Danas za Hrvatsku igraju i menadžeri, a prije 20 godina Draža je jedva sakupio 14-oricu koji su htjeli navući šahovnicu

NA KVALIFIKACIJSKOJ utakmici za Euro 2012 protiv Malte, reprezentacija koja je stalno među desetak najboljih na svijetu i koju nitko ne želi za protivnika u službenoj utakmici, službeno će se prisjetiti početka i prilično manje glamuroznih i bogatih, ali puno ponosnijih i "čišćih" dana.

Zanemarimo "prvu službenu utakmicu" iz 1940., zastidimo se onih vremena iz 40-ih, kada se za kvislinšku i zločinačku NDH-a "špilalo" dok se par desetaka kilometara dalje ljude u konc-logoru ubijalo kamom i maljem. Prva "prava" utakmica Hrvatske reprezentacije bila je ona u kojoj su se izabranici Dražana Jerkovića suprotstavili američkim plaćenicima, koji su po Europi tražili neugledne protivnike voljne platiti im 100-tinjak tisuća dolara za gostovanje, nakon što su tog ljeta nastup na SP-u u Italiji okončali s tri poraza u skupini.

Da netko danas otputuje u prošlost i Zagreb tog 17. listopada 1990., rekao bi da je u gradu ugođaj "kao da igra Hrvatska" i doista tako je bilo, samo što je to bio prvi put da Hrvatska zapravo igra i tadašnji zanos bio je usporediv jedino s kultnim koncertom Prljavaca, održanim na tadašnjem Trgu Republike pred više od 200 tisuća ljudi točno godinu prije (17. listopada 1989.) utakmice protiv Amerike. Cijelog dana grad je bio pun navijača, koji su prije utakmice u kolonama krenuli prema Maksimiru.

Umjesto ustaških slogana, pjevala se "Ruža hrvatska"


"Doba nevinosti" kojem smo tada svjedočili u "rađanju nacije" ogledalo se i po dekoru koji je pratio reprezentaciju; umjesto današnjih ustaških koračnica i slogana koje si dovikuju tribine Maksimira kada Hrvatska igra, navijačka himna tog (i ne samo tog) dana bila je "Ruža hrvatska", kako smo svi zvali Hourinu "Mojoj majci". Uz jednu razliku; ekipa je na spomenutom koncertu kolorit stvarala sa preokrenutim spitkama, bakljama i zastavama SR Hrvatske sa zvijezdom, dok smo posljednje mirnodopsko ljeto i jesen svi dočekali naoružani sa šahovnicama, pa je tako bilo i na stadionu.

 

Dvadesetak dana prije utakmice (26. rujna '90.), Torcida je na Poljudu utrčavanjem na teren prekinula derbi s Partizanom i zapalila jugoslavensku zastavu na jarbolu stadiona, ljeto '90. bilo je obilježeno srpskim barikadama po Krajini i nije trebalo biti posebno vidovit da se shvati kako par mjeseci nakon 13. svibnja gledamo posljednje jugoslavensko nogometno prvenstvo.

Neuništivi Ante Pavlović (ne miješati s osebujnim nadriliječnikom) tada je bio generalni sekretar Fudbalskog saveza Jugoslavije, a delegat za sigurnost u nacionalnom savezu bio je general Jovo Popović i upravo se pred tijelima FSJ-a morala progurati ideja o realizaciji utakmice na koju u Beogradu nikako nisu gledali blagonaklono. Ali, kako je federalno uređenje države otvorilo mogućnost odcjepljenja republika, tako je Nogometni savez Hrvatske pod vodstvom Mladena Vedriša legitimitet za ovaj povijesni iskorak našlo u tome što je FSJ bio uređen kao unija republičkih saveza, od kojih je svaki imao svoj subjektivitet.

Za Hrvatsku led nisu probili Čilenaci, nego starci

Kada su otklonjene pravne zapreke igranju utakmice, valjalo je pronaći igrače koji bi uopće htjeli igrati za Hrvatsku, što nije bilo preporučljivo onima koji su se nadali pozivu u Osimovu Jugoslaviju. Nepokolebljivi i nesavitljivi Dražan Jerković (da je vidjeti kako bi završio Mamić da njemu pokuša sastavljati reprezentaciju) nije se obazirao što mu se odazvalo samo 14 igrača, od kojih jedan Slovenac (Grega Židan), Albanac (Kujtim Shala), dok je momčad na terenu predvodio gotovo 34-godišnji kapetan Zlatko Kranjčar.

Posebno su se istaknuli Zoran Vulić i Aljoša Asanović. Vulić je jedini tada standardni reprezentativac Jugoslavije koji se spremno odazvao pozivu da nastupi za Hrvatsku, dok je Aljoša Asanović predsjednika francuskog Metza u kojem je igrao, zamolio da mu "posudi" privatni avion kako bi mogao doći u Zagreb na utakmicu. Zasluženo je nagrađen prvim golom za Hrvatsku pred 30 tisuća gledatelja, dok je drugi postigao "Tarzan" Cvjetković, napadač belgijskog St. Truidena.

Šuker, Boban, Jarni, Bokšić "izvukli" su se nastupom za mladu reprezentaciju Jugoslavije, koja je istog dana u Simferopolu poražena u u uzvratnom susret finala U-21 Prvenstva Europe protiv Sovjetskog saveza. Prosinečkog namjerno ne spominjemo u ovoj priči, on se tek '94. prvi put odazvao pozivu.

HRVATSKA - SAD 2:1

1:0 Asanović (29), 2:0 Cvjetković (33), 2:1 Dayak (80).

HRVATSKA: Ladić (' 70. Gabrić), Vulić, Kasalo, Peršon (' 71. Židan), Dražić - Čelić,  Asanović     (' 58. Mladenović), Mlinarić - Shala, Z. Kranjčar, Cvjetković,

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara