UMIROVIO se golman koji je za manje od četiri godine na vratima Hrvatske i s nastupom na samo jednom SP-u postao hrvatska i svjetska vratarska legenda.

>> Subašić se oprostio od reprezentacije

>> Hvala za emocije

>> Subašić je ovako prevario FIFA-u i usprkos kazni odao počast pokojnom Ćustiću

>> Subašić je plakao zbog pitanja na koje nema odgovor: "Emocije su zajebana stvar"

Danijel Subašić za dva mjeseca navršava 34 godine, dakle ne spada među veterane po golmanskim kriterijima. Ipak, odlučio se oprostiti od reprezentacije Hrvatske, koju je na nedavnom SP-u vodio do srebrne medalje, najvećeg uspjeha u povijesti. 

I dok se o Subašićevim herojstvima u Rusiji zna baš sve, njegov život i karijera do tada često ostaju nerasvijetljeni, mada su filmski materijal i bez njegovih doista epskih podviga na SP-u.

Ako si iz (po)ratnog Zadra, otac ti se zove Jovo, a prijeti ti gradski šerif, svemoćni novigradski Kralj Ribara, po svoj si prilici najebao.

Ako si iz (po)ratnog Zadra, otac ti se zove Jovo, a prijeti ti gradski šerif, svemoćni novigradski Kralj Ribara, po svoj si prilici najebao.

Potonut ćeš, što je sasvim razumljivo i ljudski. Ili ćeš, pak, ako to preživiš, postati onaj zbog kojeg princ Albert uči hrvatski, zatim tip koji iz Lige prvaka izbacuje Guardiolu te onaj koji hladnokrvnošću kada se svi prestraše odvodi reprezentaciju u polufinale SP-a, izvodeći usput par povijesnih golmanskih pothvata.

Danijel Subašić, kojeg je Hrvatska tijekom SP-a slavila kao nacionalnog heroja, u sve ono iz prvog pasusa uvjerio se na vlastitoj koži prije ranih 20-ih. Iako izvanserijski talentiran golman, do tada je već dva puta ozbiljno razmišljao da se ostavi nogometa.

Prvi put nogomet je htio ostaviti u 14. godini jer ga je trener kadeta degradirao u trećeg golmana

Prvi put pomislio je prestati trenirati kad je bio 14-godišnji kadet. Nakon smrti trenera Domagoja Bašića (čiji otac Tomo je otkrio Luku Modrića), njegov uzrast preuzeo je Robert Botunac i Subašića degradirao u trećeg golmana. Njemu je to bilo dovoljno da odustane kako bi se posvetio školi.

Subašićevu karijeru i hrvatsku reprezentaciju spasio je njegov prijatelj i suigrač Danilo Paunović, koji je oca Miodraga, trenera juniora, nagovorio da ga uzme u par godina stariji uzrast. Odličan golman dokazao se među starijim i snažnijim suparnicima, nakon čega je poslan na kaljenje u osječki Metalac. 

Kao 19-godišnjak probio se u prvu momčad, branio u prvoj i drugoj ligi, a 22. rođendan i idućih sedam mjeseci proveo je kao kažnjenik. U najdelikatnijoj fazi karijere, kada je mlad postao prvi golman ne samo prvoligaškog kluba nego i mlade reprezentacije, te meta Dinama i Hajduka, nije branio sedam mjeseci. Svakodnevno je trenirao, ali nije smio nastupati u službenim utakmicama. Sam kaže da mu je to najteže razdoblje u životu i da je najozbiljnije razmišljao da se ostavi nogometa. 

A sve je počelo u kolovozu 2006., kad je Subašić nakon potpisa novog ugovora sa Zadrom, umjesto da busom u kojem su bili njegovi suigrači ode u Zaprešić na utakmicu s Inkerom, sjeo u auto obiteljskog prijatelja Marinka Klapana i zaputio se u Zagreb. I to kako bi u sjedištu policije, zadarskog ne samo nogometnog bossa Renu Sinovčića prijavio za prijetnju. Nakon toga je nestao, a Zadrom je kružila priča da je "pobjegao kod rodice u Italiju".

"Kvazimenadžer Klapan zvani Rižoto", prijetnje i ucjene Rene Sinovčića, kojeg je otišao prijaviti policiji u Zagreb, sedam mjeseci suspenzije... Zato se od nogometa opraštao i u 22. godini

"Četiri godine trpim, ali više neću! Morao sam ići na policiju jer me već danima ucjenjuju, bojao sam se za svoju budućnost", jadao se mladi vratar. Jasno je bilo zašto Sinovčića nije prijavio u gradu gdje red ne uvodi policija nego Zadrov "vanjski suradnik", ali ovako je objasnio nelogičan postupak prijave prisile nakon što je potpisao ugovor: "Pa, eto... U tom trenutku sam tako razmišljao. Nisam se snašao. Bojao sam se za svoju budućnost."

"Ne sviđa mi se ova kampanja koja traje već dvadeset dana otkako je moj Danijel otvoreno progovorio za novine. Pritisak je doista neizdrživ. Reno Sinovčić ga je svaki dan prije treninga pritiskao da potpiše ugovor ili će ga udaljiti iz momčadi. Sinu sam kazao da ne potpisuje novi ugovor jer od onoga stipendijskog do ovoga koji još nije istekao od Zadra nije dobio ni lipe. Tražio sam od kluba da mi daju ugovor kako bi ga pogledao netko od pravnika, ali su mi rekli da nije praksa da njihovi ugovori idu drugima u ruke", dodao je otac Jovo.

Oglasio se i zadarski velmoža Sinovčić: "Subašića je uzeo kvazimenadžer Marinko Klapan zvani Rižoto. Sjeo je našega golmana u automobil, odvezao ga u Zagreb i prisilio na odlazak na policiju. Od toga što je Subašić tamo izjavio ništa nije točno. Prava je istina da su svi u klubu, pa i ja osobno, razgovarali s Danijelom savjetujući mu da izabere najbolju opciju za nastavak karijere te da se ostavi tobožnjih zaštitnika."

Klapan: Kada je Danijel pokazao potencijal, Sinovčić je namirisao novac i najprije je tražio da Danijel potpiše ugovor s njim, a ne s klubom, na što nismo željeli pristati

Red je i da čujete Klapanovu verziju ovog trilera. Evo kako je u vrijeme afere za Index opisao situaciju u kojoj je golman mlade reprezentacije i Zadra, pritisnut ucjenama i prijetnjama zadarskog nogometnog bossa Rene Sinovčića i nepovjerljiv prema zadarskoj policiji, netom nakon što je opet "pritisnut ucjenama i prijetnjama" potpisao ugovor, pobjegao iz Zadra i odlučio zagrebačkoj policiji prijaviti "kontroverznog poduzetnika".

"Istina je u potpunosti sve što ste rekli o prijetnjama i ucjeni kojima je Danijel bio izložen ne bi li potpisao ugovor, kao i da sam ja s njim bio u zagrebačkoj policiji", izjavio je Marinko Klapan, obiteljski prijatelj koji pomaže mladom golmanu koji je pažnju javnosti privukao sjajnim obranama u utakmici mlade reprezentacije protiv Italije.

Upravo su tu počele muke po Subašiću: "Kada je Danijel pred cijelom javnosti pokazao svoj potencijal, Sinovčić je namirisao novac i najprije je tražio da Danijel potpiše ugovor s njim, a ne s klubom, na što nismo željeli pristati. Zatim ga je ucjenjivao da potpiše ugovor za klub govoreći mu da, ukoliko odbije potpisati, neće braniti i kako na kraju neće niti biti rezervni golman", govori Klapan.

Sinovčić je, dakle, tražio da se Subašić ugovorno veže za njega osobno, ali Subašiću nije htio u taj zlatni kavez: "Sinovčić ni formalno ni pravno nema nikakvu funkciju u Zadru. On je samozvani vanjski suradnik i alfa i omega u gradu." Igračev zastupnik ističe da nije u nikakvom sukobu sa Sinovčićem, tek da "imaju različite svjetonazore".

