TOMO ŠOKOTA bio je jedan od najomiljenijih Dinamovih napadača u novijoj povijesti kluba. Rođeni Zagrepčanin i dečko iz centra u prvu momčad upao je kao klinac dok su u njoj igrali velikani poput Roberta Prosinečkog, Edina Mujčina i drugih. Dinamovi navijači pamte ga po brojnim golovima, a najviše po majici "Uvijek kontra Splita", koju je pokazao ispod dresa, iako danas kaže da to ne bi ponovio.

Iz Dinama, za koji je u 161 utakmici zabio 74 gola, otišao je u Portugal, u kojem je igrao za dva najveća kluba Benficu i Porto. U Lisabonu mu se rodio sin, a na travnjaku je proživio jedan naslov prvaka s Benficom i dva s Portom, ali i tragediju kad mu je na rukama na utakmici preminuo suigrač Miklos Feher. 

U velikom intervjuu za Index otkrio je kako je napadač postao slučajno, kako mu je Cristiano Ronaldo čuvao sina i kako je nasjeo na pusta obećanja Zdravka Mamića, s kojim se na kraju posvađao te bio istjeran iz Dinama.

Kako ste počeli igrati nogomet i kako ste završili u Dinamu?

U Dinamo sam došao 1985., imao sam osam godina. U tom trenutku nisu primali prije devet godina, a mene su primili nakon dva dana. Pitali su me koje sam godište, ja sam rekao da sam ‘77. i rekli su mi da moram imati devet godina, ali je tu bio Fahrija Dautbegović pa me progurao.

Počeo sam trenirati sa starijim dečkima, bio sam u generaciji sa Zoranom Mamićem, Alenom Peternacom i još nekima koji su bili stariji od mene. Odmah sam zavolio taj nogomet, a i bio sam dosta dobar kao klinac. Igrao sam u svim kategorijama, čak i za reprezentaciju Jugoslavije. 

Ja sam cijelo odrastanje bio vezni igrač, osmica i desetka i kapetan svih reprezentacija u kojima sam igrao. Došao sam u Samobor 1996. godine, a tata od Zvonimira Bobana je preuzeo klub. Trener je bio Stjepan Čordaš i ozlijedio nam se Vukić, najbolji strijelac 1. B lige, i rekli su mi: "Ajde, Tomo, ti ćeš igrati napadača." Ja sam rekao da neću to igrati jer to nisam nikad ni igrao ni želio igrati.

Oni su inzistirali, ja sam odbio i rekao sam im da se vraćam u Dinamo. No prespavao sam, došao sam na trening i rekao sam "ajde dobro". Mislim da sam bio najbolji strijelac, zabio sam 14 ili 15 golova u 13 utakmica i vratio se s posudbe u Dinamo kao napadač. Tko zna kako bi sve završilo da se to nije dogodilo i bih li ostvario sve što sam ostvario. Vjerojatno ne bih.

Kakav ste bili kao vezni igrač? Koliko je teško u to vrijeme bilo probiti se u prvu momčad?

Znao sam podvaliti loptu, imao sam ideju u igri i dobar sam bio s obje noge. Mislim da mi je to jako pomoglo kao napadaču jer sam razumio što veznjaci rade. Prije Samobora sam još igrao u Zagorcu godinu i pol dana i mislim da mi je to jako dobro došlo. Kaljenje u slabijim ligama je jako korisno, a danas klinci sa 16 ili 17 godina već odlaze van i onda se putem negdje pogube.

Na kraju krajeva, Luka Modrić je igrao u Zrinjskom, pa u Interu i izrastao je u najboljeg nogometaša u povijesti Hrvatske. Ja sam u tim ekipama učio od nekad velikih igrača, ali su bili u godinama pa su igrali u tim nižim ligama. Nije isto igrati u nekoj nižoj ligi i u drugoj momčadi Dinama u kojoj igraš uglavnom s vršnjacima. Danas igrači ne odrastaju na pravi način, danas trče za novcem.

Ne stignu ni razviti neko poštovanje za starije igrače i kad dođu u seniorski nogomet preskoče neke stepenice koje su, po mom mišljenju, jako važne za razvoj mladih igrača. U tim drugim momčadima se najčešće ne igra ni za što pa nemaju ni osjećaj kako je to pobijediti nekoga, igrati za nešto, u sportskom smislu nekoga i prevariti na nekom teškom gostovanju. To im kasnije nedostaje.

