VALDAS Dambrauskas (49) večeras od 21 sat u Ligi prvaka vodi azerbajdžanski Sabah protiv Manchester Uniteda, a njegov put do Old Trafforda krenuo je iz Litve, preko pobjede na kvizu "Tko želi biti milijunaš" i rada po londonskim pubovima, piše The Guardian.

Dambrauskas i danas bez oklijevanja nabraja pitanja i odgovore. Tko je dobio prvog Oscara za najboljeg glumca 1929. godine? Bio je to Emil Jannings. Koja država izdaje najveći broj dnevnih novina? Indija. Nacija koja proizvodi najviše električne energije po stanovniku na svijetu? Njegova obitelj kod kuće hvatala se za glavu, ali on je bio u pravu: tada, 2002. godine, odgovor je bila njegova rodna Litva.

U litavskom Milijunašu osvojio je 840 eura i otišao u Englesku postati trener

To mu je donijelo oko 725 funti (840 eura, op.a.) u litavskoj verziji kviza Tko želi biti milijunaš? "U to je vrijeme to bio prilično velik novac", kaže on. "Mogao sam kupiti stan u svom rodnom gradu; tamo je tada bilo jako teško razdoblje i stanovi su bili gotovo besplatni. Ali moj je plan bio otići u Englesku i slijediti san da postanem trener. Tako je sve počelo."

Više od dva desetljeća kasnije, priča se nastavlja na Old Traffordu, gdje će Dambrauskas u četvrtak navečer voditi azerbajdžanskog prvaka Sabah u njihovom debiju u Ligi prvaka. Put samog kluba, koji je osnovan tek 2017. i prošao je dramatično doigravanje protiv Hapoel Be’er Sheve, priča je za sebe. No, putanja njihovog trenera - koji je u trenutku televizijske slave bio 25-godišnji uredski radnik sa skromnim nogometnim iskustvom - gotovo je jedinstvena u modernom nogometu.

Počeci u Londonu

Osvojeni novac pomogao je Dambrauskasu i njegovoj djevojci, današnjoj supruzi, da se presele u sjeverni London i snađu u nepoznatom okruženju. "Svejedno bih to učinio - kviz se dogodio usred našeg planiranja", kaže o selidbi, koja mu je postala ambicija nakon radnog posjeta Norveškoj 2000. godine.

U Skandinaviji je shvatio koliko popularnost Premier lige počinje rasti. "Shvatio sam da je tamo pravi nogomet. U Litvi nisi mogao postati trener ako nisi bio igrač; to je bilo nemoguće. Ali mislio sam da ću, ako završim tečaj u Engleskoj, možda dobiti priliku krenuti od prve stepenice kod kuće."

Dambrauskas je u Londonu proveo osam godina. "Početak je bio jako, jako težak. Nisam dobro govorio engleski, nisam imao kontakte, nismo nikoga poznavali, živjeli smo na različitim mjestima i radili svakakve poslove." Radio je u pubu u Muswell Hillu, raznosio novine, radio u vrtiću, kao vrtlar, u prodaji i kao kućni majstor - često sve to istovremeno. Radno vrijeme bilo je nemilosrdno, kao i njegova usredotočenost.

Bio je to život imigrantskog para koji je ulagao svu snagu kako bi uspio. Njihovo prvo dijete rođeno je 2004. godine. Do tada je Dambrauskas, koji je u Litvi studirao filozofiju i društvene znanosti, upisao studij sportske znanosti i treniranja na Sveučilištu London Metropolitan. Iz svoje učionice na desetom katu mogao je promatrati kako niče stadion Emirates u doba Arsenalove nepobjedive generacije.