"Danijel je imao ugovor do 31. srpnja sljedeće godine i želio ga je korektno i do kraja odraditi. Nije želio popustiti ucjenama i pritiscima jer gdje je logika da potpiše ugovor za drugoligaški klub u trenutku kada ga traže najbolji hrvatski klubovi, a ima i ponudu kluba iz lige petice", govori Klapan i ističe da, ne samo da bi mladi (za dva mjeseca je punio 22 godine) reprezentativac tako odradio obvezu, nego da bi ispoštovao ugovor za koji ništa nije dobio.

"Zadar mu nije platio ništa što mu je dužan po ugovoru, i čak se Danijel bio spreman odreći tih potraživanja i, ukoliko se Zadar plasira u prvu ligu, ostati još jednu godinu u klubu, ali ni to nije bilo dovoljno." Ugostitelj Klapan odbija insinuacije da je igračev menadžer: "Radi se o čisto prijateljskom odnosu, angažirao sam se i skrbio o Danijelu, osiguravao mu dodatnu opremu i treninge, prepoznao sam njegov potencijal koji neće isplivati ako se taj dragulj ne izbrusi do kraja. Između nas ne postoji nikakav ugovor."

Subašićev punac svojoj kćeri: "Zaklat ću te ako se udaš za Srbina"

Kao što je za shvaćanje Subašićevog životnog i profesionalnog puta, ali i hrvatskog nogometnog konteksta općenito, važno da prethodnu situaciju čujete ispričanu detaljno, od samih sudionika i bez puno tumačenja, tako ćemo i za iduću bitnu epizodu u Subašićevom životu koristiti šturi, ali sasvim jasan i dovoljan novinski izvještaj o nemilom događaju u ljeto 2007.:

"Zadarska policija istražnom je sucu Županijskog suda privela Antu Bozzu zbog prijetnji smrću, točnije klanjem kćeri ako se uda za Danijela Subašića, vratara NK Zadar i člana hrvatske mlade nogometne reprezentacije", pisala je Slobodna Dalmacija.

"Bozza je, uz verbalne prijetnje, kćeri poslao i pismenu prijetnju u kojoj jasno poručuje da će je ubiti ako se uda za nogometaša srpske nacionalnosti.

Negodovanje gnjevnog oca zbog kćerine veze sa zadarskim vratarom kulminiralo je u Bozzinoj kući u Islamu Latinskom, gdje je izgubio živce i za svoju kćer rekao da će je zaklati ako se uda za Danijela. Djevojka je pomoć potražila u obližnjoj ambulanti, a liječnica je o cijelom slučaju obavijestila policiju.

Policijska kaznena prijava tereti Antu Bozzu za nasilničko ponašanje u obitelji, a nakon saslušanja kod istražnog suca, zadržan je u pritvoru dok ne budu ispitani svi svjedoci. 

Inače, Danijel Subašić i njegova djevojka su u ozbiljnoj vezi koja traje pet godina. Nedavno su u Zadru unajmili i stan za zajednički život. Antonija je studentica zadnje godine pedagogije na zadarskom Filozofskom fakultetu, a Danijel godinama igra za NK Zadar i hrvatsku izabranu vrstu. 

Ante Bozza slovi za čovjeka nagle naravi, ali dobra srca, tvrde njegovi sumještani. Samo mu je teško pala činjenica da mu se jedina kći udaje za Srbina, objašnjavaju."

Koliko u Hrvatskoj ima onih koji bi prije deset godina klali kćer jer se udaje za Srbina, da bi se sada ponosili zetom, ili onih koji u navijačkom zanosu skandiraju "Za dom spremi", pjevaju "Juru i Bobana" i kliču NDH-ziji, dok se istovremeno kunu u "Srbina"?

Nakon ove priče iz prošlosti, jasno vam je zašto je Subašićeva obrana penala 11 godina kasnije najljepša hrvatska priča ovog SP-a.

Ali ne zbog nogometnih, nego životnih razloga. Zamislite koliko u ovoj zemlji ima Ante Bozza koji bi prije deset godina klali kćer jer se udaje za Srbina, da bi se sada ponosili zetom. Ili onih koji u navijačkom zanosu skandiraju "Za dom spremi", pjevaju "Juru i Bobana" i kliču NDH-ziji dok se istovremeno kunu u "Srbina".

Da ne bi bilo zabune, Danijel Subašić izjašnjava se kao Hrvat i katolik.

"Razmišljam onako sam za sebe, što bi bilo da tu nesretnu loptu nisam ispucao baš prema njemu, nego na drugu stranu, u aut... Možda ne bi nastradao."

"Razmišljam onako sam za sebe, što bi bilo da tu nesretnu loptu nisam ispucao baš prema njemu, nego na drugu stranu, u aut... Možda ne bi nastradao. Zašto je sudbina baš tako htjela? Sudbina, ništa drugo nego nesretna sudbina...", ovako se Subašić godinama nakon 29. ožujka 2008. prisjećao utakmice Zadra i Cibalije. 

Ne može prestati razmišljati kako je upravo on ispucao dugu loptu prema velikom prijatelju Hrvoju Ćustiću, koji je u borbi za nju sa suparnikom Tomislavom Jurićem udario glavom o zid preblizu terena na Stanovima. Od posljedica silovitog udarca umro je pet dana kasnije.

Imao je samo 24 godine i za sada je jedina ljudska žrtva Prve HNL-a. 

Subašić, koji je tada imao samo godinu manje, dogovorio se sa suigračima da će na idućoj utakmici istrčati u majicama s Hrvojevim likom. Nastavio je nositi tu majicu više od desetljeća kasnije. "Ta majica će uvijek biti na meni i uz nas", poručio je.

Par mjeseci nakon tragedije, i već toliko prekaljen svim ovim događajima, mladi Subašić dokazao je da se "opametio"

Par mjeseci nakon tragedije, i već toliko prekaljen svim ovim događajima, mladi Subašić dokazao je da se "opametio" i pomirbom sa Sinovčićem. U njegovoj režiji napravio je veliki skok u karijeri prelaskom u Hajduk.

"Sukob sa Sinovčićem stvar je prošlosti, a danas je naš odnos idiličan. Sinovčić se brine o mojoj karijeri, ali nije moj menadžer. Naš odnos je nešto drugačiji, prisniji. Bez obzira na sve što se događalo u prošlosti, nikad nismo prekinuli komunikaciju. Bio sam mlad, želio sam otići, a Sinovčić je štitio interese kluba i tu je nastao problem", objasnio je Subašić i otkrio: "Nisam htio ići u Dinamo, iako mi je gazda (Subašić, op.a.) ponudio tu opciju prošle zime nakon Dvoranskog prvenstva. Tamo je bio Koch, a nisam htio ići jer znam kako u Maksimiru loše tretiraju hrvatske vratare."

Onog koji je preživio predratne linčeve, prljavi rat i prvake tranzicije ne mogu impresionirati tamo neki Eriksen, Schone, Jorgensen, Smolov i Kane

Za kraj ove naše priče o Subašiću u pet slika, jasno vam je da onog koji je preživio predratne linčeve i poratne uvrede, kraj i grad u kojem je bjesnio najžešći i najprljaviji rat, Kalelargu i Ravne kotare, prijetnje klanjem i kontroverzne poduzetnike, ne mogu impresionirati tamo neki Eriksen, Schone, Jorgensen i Smolov, obranama čijih penala je ušao u povijest hrvatskog, ali i svjetskog nogometa. Ili Kane, najbolji strijelac najjače svjetske lige, kojem Subašić u polufinalu nevjerojatno obrani čisti gol. 

Zašto ova priča završava 10 godina prije Subašićeve noći za nogometnu povijest?

Zato ova priča završava 10 godina prije Subašićeve noći za nogometnu povijest protiv Danske i još jedne za anale šest dana kasnije protiv Rusije. I bez da smo uopće spomenuli njegove burne tri godine u Hajduku, probijanje s Monacom od dna druge lige do francuske titule i polufinala Lige prvaka i to što ga tamo s gola nisu mogli maknuti golmani reprezentacija Nizozemske i Argentine, kao i da je on barem nekoliko godina prekasno naslijedio Pletikosu na golu reprezentacije Hrvatske.

Nakon svega što je prošao u životu i karijeri, i to prije 25. godine, njemu je to sve kamilica.

* Ovaj tekst, Subašićevu "životnu priču", objavili smo 2. srpnja, tijekom SP-a. Sada ga uz novi uvod reaktiviramo povodom umirovljenja golmana Hrvatske.