Koliko je težak prelazak iz juniorskog u seniorski nogomet? Smatrate li da se danas s mladim igračima premalo radi po tom pitanju?

Prelazak iz juniorskog u seniorski nogomet je jako težak. Netko može biti odličan junior, ali se u seniorima ne može prilagoditi. Nekima taj prijelaz dođe prebrzo i počnu razmišljati o krivim stvarima. Jedno vrijeme sam s nekima od tih mladih igrača radio i brinuo se o njihovoj karijeri, više prijateljski.

Neki od njih su nestali, a u mlađim kategorijama osvojili su sve što su mogli. Jednostavno prerano sazru, dođu do nekih novaca i onda misle da je to kraj, a nisu svjesni da su tek na početku. Pogotovo ako roditelji imaju svoje obveze i nemaju se puno vremena njima baviti, ta djeca se brzo izgube.

Klince je teško kontrolirati. To su djeca koja dobiju 15 ili 20 tisuća kuna mjesečno sa 16 godina i roditelji to više ne mogu tolerirati. Kućni odgoj je sigurno najvažniji, ali važni su i treneri. Moji treneri bili su bivši igrači koji su to sve prošli i oni su nas od prvog dana učili kako da se ponašamo na cesti, na terenu, kad nešto pogriješimo.

Bivši igrači to mogu najbolje igračima usaditi. Sve ide prvenstveno od doma, a onda i od trenera. Nama je Đalma Marković govorio da prvi put kad počnemo razmišljati o lovi, da nećemo biti pravi nogometaši. Stalno nam je govorio da moramo razmišljati samo o nogometu jer će onda novac doći. Danas je puno tih igrača koji su više Instagram influenceri nego nogometaši.

Recimo Neymar. On je čudo od igrača, nevjerojatan talent, ali ja mislim da nije napravio dovoljno veliku karijeru kakvu je mogao imati jer je bio često zaokupljen stvarima koje nemaju veze s nogometom. Nemam dojam da je bio toliko fokusiran na titule kao Ronaldo, Messi ili danas Mbappe. Moraš razmišljati o nogometu, novac će doći.

Kako je bilo kao klincu postati član prve momčadi Dinama?

Prvi ugovor koji sam potpisao bio je 25 tisuća maraka godišnje. Kad sam to dobio, mislio sam da sam kralj i da je cijeli Zagreb moj. Mislio sam da sam napravio ne znam što. Naravno, prvo što sam kupio bio je auto, Audi A3. Klinac si, ne razmišljaš što će biti sutra, nego samo što je u tom trenutku. 

Ja sam bio zaluđen nogometom. Trenirao sam od jutra do mraka, sanjao sam da napravim neku karijeru prvo u Dinamo, a onda i vani. Moj svijet je bio samo nogomet, ništa drugo nisam ni vidio ni čuo, samo sam želio biti nogometaš i da olakšam život i sebi i roditeljima, čiju sam ogromnu podršku imao. Htio sam ih učiniti ponosnima i vjerujem da jesam.

Sve se u njihovu životu vrtjelo oko mene i bili su mi maksimalno posvećeni. Znao sam ako negdje zabrazdim, da će me oni dočekati, ali da će me i ispraviti ako krenem u krivom smjeru. Mislim da roditelji trebaju puno više raditi s djecom da ih izvedu na pravi put jer ako su dobri ljudi, bit će i dobri igrači.

Ta Dinamova generacija s kraja devedesetih bila je odličan spoj mladih i starijih igrača. Kako su se senatori odnosili prema vama mlađima?

U toj momčadi se sve poklopilo. Imali smo dobre starije igrače, dobre strance, mi klinci smo bili dobri, a imali smo i tipove poput Roberta Prosinečkog. Mi smo svaki dan od njih mogli učiti jako puno. Ne samo o igri nego i kako se ponašati, što je profesionalizam, što znače poštenje i skromnost. Oni su nas to sve učili jer su vidjeli u nama potencijal. Meni je to bilo jako bitno.

Oni su nas prigrlili, a mi smo bili neiskvareni domaći dečki koji smo potekli iz Dinamove škole. Uz njihovu pomoć smo svi napravili karijere. U Dinamu danas isto ima takvih igrača, poput Ademija, koji je vođa u kojeg bi se svi trebali ugledati.

Koja uspomena iz tog vremena u Dinamu vam prva pada na pamet?

Puno ih je bilo, ali povratak imena Dinamo najviše, to sam doživio jako emotivno. Prvi golovi protiv Hajduka, to ne možeš nikad zaboraviti. Moja prva ili druga utakmica za Dinamo bila je derbi s Hajdukom, Cico je bio trener. Mara [Silvio Marić, op.a.] je tad već bio, ono, "Super Mara", zvijezda.

I kaže on meni: "Tomo, slušaj, vidi, ne brini se ništa. Zabit ćeš gol i samo idi prema istoku, tamo će biti ludnica." I, stvarno, ja zabijem gol, trčim prema ljudima tamo... To je nezaboravno. Te emocije, golovi, navijači, to uvijek ostane u tebi. Kad nakon svih tih godina vidiš koliko su ljudima značili ti neki tvoji golovi, to je stvarno super osjećaj. Obilježi te to.

Tko je bio najveći zafrkant u momčadi?

Mara je uvijek bio broj jedan, Goran Jurić, ma, bilo je tu svega. Mara je uvijek bio kralj, to što je on radio, nitko nikad nije radio ni u jednoj momčadi niti će raditi. On je u ono vrijeme mogao što je htio. Mogao je zapaliti cijeli grad i svi bi mu rekli: "Bravo, Mara." Bio je dečko iz Zagreba koji je na trening dolazio tramvajem i koji je zabijao golove. Svi su ga obožavali. 

Izlazili smo svi zajedno, nije bilo podjela nikakvih u toj momčadi. Jasno, postojale su grupe, ali svi smo bili ekipa. Tomas, Vasilj, Goca Jurić su bili jedan klan, Butina, Robi, Mara na jednoj, mi mlađi na drugoj strani. Ali svi smo se držali zajedno, nezaboravna su to vremena.

Sjećam se da nam je premija bila 30 tisuća maraka. Nama klincima ugovor 25 tisuća maraka, a dođe premija od 30 tisuća. Što da dalje pričam? Onda borba sa starcima, koji to, naravno, žele kontrolirati jer si ti bedak s 20 godina i puno love. A novci su tvoji pa im ne daš pa su morali biti neki kompromisi. Imao sam osjećaj da je grad moj, da mogu što hoću. 

Nema Instagrama, nema kamera. Morali smo paziti što radimo, ali ne kao danas. Luda vremena. Bilo je to super odrastanje, dandanas smo svi prijatelji, kartamo zajedno i ostali smo dosta povezani, pogotovo moja generacija. 

Robert Prosinečki u to vrijeme je bio megazvijezda u Dinamu. Kako je bilo igrati s njim i kako se odnosio prema vama?

Prosinečki je bio jedan od nas i mi mlađi smo tako komunicirali s njim jer se on tako postavio prema nama i možda smo nekad čak i pretjerali i rekli mu neke stvari koje možda nismo smjeli. "Robi, daj, gnjaviš tu loptu, hoćeš je dodati više?" Ali on nas je zavolio, bio je naš učitelj i nije se nikad ljutio iako smo znali pretjerati.

Mi smo u njemu vidjeli boga, a on se uopće nije tako postavljao, a bio je igračina. Pa onaj Celtic je sam pobijedio 3:0. Za njega mogu reći samo sve najbolje i kao čovjeka i kao igrača. Kako smo se znali nekad ponašati prema njemu, svatko drugi bi nam rekao da se smirimo, ali on nije nikad. Bio je pun razumijevanja.

Bili ste dio momčadi koja je 1999. u Ligi prvaka odigrala 0:0 na Old Traffordu s tadašnjim prvakom Europe Manchester Unitedom. Kakve uspomene imate s te utakmice?

Bilo je zezanje tko će prvi izvesti s centra da dotaknemo loptu, ali bili smo toliko dobra momčad da se nitko nije bojao tog Uniteda, koji je bio megamomčad. Goca Jurić, Mara, Robi, Viduka, Cvita... Pa koga će se oni bojati? Nas su se bojali kad su dolazili na Maksimir, a ne mi njih. Porto dođe, dobije tri komada. United dođe nama u goste i ne znaš tko je United tko je Dinamo.

Dinamovi navijači najviše vas pamte po majici "Uvijek kontra Splita", o kojoj se tjednima pričalo u Hrvatskoj. Kako je došlo do toga?

