Cro Cop je napunio 44 godine i vraća se u ring. Posjetili smo ga na treningu

Cro Cop je napunio 44 godine i vraća se u ring. Posjetili smo ga na treningu
Foto: Luka Šangulin, Index

SLUČAJNO se dogodilo da smo Mirku Filipoviću na trening upali baš na njegov rođendan.

Zatekli smo sve isto, kao kad smo se tu vidjeli zadnji put, u svibnju prije puta za London, na spektakl koji smo čekali cijele godine. Mirko je čekao i puno dulje, još otkako ga je Roy Nelson pobijedio u UFC-u, 2011. godine. Na put ipak nismo otišli.

Iza danas 44-godišnjeg Filipovića najteži je period još otkako je sredinom 90-ih po halama u Njemačkoj odrađivao prve ozbiljne borbe za parsto maraka, koje je donosio majci u Privlaku. 

Operacija prednjih križnih ligamenta koljena s teškim komplikacijama i trombozom u listu - dijagnoza je zvučala kao zadnje otpusno pismo u karijeri. Ali ni tri mjeseca kasnije, Filipović se priprema za novi meč. 

U dvorani ukopanoj ispod Zelene magistrale na Sljemenu sve je uvijek isto, iako prolaze silne godine. Poznato je da na Mirkovim treninzima sa Sašom Milinkovićem i Antom Delijom vlada urnebes, to je onaj dio koji često vidite na njegovom Fejsu. No kad uđete u tu dvoranu, svaki put, budite sigurni da zajebancija nije prvo što će vam pasti napamet.

Jako davno ovdje smo prvi put pričali o Mirkovom oproštaju i ta mi je priča danas vjerojatno zato izlizana. No oko Mirka je ona stalno prisutna. Koliko će se još boriti, je li mu dosta, zašto nije i kada će biti. 

Mislio sam da se samo očajnici bez kune u džepu bore nakon 40-e

"Danas mi je 44. rođendan. Ustao sam, odradio trening, istezanje, sada stavljam led na ruke i noge, hladim tijelo. Da mi je netko prije deset godina kazao kako ću svoj 44. rođendan provesti trenirajući za borbu, vjerojatno bih pao u depresiju. Ne znam bih li zaplakao, nisam taj tip, ali sigurno bih pao u tešku depru. Zar je moguće da ću biti prisiljen boriti se i u 44. godini, to bih se zapitao. Je li moguće da mi je karijera otišla u tako krivom smjeru da sam prisiljen boriti se? Samo očajnici bez kune u džepu se bore poslije 40-e, to sam mislio prije 20 godina. Ali ja nikada s većim zadovoljstvom nisam čekao neku borbu", rekao nam je.

"Možda su mi ovo najdraže pripreme u životu. Radimo s golemim veseljem, sve štima, nekako je sve slađe u odnosu na posljednje pripreme koje smo radili za Bellator. Na stranu ozljeda, koljeno je ionako bilo oštećeno i bilo je pitanje samo kada će se to dogoditi. Osjećao sam zatezanje zadnjih par tjedana pred borbu, par puta koljeno je zaplesalo. Brinulo me to, ali rekao sam, bit će ok. Na kraju, puknulo je dan prije puta."

Ako tada nije zaplakao, vjerojatno neće nikada. 

"Vojnički sam prihvatio neke stvari. Nikada se nisam rasplakao zbog posla, osim nakon Grand Prixa od sreće."

Jesu li mu odobrili borbu u Japanu tako brzo, već 30. rujna, protiv 12 godina mlađeg i 120 kilograma teškog Amerikanca Roquea Martineza?

"Paralelno radim terapiju za koljeno i treniram. Super se osjećam. Imao bih istu rutinu i da nisam zakazao borbu. Što drugo da radim, ako ne treniram? Naučio sam, ne znam što bih bez dva treninga. Jako se veselim borbi. Da, iznimno brzo sam se oporavio, unatoč trombozi. To je bila otežavajuća okolnost. Jučer sam prestao piti tablete za razrjeđivanje krvi. Sam sam kriv za trombozu, nakon operacije sam trebao primiti određeni broj injekcija za razrjeđivanje krvi, a nakon deset dana shvatio sam da ih ima tri viška, shhvatio sam da nisam sve uzeo. Potom, previše sam sjedio. Kada sam se vratio iz bolnice, bio sam skoro nepokretan, nisam mogao izlaziti vani pa sam vrijeme kratio igrajući šah, svaki dan par sati. Nakon par dana otišao sam za pulu automobilom, vozio sam i napravio problem. Ulovila me 40 temperatura, nisu mi mogli skinuti temperaturu šest dana."

Liječnici su mislili da će mu stati srce 

Više nije bilo pitanje koljena ni borbe. Mirkovo stanje bilo je gotovo kritično. 