Prvi trenerski koraci

Projekt "Access to Sports", smješten u Finsbury Parku, tek je nekoliko koraka od Arsenala, ali u drugom smislu predstavlja potpuno drugi svijet. Tamo je Dambrauskas dobio svoju prvu trenersku ulogu, vodeći treninge za djecu subotom ujutro i tijekom školskih praznika. Njegov sljedeći korak još je nevjerojatniji s obzirom na sve što je uslijedilo. Niz razgovora za posao u nogometnim školama Manchester Uniteda donio mu je priliku da radi s mladima diljem zemlje pod okriljem tadašnjeg serijskog osvajača naslova. Iako je to bilo daleko od prave akademije, poticaj samopouzdanju bio je ključan.

"John Shiels, izvršni direktor Zaklade Manchester Uniteda, bio je taj koji mi je dao priliku. Ne znam što je vidio u meni - došao sam s vrlo lošim engleskim i nisam se mogao izražavati kao danas - ali on me zaista podržao. Na kraju godine napisao mi je procjenu mog rada. Rekao je da sam dobar i da mogu postići puno više. To mi je bio ogroman poticaj."

Preko prijatelja s fakulteta, Dambrauskas se uključio u sportsku organizaciju London Tigers. "Rekao mi je da im uvijek trebaju treneri." Na kraju je preuzeo njihovu poluprofesionalnu momčad koja se natjecala u Spartan South Midlands ligi. "Tamo je zapravo sve počelo, treniranje na nekoj ozbiljnijoj razini." To je značilo vođenje momčadi u FA Vaseu i ranim kolima FA kupa.

Dambrauskas je također radio honorarno u Fulhamu i Brentfordu prije nego što je postao sportski aktivator za Central YMCA. Kasnije je preuzeo širu ulogu menadžera za razvoj sporta u London Tigersima, a trenerske licence polagao je pri Londonskom nogometnom savezu. "Bilo je to vrijeme bez godišnjih odmora i slobodnih dana. Puno čitam, stalno sam učio. Ponekad bih završavao fakultetske obveze u autobusu. Koristio sam svaku priliku za edukaciju i išao na svaki mogući tečaj i sastanak."

"Tijekom godina prošao sam bezbroj razgovora za trenerske poslove u Londonu i izvan njega, poslao sam toliko životopisa i prijava, ali rano sam shvatio da je u Engleskoj vrlo teško doći na red i da je tamo vjerojatno nemoguće trenirati na profesionalnoj razini. Ako postoji priča u kojoj netko kreće od rada u lokalnoj zajednici i dogura do mjesta glavnog trenera, ja za nju još nisam čuo."

Povratak i uspon

Krajem 2010. osjetio je da je spreman za svoj prvotni cilj: posao u Litvi. Počeo je raditi s njihovom reprezentacijom do 17 godina i pristao se pridružiti Ekranasu, tadašnjem državnom prvaku, kao pomoćni trener. "Imao sam posao u London Tigersima, 15 sati tjedno u Brentfordu i još neke stvari tu i tamo. Imali smo dobar život i ljudi su mislili da sam lud što se vraćam kući i zarađujem petinu onoga što sam dobivao u Engleskoj. Ali najveći rizik u životu je ne preuzimati rizike."

"Zauvijek sam zahvalan svojoj supruzi što je stala uz mene. Uvijek smo se suočavali s pitanjima: zašto tip u dvadesetim ili tridesetim godinama stalno studira, pokušava raditi u nogometu, troši sav novac na knjige i tečajeve umjesto da kupi stan ili nešto za obitelj. Ali jako sam sretan kako je sve ispalo i nitko više ne preispituje te odluke."

Uslijedila je bogata i raznolika karijera. Do prosinca 2014. postao je glavni trener Žalgirisa iz Vilniusa, najvećeg kluba u Litvi, s kojim je osvojio dva naslova prvaka i razne kupove, što se činilo nezamislivim tijekom skromnog odrastanja u gradiću Pakruojisu. "Moje djetinjstvo nije bilo lako. Otac mi je umro kad mi je bilo 11 godina, a da zna da sam radio u Žalgirisu i da smo osvojili toliko trofeja, bio bi najsretniji čovjek na svijetu."

