o tom zelenom svjetlu za nogometaše, o mogućnosti da odu u inozemstvo prije završene dvadeset i osme godine?

To je dobro, vrlo dobro. Većini će razbiti iluzije kako ih vani čekaju raširenih ruku. Morat će svatko shvatiti da će klubovi iz inozemstva pokazati zanimanje za igrače tek kad se afirmiraju kao reprezentativci ili ključni igrači klubova koji nastupaju u Europi. Kakve stotine tisuća maraka, kakvi dolari, pa oni se vani tri puta više važu.

Veliki Dinamo cilj je Blaževića. O tome stalno razmišlja. Skida kapu pred organizacijom, strojem, pred gigantom zvanim Cibona. Razmišlja (ne od jučer, već nekoliko godina) o stapanju Dinama i Cibone. Ćiro ide i korak dalje u svojim razmišljanjima:

"I to ime: Dinamo! Koji Dinamo, pa taj dio stroja je davno svršeno vrijeme. Kad vani kažete Dinamo, nemaju pojma radi li se o Sovjetima, Rumunjima, Istočnim Nijemcima, Bugarima ili Jugoslavenima. Nije to beznačajno, kako se nekome čini."

Vi biste promijenili ime?

"Zašto ne, pa koliko je klubova to uradilo."

Evo opet jedne izjave "made in Ciro" koja će polarizirati navijače.

Kad smo krenuli u razgovor, mislili smo napraviti intervju za našu rubriku U kliještima. Međutim, nametnulo se nešto drugo. Uostalom, svi mi novinari uvijek Ćiru tupimo pitanjima jer znamo da ćemo dobiti britke odgovore.

No, rijetko se čita o njemu kao treneru i čovjeku iz nekog drugog, osobnog kuta. A on je i tu jednako zanimljiv. Možda i zanimljiviji od već (ipak) uobičajenih pitanja i odgovora.

On je čovjek koji u sebi nosi silnu energiju i dinamiku dvadesetog stoljeća. Ali istodobno ima i strpljenja za stotinu autograma, slikanja, razgovaranja s nepoznatim ljudima. No, vratimo se nogometu.

Ćiro, Skoblar odlazi iz Hajduka, hajdukovci se nadaju da ćete vi doći?

Skoblar hvata ukazanu priliku. Sa mnom nitko nije razgovarao. U ovom trenutku razmišljam samo o Dinamu.

Razmišljate li ipak o Hajduku?

Samo ako me tu ne budu trebalo, zašto ne, Hajduk je veliko ime.

Radije nego što bi otišao u Hajduk, Ćiro bi iz Hajduka nešto uzeo. Gudelja. Pa uz Škoru i Mlinarića i ove preostale juriš na naslov prvaka, prodor u Europu, i ne samo do prvog kola.

"Europa je imperativ, tako je barem meni nametnuto", veli Blažević. "Čak ću morati otići ako se to ne dogodi, i to sam čuo. Što se može, takav je trenerski posao."

Blažević-čovjek u posljednje vrijeme izgubio je dosta živaca. Blažević-trener u posljednje vrijeme povukao je nekoliko najboljih poteza u svojoj karijeri. Kad se ta dva Blaževića sastanu - i Dinamo bi morao biti onaj stari.