NA današnji dan 1967. u Metkoviću rodio se Igor Štimac. Štimac je u karijeri s mladom reprezentacijom bivše države u Čileu 1987. osvojio naslov svjetskog prvaka, a bio je jedan od ključnih igrača Hrvatske u pohodu na svjetsku broncu 1998.

U suradnji s Yugopapirom donosimo tekst iz Tempa iz 1987.

Santiago, Čile, listopad 1987... ostat će vječna ljubav svih Jugoslavena koji vole nogomet. Za "zlatne" momke koji su nam darovali prvo svjetsko slavlje - najljepša uspomena na početak prave karijere i dane kad su bili miljenici nacije.

A za neke, kao za Igora Štimca (20), stasitog halfa vinkovačkog Dinama, i nešto više od toga. Doživio je tamo idilu, kratak susret s momačkom srećom, rastanak pun obećanja. Sve je to procurilo iz daleke zemlje u jeku borbi naših mladića za trofej kojim se danas dičimo. Ali, o tome kasnije.

Najprije, o Štimcu nogometašu, momku koji je poslije godina provedenih na splitskom Poljudu, prije godinu i pol dana započeo prvoligašku karijeru  u Vinkovcima. I ne onako kao što to obično biva s klupskim talentima koji, stjecajem punoljetstva, postaju "višak" u svojim sredinama.

''Želio sam otići "na određeno vrijeme" iz Hajduka, nitko me nije poslao na kaljenje'', otvoren je Štimac, jedno od otkrića među "plavim" nadama u Čileu.

''Procijenio sam da bih sjedenjem na klupi ili na tribinama samo gubio vrijeme. Zato i nisam ljut na Hajduk, niti na bilo koga u klubu! Inzistirao sam da odem negdje gdje ću igrati, izabrao sam Vinkovce i tamo mi je predivno.''

U Čileu si igrao u obrani, ali i prema naprijed, postigao si dva efektna gola. Gdje je tvoje pravo mjesto, uloga koja ti najviše odgovara?

''Uvijek sam igrao zadnjeg veznog, i to mi leži. Dakle, istovremeno sam i razbijač i onaj koji počinje napad, a po potrebi ga i završava.''

Santiago je bio njegov bljesak, ali i preporuka za Splićane da se prisjete nekadašnje nade.

''Nisam očekivao ovo svjetsko zlato, pa to je podvig za povijest! Čak sam prije početka i utakmice s Čileancima bio skeptičan - svi su, osim mene, prognozirali laku pobjedu. Kad smo ih razbili, osjetio sam po atmosferi u timu da možemo ići do kraja i  napraviti čudo. Sad je na potezu Hajduk...

Ima li nagovještaja za povratak?

''Ako mi ovo ne otvori vrata Poljuda, ne znam što će! Razgovarali su sa mnom još prije šest mjeseci, kad mi je istekla prva godina u Dinamu, bili smo blizu dogovora. A onda se umiješao Ivić koji je tada bio postavljen za šefa. Rekao je: "Na Jarnija i Štimca ne računam, jer će igrati u Čileu, a meni su potrebni oni koji će stalno biti na treninzima"! U siječanjskom prijelaznom roku mogu se vratiti ako se dva kluba dogovore. A možda sačekam i ljeto.                          |

Riječ-dvije o čileanskoj idili...

''Je, bilo je "nešto". Bili smo u jednom klubu s našim iseljenicima, bila je tu i "miss Čilea" Jasna Vukasović, naše gore list. U stvari, otac joj je porijeklom s Brača, majka je Čileanka... Od svih prisutnih dopao sam joj se baš ja, upoznali smo se i izašli nekoliko puta. Ima 18 godina, lijepa je.''

Dan poslije našeg razgovora "Slobodna Dalmacija" je najavila povratak Štimca u Hajduk. Generalni sekretar Košta objasnio je to ovako:

"Igor je naš igrač, i ugovorom i srcem!"

A mi ga nadopunjavamo: glavom u Hajduku, srcem uz Jasnu.

Napisao: Branko Marković (Tempo, 1987.)