TRAVESTIJA, tragedija i noćna mora. Samo se tako može opisati start Hrvatske U-21 reprezentacije na Euru na kojem je poražena od Rumunjske s visokih 4:1. Ova utakmica nije definirana porazom samo na terenu već i uzrocima koji su dublji, sustavniji i poražavajući, a o kojima se ne govori dovoljno.

Nismo vidjeli baš ništa

Još jedna generacija otišla je na Euro sa stigmom nikad talentiranije reprezentacije, ali već u prvoj utakmici, formalno lakšoj od preostale dvije, Rumunjska je pokazala Hrvatskoj gdje joj je mjesto. Kratere koji u igri nastaju zbog nekoordinirane obrane - prednjeg dijela koji izlazi visoko i zadnje linije koja se zbog sporosti povlači prema svom golu - iskoristila bi i manje ozbiljna reprezentacija od Rumunjske. Reakcije stopera, golmana i bekova dijelom spadaju u sferu neobjašnjivog, ali takve greške samo su posljedica opće anarhije u igri, nejasno definiranih uloga i krajnjeg nedostatka stabilnosti. A to je jednostavno nedopustivo na ovakvoj razini.

Hrvatska je u napadu samo slučajno mogla nešto napraviti. Jedini impuls došao bi kad bi se lopta slučajno odbila Vlašiću ili Moru u situaciji u kojoj je suparnik uhvaćen na krivoj nozi. I samo je tako Hrvatska mogla graditi napade, posve slučajno. Bez reda i rasporeda, svi su bili na svakoj lopti, što donosi dodatno fizičko trošenje, a narušava stabilnost. Mlada Hrvatska se nadala da će netko od naših nositelja igre proći tri igrača i dati gol s 20 metara. To je opis utakmice u jednoj rečenici. I to je opet zasluga onoga koji sjedi na klupi. 

Uhljebljivanje na svim razinama 

Ovo su bile treće kvalifikacije pod paskom Nenada Gračana za našu U-21 vrstu i prve kroz koje se kvalificirao na Euro. Naravno da u teoriji Hrvatska i dalje može proći dalje, bez obzira na izrazito okrutan format, ali to sada nije izvjesno. Postavlja se vrlo logično pitanje - čime je to Gračan zaslužio da postane, a posebno da ostane izbornik te vrste? Kome on odgovara za uspjeh ili neuspjeh. I još bitnije, kako je uspjeh definiran? Treba li ova selekcija poslužiti kao svojevrsni bypass od talentiranih mladića u igrače koji će kroz godinu ili dvije biti standardni reprezentativci? Je li uspjeh pripremati buduće Vatrene na formate natjecanja kakvi ih očekuju jednom kada se definitivno presele u A vrstu? Je li uspjeh tek onaj rezultatski?

Na ova pitanja odgovor nećete naći, a razlog je jednostavan. HNS nema strategiju i nema plan. Kad nemaš plan, nemaš ni ciljeve, a to je najopasnija zona bilo kojeg ljudskog djelovanja. Jer bez ciljeva nema ni kriterija ni odgovornosti. I jedino je u takvom sustavu moguće da trener sa zastarjelim idejama i metodama na temelju prošlostoljetnih zasluga vodi igrače u najosjetljivijoj fazi njihova razvoja. Nenad Gračan je možda najsimpatičnija osoba na svijetu, možda je i omiljeni lik u susjedstvu. Vjerujem da je u gabaritima svojeg znanja htio najbolje, ali reprezentacija nije i ne smije biti poligon za učenje. 

Jedino je u takvim uvjetima moguće da ta selekcija služi za revitalizaciju karijera igračima koji u posljednje tri sezone ni minutažom, ni ponašanjem, ni kvalitetom nisu zaslužili takav tretman. I koliko god krivili Ćaletu-Cara za odaziv, a uistinu je ružno da tako mlad igrač kao razlog nedolaska navede umor, toliko taj čin gubi na kontroverznosti. Zašto bismo se pretjerano nervirali oko toga je li se netko odazvao vrsti za koju svakog boli briga i koja služi kao servis za održavanje struke i igrača u slobodnom padu?

Konačno, koliko god to smiješno zvučalo nakon ovakve predstave, igrači su u cijeloj priči najmanje krivi. Oni su u datim okolnostima htjeli, ali nisu mogli jer im onaj s klupe nije ponudio rješenja. A on im nije ponudio rješenja jer ih i nema. Pitanje odgovornosti stoga se prvo tiče onih koji su u hijerarhiji daleko iznad Gračana. Slika kako igra i ponaša se mlada reprezentacija prava je preslika hrvatskog nogometa koji živi samo na velikim natjecanjima, koji nema jasne kriterije selekcije, koji uhljebljuje podobne, koji je nesustavan i koji ad hoc rješenjima sve brže gubi korak za naprednijim nacijama. I bit će prekasno ako čekamo krah A selekcije da se nešto promijeni.

Poraz od Rumunjske nije običan poraz na terenu, kakvih će ovi mladići doživjeti stotine tijekom svojih karijera. On je vapaj u pomoć zaboravljenog i krivo predstavljenog nacionalnog nogometa koji se opasno igra svojom budućnošću. Ako mislite da su takve prognoze promašene i da se neće ostvariti, moguće je da ste u pravu. A ako mislite da je takav scenarij upravo nemoguć, samo se prisjetite talenata i rezultata koje je nekoć imala hrvatska košarka.