"Bilo je teških ozljeda, ali ovo je bilo najteže do sada. CRP, reaktivni protein koji označava upalu u tijelu, u stanju urednog organizma može biti između nula i pet. Kada sam došao u Pulu, nije mi bilo dobro. Otišao sam na hitnu, CRP je bio 110 i hitno sam hospitaliziran. Nastala je frka, prikopčali su me na sve moguće aparate dok se to ne skine, bilo ih je strah da mi ne stane srce. Dva tjedna sam ležao. Sve je to sada iza mene. Radim, treniram, dobro je."

Tri mjeseca kasnije, može li reći kako se osjeća zbog propale borbe s Nelsonom? Znamo da je to bila uvertira za oproštaj i da prvih nekoliko dana nije mogao prihvatiti situaciju. Pod teškim adrenalinom, još s friškom ozljedom, htio je dogovoriti boksački meč, bez nogu, mislio je da može pobijediti samo rukama. Sjeća se li se uopće toga?

"Da, sjećam se. Svašta mi je prolazilo kroz glavu, htio sam se tući, puno energije sam uložio u to, sedam tjedana smo se masakrirali s pripremama, ali na kraju tako je trebalo biti. Sudbinu ne možeš mijenjati."

Sretan si samo kad si zdrav 

On tvrdi kako danas, i da može, ništa ne bi mijenjao.

"Nisam ovo nikome ispričao. To što sam proživio je banalna ozljeda u odnonu na ono što ljudi svaki dan doživljavaju u prometnim nesrećama, ostaju bez ruke, noge, glave. Moja je ozljeda bila banalna. Bio sam u bolnici, primao sam infuziju, a kroz nju antibiotik devet puta dnevno, svakih dva i pol sata. To su vrlo agresivni lijekovi od kojih su me boljele vene, nateknule su zbog smanjene protočnosti. Nisu više imali gdje bosti, tražili su mi vene u vratu. Ispirali su mi vene, ma svaka čast tim sestrama, i njima je bila muka. Znaš, ja lijepo živim. Lijepo živim i svaku kunu sam mukom zaradio, bilo nekom pravo, a nekom krivo. Ali kako je sreća relativna u životu, jedan dan živiš kao car, a drugi dan se boriš da izvučeš živu glavu. Primam zadnju infuziju u pola noći, potrebno je nekih sat vremena da to iskapa. Cijeli život stao je u taj jedan sat u noći kada su mi izvlačili običnu cijev koja mi smeta. Čekao sam da mi sestra donese kockicu leda kako bih namazao ruke i bio sam sretan jer manje me boljelo. To su strašni lijekovi. Čekao sam da iscuri infuzija, da mi izvade iglu iz vene i da budem sretan. Imao sam pet sati fore, od jedan od šest ujutro, kada opet kreće nova tura antibiotika. Bio sam sretan jer sam mogao mirno gledati kroz prozor cijelu noć. Kao dijete sam bio sretan, zbog jedne plastične igle. To znači biti zdrav. I sretan."

Majka kleči s krunicom ispred televizije, svjestan sam što radim drugima 

Riskira li previše u ovom slučaju? 

"Od svoje sudbine nitko ne može pobjeći. Ja ni svojoj mami ne mogu objasniti zašto, čemu. Pita me zašto mi nije dosta, svega imam. Ali, majko, odgovaram, ne razumiješ ti to, ja nisam u ovo ni krenuo radi novca već radi strasti i ljubavi. Pita me moja supruga kao i svi poznanici, jer oni ne mogu razumjeti koliko mi sve to skupa znači i koliko volim to što radim. Mama za vrijeme kleči s krunicom u stanu ispred televizije dok se borim. Kužim sve, ipak to nije tenis, nije nogomet. Jebiga. To su otegotne okolnosti. Ali s druge strane, u vrhunskoj sam formi. Za veterane je najveći problem kondicija, brzo se umore, a meni je kondicija najveća snaga, najjače oružje. Evo tu su Delija i Saša, 28 i 30 i kusur godina, pa Stošić s 27 godina - kada zbroje svoju kondiciju, bolji sam od njih. 

Fajt je moja dječačka strast, još me čini sretnim. Jednom kad odem, ja se više ne vraćam, to rade samo očajnici. Nije mi to potrebno. Borba me još čini sretnim, mladim, fizički se osjećam moćno. Žalit ću cijeli život, jednom kad odem, nedostajat će mi sve, pripreme, naša putovanja i zezancije. Realan sam lik i znam je da se možda prebrzo nakon operacije, ali da ne mogu odraditi vrhunski sparing sa vrhunskim borcima, ne bih se upuštao u ovo. Po medicinskim parametrima, vraćam se prerano, ali isti parametri vrijede i za starice od 80 godina i za čovjeka od 20. Netko se oporavlja brže, netko sporije. Ja sam bio u vrhunskoj formi kada sam se ozlijedio i to je sigurno ubrzalo oporavak. Počeo sam trčati dva mjeseca nakon operacije križnih ligamenata, to je nevjerojatno."