Joj... Ja sam htio napraviti jednu dobru gestu. Jedan pripadnik BBB-a je slomio nogu i ležao je u bolnici i njegov prijatelj mi je rekao da to napravim za njega ako zabijem gol. Igrali smo u Osijeku i zabio sam hat-trick i triput pokazao majicu. Nakon utakmice sam bacio dres navijačima i ostao sam u toj majici.

Novinari su od toga napravili cirkus. Prije ljeta sam rekao da na odmor idem u Grčku, a zapravo sam išao na Jadran, ali s kapom na glavi da me nitko ne prepozna. Ispao je totalni cirkus, čak i politički, dijelilo se na sjever i jug. Nisam ja nikoga htio isprovocirati, ali mlad si, ne razmišljaš.

Danas to sigurno ne bih napravio. Svjestan sam da je to bila provokacija i da sam napravio glupost, ali u tom trenutku uopće o tome nisam razmišljao. Čak mi je i mama rekla: "Sine, pa što ti je to trebalo?"

Sljedeću utakmicu igrali smo na Poljudu, dao sam gol i skinuo dres da pokažem da nemam ništa ispod. Vrijeđao me cijeli stadion, što mi je jasno da jest. Ali bio je kaos, neredi, ostali smo četiri sata na stadionu nakon utakmice, nismo mogli nigdje. Nije to baš najsjajnija epizoda u mojoj karijeri, ali takav sam bio, emotivan, meni je Dinamo bio sve, nekad ne razmišljaš unaprijed.

Kako je došlo do transfera u Benficu?

Napravio sam sve u Dinamu. Igrao sam Ligu prvaka, osvojio naslov, bio sam najbolji strijelac i htio sam ići. Imao sam odštetnu klauzulu od pet milijuna maraka i otišao sam na razgovor u Benficu. Od tamo sam zvao Velimira Zajeca, a on mi je rekao da me ne pušta i da ne mogu ići, ali me na kraju ipak pustio.

Ja sam u biti trebao ići u Sporting šest mjeseci ranije. Već sam imao Sportingov dres, bio sam u Lisabonu i napravio liječnički pregled. Ne znam što se dogodilo, mislim da nešto nije funkcioniralo s menadžerske strane. Kad sam vidio Lisabon, zaljubio sam se u njega i rekao sam si da moram ovdje igrati.

Bio sam jako razočaran kad je to propalo. Igrali smo kvalifikacije za Europsko prvenstvo U-21, izbacili smo Portugal, a ja sam u tim kvalifikacijama zabio deset golova. Vidio me trener Benfice Jesualdo Ferreira, oni su me htjeli i to je bilo to. Eusebio me dočekao na potpisu ugovora, nestvarno.

U Benfici ste bili četiri godine, ali imali ste problema s ozljedama. Kakve uspomene imate iz tog perioda?

Čim sam došao, zabio sam šest golova i onda sam imao tešku ozljedu. Nije se znalo što je, četiri mjeseca sam čekao i onda su ustanovili da mi se tetiva odvojila od pete, iščupala se iz kosti. Jako dugo mi je trebalo da se vratim. I dalje imam tri sidra u nozi, ali ne osjećam više ništa.

Vratio sam se, Camacho je bio trener i tu sezonu sam super odigrao, zabio sam 15 golova. Ekipa je bila odlična. Nuno Gomes, Simao Sabrosa, pokojni Enke je branio, Zahovič, Drulović, Petit... Benfica je čudo od kluba, mislim da ljudi kod nas nisu ni svjesni kakav je to klub. Na treningu je znalo biti pet tisuća navijača, ljubav je nemoguća.

Jako mi je lijepo tamo bilo, osvojio sam prvenstvo i kup i prekinuli smo dominaciju Porta nakon 11 godina. Trapattoni je bio trener. Nevjerojatan lik. Sličan jako Ćiri, imao je visoku socijalni inteligenciju, znao je prepoznati što momčadi treba. A bio je i smiješan. Miješao je jezike, mi smo padali u nesvijest od smijeha, ali bio je sjajan trener i odveo nas je do titule.

Može li se rivalstvo Benfice i Porta usporediti s rivalstvom Dinama i Hajduka?

Naravno da može, ogromno je to. Sjećam se da sam odlazio iz Hrvatske i da mi je laknulo da se malo maknem od divljanja oko Dinama i Hajduka. Prvi derbi smo išli u goste Portu, Mourinho je bio trener. Dolazimo u Porto i Zahovič mi kaže: "Gle, bit će frka, kamenovat će nas sto posto." Ja si mislim: "Tko će nas kamenovati?" 

Ulazimo u grad, tisuće ljudi uz cestu i kamenuju nas. Stakla pucaju, mi ležimo na podu autobusa, policija trči oko nas. Ja si mislim: "Pa jel moguće ovo?" No navijači sami po sebi više pričaju nego što djeluju, što je dobro. Nije tako izraženo jako huliganski, tučnjave i to. 

Ako izgubiš utakmicu, navijači će ti na ulici nešto doviknuti možda, ali nema neugodnosti. Nije mi se nikad dogodilo, kao u Zagrebu, da me netko zaustavi na semaforu i nešto mi ružno dobacuje. Rivalstvo je ogromno, kao Dinamo i Hajduk, ali nije tako nasilno.

Je li istina da vam je Cristiano Ronaldo bio susjed u Lisabonu?

Jest. Živjeli smo u istoj zgradi, čak mi je čuvao sina nekad. Imali smo i istog bankara, pili smo kavu u istom kafiću. On je tad bio mladi igrač Sportinga, tek je dolazio, a čak je tad i rekao da sam mu ja uzor iako ne znam je li to baš istina. Tako se pričalo, a i pisalo u njihovim novinama.

Bio je čudesan klinac iako nikome nije dodavao loptu. Samo je driblao, čak su mu navijači Sportinga znali zviždati. Bio je lud. Imao je sreću da je otišao rano u Manchester United kod Alexa Fergusona, koji ga je usmjerio na pravi put. Ne možeš doći u United i ponašati se kao u Sportingu.

Bili ste na terenu kad je 25. siječnja 2004. preminuo vaš suigrač Miklos Feher. Kako ste se nosili s tim?

Prestrašno. Ja sam prvi došao do njega kad se srušio... Tu traumu sam pokušao potpuno potisnuti i izbrisati iz memorije i sjetim se samo ovako kad me netko podsjeti. Bio je mlad, 24 godine, trebao se ženiti. Ne znam što se dogodilo, svima nam je trebalo vremena da to prebrodimo. 

Sjećam se da je u Guimaraesu jaka kiša padala i da ga nisu zbog te kiše nešto mogli oživljavati. Možda ga se moglo spasiti. Užasan trenutak. Nastaviš nekako dalje, život krene dalje pa pokušaš zaboraviti. 

Kažete da je rivalstvo Benfice i Porta ogromno. Jesu li navijači vaš odlazak u Porto doživjeli kao izdaju?

Imao sam ponudu da produljim ugovor u Benfici, ali mi je Porto nudio dvostruko bolje uvjete. Želio sam ostati i rekao sam im da se nađemo negdje barem na pola puta, ali nisam se uspio dogovoriti s predsjednikom. Nudio je nešto, ja nisam bio zadovoljan, a zvao me Porto, europski prvak.

Rekao sam da imam ponudu Porta, ali da želim ostati, a on je mislio da blefiram. Benfica mi je uvijek bila draži klub, ali gledao sam svoju egzistenciju i otišao sam. Bio mi je to novi izazov, Porto je ogroman klub i želio sam se okušati tamo. Supruga baš nije bila presretna, ali otišli smo. Nikad mi navijači Benfice to nisu zamjerili, uvijek sam tamo srdačno dočekan kad god se vratim.

U Portu nije bilo toliko dobro jer sam imao puno ozljeda. Na prvoj utakmici u Ligi prvaka protiv Rangersa su mi otišli križni ligamenti. Doktor Porta me krivo operirao pa sam morao ponovno na operaciju i tu sam izgubio godinu dana. Imao sam još dvije i pol godine ugovora, ali sam ipak odlučio vratiti se u Dinamo.

Jeste li u tom trenutku imali drugih ponuda? Kako ste se odlučili vratiti u Dinamo?

Htio me i Crystal Palace, ali došao je Zdravko Mamić, rekao mi da se slaže super ekipa u Dinamu i ja nisam ni sekunde razmišljao. Bio sam u tridesetima i odlučio sam se vratiti. Supruga uopće nije bila sretna jer je bila trudna, ali ja sam rekao da idem u Dinamo.

Mamić je došao po mene u Porto, prodao mi je priču i ja sam se zaljubio u njega. Ostavio sam i trudnu ženu u Portu i vratio sam se u Dinamo, ali već nakon dva i pol mjeseca sam bio suspendiran zajedno s Balabanom. Trener je bio Ivanković i on je u novinama rekao da ja nisam spreman, a ja sam rekao da sam spreman. 

To je bila samo izlika da nas se potjera iz momčadi jer smo ispali iz kvalifikacija za Ligu prvaka od Werdera, a imali smo realno velike ugovore. Šest mjeseci smo trenirali iza gola Balaban i ja, cirkus je bio. 

Kakav odnos ste imali s Mamićem? Gdje je puklo?

Ja sam u početku mislio da je on kralj, pa trudnu ženu sam ostavio zbog njega i Dinama. Ne znam kako opisati tog čovjeka uopće... Mislim da je u cijeloj toj priči trebao biti korektniji. Šest mjeseci nismo pričali, dobivao sam i prijetnje, čak sam to i policiji prijavio.

Nije želio uopće razgovarati sa mnom, a ja nisam želio otići. Trebao je biti korektniji prema nama, domaćim igračima, koji smo bili djeca toga kluba. To se ne radi i to sam naučio u Benfici i Portu, koji poštuju svoje bivše igrače. Takvu negativnu energiju ne smije se unositi u klub jer će ti se to kad-tad vratiti, a njemu se, vidimo, vratilo.

Htio sam da se dogovorimo nešto, ali nije želio ni čuti. Imao sam ugovor na dvije i pol godine, a bio sam suspendiran nakon dva i pol mjeseca. To je sve trebalo biti puno ljepše i korektnije jer sam ipak ja tom klubu nešto dao.

Kao, imao sam visok ugovor i to se trebalo riješiti. Ok, razumijem, ali to se trebalo drukčije riješiti. Slično su kasnije prošli i Robi, Bišćan i Ladić. Morao je biti bolji odnos prema igračima. Kad sam prvi put odlazio iz Dinama, bilo je njegovo dugovanje prema meni čini mi se 370 tisuća maraka. Ja sam rekao da mi ne moraju to vratiti, da to ostavljam Dinamu, a onda doživiš ovakav udarac. 

Normalno da mi se sve to onda zgadilo, nisam deset godina nakon toga bio ni na jednoj utakmici. To je u meni ubilo tu emociju jer su me povrijedili. Nisam ja bio neka legenda, ali ipak sam puno toga dao Dinamu, a u tom sukobu nisam tražio ništa što nije moje. Bilo je tad puno loše energije u klubu i osjetio sam da moram otići.

Preko Dinama i Portugala do Belgije, Slovenije i - Ugljana. Kakav je bio kraj karijere?

Iz Dinama sam otišao u Lokeren, u kojem sam igrao s Carevićem i Ivanom Lekom, koji me predložio i on me zapravo doveo tamo. Ja i Car smo se kačili dok smo igrali u Dinamu i Hajduku, bili smo mladi, ali smo si poslije bili jako dobri. On je emotivac i fenomenalan je dečko. 

U Lokerenu nas je bilo sedam Balkanaca i naravno da smo skoro ispali iz lige. Mi smo se držali na jednoj strani i protiv svih smo bili. Poslije je došao i trener Saša Janković pa je to sve skupa bio raspašoj. Nismo mi tulumarili, ali klub je bio pun klanova, mijenjali su trenere i bilo je čudno ozračje.

U Olimpiji mi je bilo jako lijepo. Mlada momčad puna klinaca i ja od starijih. Gledali su me kao boga i igrali smo dobro. Kad sam došao, bili smo deseti, a završili smo treći i ušli u Europu. Kasnije su me zvali da budem sportski direktor, ali je predsjednik prodao klub i nisam otišao tamo, u Ljubljani sam završio karijeru s 34 godine.

No imao sam vrlo kratak nastavak. Ja sam porijeklom s Pašmana i tamo provodim jako puno vremena svake godine. Dečki s Ugljana, iz kluba Sveti Mihovil, pozvali su me da se aktiviram i da im malo pomognem da podignu tu svoju nogometnu priču u Sutomišćici. Registrirali su me i na prvoj utakmici mi je puknuo mišić i otpali su mi nokti na nogama. Dvaput sam pao, zavrtjelo mi se u glavi.

Rekao sam im: "Dečki, nije ovo za mene." Jedna utakmica i - kraj! Imali su razumijevanja, a danas nekad dođem i pogledam utakmicu. Ne igram više nogomet. Triput sam osvojio Kutiju šibica, a više nemam toliko volje. Ne mogu igrati onako kako bih želio, stalno me nešto boli i onda me to sve skupa živcira. Veliki nogomet mi ni na pamet ne pada, tko će trčati... Vježbam, radim za sebe nešto.

Pratite li HNL? Je li liga zaista sve kvalitetnija ili je prošla sezona bila dramatična samo zato što je Dinamo igrao nešto lošije?

Prošle sezone bilo je euforično, a ove sezone je dosta slabije. Nitko nije bog zna što kupovao, a neki su doveli pojačanja koja to nisu. Hajduk je kupio neke igrače od kojih vjerojatno bolje ima u svojem omladinskom pogonu i s kojima isto može biti drugi ili treći, a ne koštaju ga parsto tisuća eura godišnje.

Biuka su prodali bez da je dobio pravu priliku, ne znam, teško mi je to razumjeti iako znam da su financije uvijek problem. Stalno pričaju o titulama, a evo, opet puno zaostaju za Dinamom i vjerojatno neće biti prvaci.

Trebat će puno vremena da se prekine i oslabi Dinamova dominacija, koja je građena godinama na svakakve načine. Najvažnije je da se počnu graditi stadioni jer samo to može sve skupa podići na viši nivo.

Glavne zvijezde danas su Marko Livaja i Bruno Petković. Kako vam se čine njih dvojica s obzirom na to da su špice kao što ste i vi bili?

Livaja je igračina, meni je jako drag. Pokazao se kao pravi frajer nakon Svjetskog prvenstva. Vlašić i Perišić su se skrivali, nitko nije htio ništa reći, a on je došao na pozornicu usred Zagreba i ispao je frajer. Volio bih zaigrati nekad s njim mali nogomet. On kad je na udarcu, to je gol, volim takve konkretne igrače. Koliko čujem, dosta se smirio jer je bio luda glava, drago mi je to.

Petkovića mi je jako žao. I ja sam ga dosta kritizirao, svi ga kritiziraju, a sigurno i on samog sebe. Ogroman je talent, dobar je igrač, ali za nešto više moraš zabijati golove. On ih ne zabija i to je njegov osnovni problem. Dinamo za njega ne može dobiti neku pravu ponudu kad on u čitavoj sezoni zabije desetak golova.

On više voli dodati nego zabiti gol, a to danas ne prolazi. Da vi imate neki klub, biste li dali, ne znam, deset-petnaest milijuna eura za napadača koji ne zabija dovoljno golova? Sve druge kvalitete su tu. Top igrač, ali fale mu ti golovi.

Za reprezentaciju ste odigrali samo osam utakmica, a kad ste najbolje igrali, niste dobivali poziv. Boli li vas to? Jeste li mogli više igrati?

Ne znam. Mislim da sam zaslužio biti dio ekipe iako je bilo strašnih igrača. Bilo je tu i menadžerskih igara sigurno jer nije bilo baš logično da ne igram. Novinari su me isto gurali, a onda je Ćiro rekao da ja neću nikad igrati za reprezentaciju dok je on izbornik iako je zvao poslije mojeg tatu i ispričao se. Stvarno ne znam zašto nisam bio u reprezentaciji više.

Došla je smjena generacija na Svjetskom prvenstvu 2002. godine kad su išli neki igrači koji možda nisu zaslužili biti tamo. No nisam se time opterećivao jer sam bio zadovoljan u klubu iako, dok sam bio u Dinamu, zaslužio sam da budem u reprezentaciji.

Otto Barić me pozvao u kvalifikacijama za Euro 2004. i kasnije sam bio i na turniru s Pršom u napadu. Volio je Otto igrati zatvoreno, protiv Engleza smo igrali sa sedam obrambenih igrača, ali realno nismo imali ni sreće na tom turniru. 

Nakon igračke karijere prije desetak godina pokrenuli ste inicijativu za promjene u Dinamu s Darijem Šimićem, Silvijem Marićem i Igorom Bišćanom. Niste uspjeli, ali nakon zadnjih događanja u klubu čini ste da se bili u pravu?

Mi smo u to krenuli kao četiri luđaka koji su željeli nešto u tom klubu promijeniti. Pokušavali smo, ali nismo imali nikoga iza sebe, ni bivše igrače, ni grad, ni politiku. Četiri idiota koji su rekli: "Ljudi, nešto se treba promijeniti."

Onda su ljudi govorili da smo šumeće tablete, da gledamo svoje interese, a mi smo samo željeli da ljudi idu na stadion i da Dinamo bude normalan klub za koji sam ja, nakon svega što se događalo, izgubio emociju. Nisam bio na stadionu deset godina.

Upozoravali smo da je taj statut cirkus. Tražili smo podršku svih, a nitko nam je nije dao osim Željka Mavrovića, Cro Copa i Krunoslava Simona. Svi drugi su nas izbjegavali, a sad ispada da smo bili u pravu kad smo ukazivali na te silne nepravilnosti.

Je li zadnja skupština Dinama bila konačni pad Zdravka Mamića?

Jest. Sve se posložilo iako je ta skupština stvarno bila smiješna. Mislim da se svi slažemo da trebaju novi ljudi, da se mora nešto promijeniti, a čini mi se da se uključila i država i, što je najvažnije, navijači. Shvatili su svi da treba nešto mijenjati, a to se na toj skupštini i pokazalo.

Ispalo je smiješno da neki ljudi mijenjaju dresove samo tako. Mamiću su lojalni ostali oni koji su radili nešto s njim u životu, što razumijem, a ovi koji su promijenili tabor sad trube da statut ne valja, a dvadeset godina im je bio dobar.

Neki kompromis je napravljen i, uz povjerenike navijača i uz promjenu statuta, vjerujem da bi klub trebao stati na prave noge. Ja se nakon deset godina vraćam na tribine kao navijač i vjerujem da nisam jedini.

Jedan od vas četvorice koji ste krenuli u borbu za bolji Dinamo danas je novi član Uprave. Kako vidite Darija Šimića u Dinamu?

Moram reći da sam malo razočaran u Darija. Šest mjeseci je pregovarao sa svima u klubu i izvan njega a da ja nisam ništa znao o tome. Bili smo zajedno u toj borbi. Mi smo jedini tad imali muda nešto napraviti kad su drugi šutjeli i skrivali se i mislim da bi bilo fer da je barem nazvao i rekao: "Ej, Tomo, ja krećem u Dinamo, želim nešto promijeniti." 

Ja se ne guram nigdje niti bih se ikad gurao i što se toga tiče može biti opušten. Ja imam svoje poslove kojima se bavim i vjerujem da će moje vrijeme u Dinamu kad-tad doći jer mislim da sam tu priliku zaslužio svojim ponašanjem i svojim karakterom.

Ne ljutim se ja na njega, ali me razočarao tim postupkom jer to je stvar karaktera, morala i Zagreba, a vjerojatno tamo od kud je on došao toga nema. To tamo u školi nisu učili. No ja mu želim svu sreću i bio bih sretan da uspije.

Što se sportskog dijela tiče, mislim da je on dobro rješenje iako mu treba dati vremena. Mora biti oprezniji s nekim izjavama jer je tek došao i možda je malo uzdrmao svlačionicu pričama o smanjivanju budžeta. No vjerujem da Dinamo s njim ide u dobrom smjeru.

Dinamo je izgubio u Puli od Istre i ako još koji put kiksa, Hajduk bi mu se mogao približiti. Hoće li biti problema? 

Ma, neće. Mislim da taj poraz nije puno toga narušio iako se vidi da u momčadi odlaskom Ademija neće biti pravog lidera. Svlačionica je u kratkom roku ostala bez dva vrlo važna lika - Mislava Oršića i Arijana Ademija, a takve ljude nije lako nadomjestiti.

Nitko se, barem zasad, ne nameće kao lider i po meni je to puno veći problem od trenera. Čačića se kritizira od prvog dana otkad je došao iako mislim da to nije fer jer mu se ne može puno toga predbaciti.

Ima dobre rezultate, opušten je, a sad se promjenom Uprave stvara atmosfera da mora otići i to se sigurno odrazilo na momčad. Igrači čitaju novine i portale, prate što se piše i sigurno da ni njima ova situacija nije ugodna. Uostalom, ne znam tko bi bio bolje rješenje ovako usred sezone.