Dambrauskas se nije htio tu zaustaviti. "U osnovi si nitko i odjednom dobiješ taj posao. Zatim se moraš iznova dokazivati svima. Dakle, dosegao si tu stepenicu, ali što je sljedeće? Kako otići na višu razinu?"

Od Baltika do Azerbajdžana

Nakon tri godine pridružio se ambicioznom latvijskom klubu RFS, ali je strahovao hoće li ikada izaći iz malog baltičkog nogometnog kruga. Pokazalo se da nije trebao brinuti. Od 2020. radio je u Hrvatskoj s Goricom i Hajdukom - za potonji kaže da je "poput tetovaže koju nikad ne možeš ukloniti, zauvijek ostavlja trag na tebi".

Zanimljivo je što Dambrauskas ističe Hajduk kao klub koji ga je obilježio iako je u njemu proveo samo 10 mjeseci, od studenog 2021. do rujna 2022. godine. Osjećaji su obostrani i što se tiče navijača Hajduka, koji Valdasa pamte kao trenera s kojim su uzeli Kup, prvi trofej nakon devet godina posta. 

Radio je i u Bugarskoj s Ludogorecom, u Grčkoj s OFI-jem s Krete, na Cipru s Omonijom te u mađarskom klubu Diosgyor, za koji kaže da ima "jedan od najvećih skrivenih nogometnih potencijala u Europi".

Nomad po europskoj periferiji

Takvi nomadski putevi u karijeri, posebno u istočnoj i južnoj Europi, nisu rijetkost. No, Sabah je Dambrauskasa nagovarao dvije godine prije nego što je preuzeo momčad 2025. Kada su se sve okolnosti poklopile, napravio je čudo. U sezoni 2024./25. Sabah je zaostajao 41 bod za najvećim azerbajdžanskim klubom, Karabahom.

Prošle sezone Sabah ih je pobijedio u borbi za naslov s devet bodova prednosti, čime su izborili nastup u kvalifikacijama za Ligu prvaka. "Jako sam zahvalan Karabahu. Svaka utakmica protiv njih je kao polaganje magisterija."

S oduševljenjem govori o stabilnosti i uvjetima u Sabahu, koji je imao podršku s tribina kakva priliči reprezentaciji kada su u sudačkoj nadoknadi nadoknadili zaostatak protiv Be’er Sheve. Njihov uspjeh stigao je s multinacionalnom momčadi koja igra hrabar, napadački nogomet. "Ali ako ne razumiješ ljudsko biće ispred sebe, vrlo je teško prenijeti mu svoje ideje i izgraditi povjerenje", kaže on.

"Ono što je važno nekome u istočnoj Africi može biti potpuno drugačije od onoga što treba nekome u zapadnoj Africi ili bilo gdje u Europi. Morate razumjeti različite kulture, tradicije, načine govora ili ponašanja. Bez toga je nemoguće bilo što učiniti, a vjerujem da u tome leži moja snaga."

Puni krug

Krug se zatvara time što će Dambrauskasa i Sabah u četvrtak s tribina gledati brojni njegovi stari kolege iz škola Manchester Uniteda. On se na tu pomisao smiješi; ništa od ovoga nije se činilo ni približno dostižnim dok su zajedno bili na terenu. "Ali imao sam to uvjerenje. Cijelo vrijeme sam bio siguran da to mogu ostvariti."

Jednako je oduševljen što im je ždrijeb donio i siječanjsko gostovanje kod Arsenala, diva koji mu je bio pred očima tijekom godina studiranja. Ima 49 godina i sigurno bi postao jedan od traženijih trenera u Europi ako uspije odvesti Sabah još dalje. "Poštovat ćemo svakoga, ali se nikoga nećemo bojati.

Postoji jedna jako lijepa pjesma litavskog benda Colours of Bubbles koja se zove 'Truth or Dare'. Vrlo brzo ćemo saznati istinu o sebi i onome što možemo. To će nam biti od velike koristi jer ne želim da ovaj klub bude čudo od jednog dana." Taj odgovor mogao bi biti njegov najznačajniji do sada.