Onda, što su liječnici konkretno kazali?

"A što će mi reći... Doktor zna kakav sam ja. Prekrsti se i to je to. Naravno, svaki doktor će sebe zaštititi, ali ja sam spreman za ovu borbu. I guštam, baš guštam. Svatko od nas slijedi svaki svoj put i svoju sudbinu. Zakleo sam se u bolnici, kada još nisam znao kako će se stvari odvijati, ako se oporavim, idem se odmah boriti.  Ako budem sposoban, ako izađem odavde, obećao sam sebi, u rujnu ću se boriti."

Nerviraju li ga pitanja o oproštaju? 

"Više ne. Smetaju mi samo pitanja o koljenu, iz čistog praznovjerja, bojim se da se nešto ne dogodi. Bitno je da se dobro osjećam i da sam spreman.

Što sam stariji i svjesniji da se bliži kraj, jer realno čekaju me još jedna ili dvije borbe, a ne deset godina karijere, sve mi je draža ideja o nekom miru. Znam da će mi sve to nedostajati, adrenalin, slavlje, iščekivanje. Ljudi to teško mogu razumjeti, borba je velika ovisnost i drugačija od svih ostalih sportova"

Ne vjerujem u okršaj s Nelsonom, to je sudbina 

Jesi li se nakon otkazanog meča na Bellatoru u Londonu čuo s Nelsonom i ima li šanse da se ikada više susretnete? 

"Nisam se čuo, nismo dobri. Ne znam, ne vjerujem. Nije nam bilo suđeno. Žao mi je što sam se ozlijedio. Bilo je pitanje trenutka kad će koljeno puknuti. Da se nije dogodilo na treningu, vjerojatno bi puknulo usred borbe. Onda bi svi pričali da glumim, ma katastrofa. To je bilo nevjerojatno, čulo se u dvorani kao da je neka letva puknula. Pitao sam Stipu je li i on čuo, rekao je da jest, pitao me što je to. Ja rekoh, izgleda da je moja noga. Ne možeš vjerovati. Onda bi svi pričali da sam pustio, to bi bila katastrofa, ne treba mi to."

Je li u kontaktu s drugim kolegama, kako su reagirali na ozljedu, tko mu je podrška?

"Nema tu nekog prijateljstva među borcima. Postoje pojedini ljudi, poput Sama Greca, Petera Aertsa, Raya Sefa, s njima sam u kontaktu. Poštujem beskrajno sve ljudi protiv kojih sam se borio, posebno iz Prideove i K1 ere. Mi smo braća po oružju, ljudi koji drugo traju na ovoj sceni nisu slučajno opstali, niti loši ljudi ovdje mogu dugo opstati. Mislim da u ovom poslu nisam upoznao nijednog lika koji je ekstra lud, da je baš budaletina. Čak je i Silva, s kojim sam ulazio u neke rasprave, privatno vjerojatno dobar lik. Prebaci ga malo kad se upale kamere, svašta priča i drobi, ali mislim da je ok. Borci puno negativne energije ispucaju na treningu i nemaju razloga biti negativni ljudi." 

Da, riskiram s ovom borbom baš kao i sa svakom borbom u mojoj karijeri. Riskiram id a me sutra pokupi pijani tatin sin na ulici 

Kaže da nema posebne planove za rođendan. Sve što treba, ima na katu poviše dvorane. 

"Došla je sestra, mama, kupit će mi sigurno opet papuče. Nikada nisam slavio rođendane, možda samo kada sam bio dijete. Ne predstavlja mi to nešto specijalno. Eto, papuče, to je neka naša tradicija i zajednički ručak."

U Japan leti za 15 dana, s Martinezom se bori u svojoj Saitami. 

"Mlad je i gladan uspjeha, ovo je najveća borba u njegovom životu. Dat će sve od sebe da me pobijedi, ali ja ću dati sve od sebe da mu to ne dopustim. Sigurno ću ga pobijediti jer sam bolji borac u svim segmentima. Idem to odraditi. Da, vjerojatno riskiram. Mogu reći ok, preskočit ću taj meč, neću se tući i neću riskirati, a sutradan na mene na Ilici naleti neki magarac, neki tatin sin sa 150 na sat i nema me više, a nisam najebo u ringu. Od sudbine čovjek ne može pobjeći"

Želi li odraditi još jednu borbu u Zagrebu, je li neku noć gledao meč Filipa Hrgovića u Areni?

"Gledao sam. Čestitam na pobjedi. Što se Arene tiče, neću se više boriti u Zagrebu." 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara