DESET godina. Toliko je prošlo između Beča i Sočija. Između dvije večeri kada je plakala cijela Hrvatska. Prvi put od tuge, drugi put od sreće.

Kada je Ivan Klasnić u četvrtfinalu Europskog prvenstva zabio u 119. minuti gol za vodstvo protiv Turaka u Beču, Hrvatska je bila na putu da ostvari najveći rezultat u svojoj povijesti. Trebalo je izdržati još samo minutu. Jednu prokletu minutu.

Turci su odmah nakon izvođenja s centra izgubili loptu i ona je stigla do mladog Ivana Rakitića uz lijevu aut-liniju. Umjesto da loptu uzme u ruke i nabije u deseti red tribina, zastane i iznudi faul ili napravi bilo što drugo s njom, neiskusni 20-godišnjak gurnuo je loptu prema naprijed, a sudac je dosudio zaleđe. Ne treba pretjerano opisivati što se dalje dogodilo.

Isti taj golobradi mladić je nekoliko minuta kasnije imao šansu ipak spasiti Hrvatsku u trećoj seriji raspucavanja jedanaesteraca. Isto kao Modrić malo prije njega, Rakitić je promašio cijeli gol. Lice razočaranja i izgubljenosti najbolje dočarava koliko je mlad i zelen bio Ivan Rakitić.

Deset godina kasnije Hrvatska se našla na istoj stepenici, ovog puta na Svjetskom prvenstvu.

Luda utakmica protiv Rusa u Sočiju donijela nam je produžetke, dva gola u njima, a onda i penale. Mladić iz Beča u međuvremenu je odigrao preko 80 utakmica za reprezentaciju, prošao Schalke, Sevillu i postao jedan od nositelja igre u velikoj Barceloni. Još jednom, baš kao u Beču, njegov trenutak istine stigao je u obliku udarca s bijele točke.

Rakitić je već u osmini finala pokazao da može zabiti taj udarac, ali nikada prije toga emocije i nade jedne nacije nisu toliko žestoko opterećivale jedan udarac. Mladić iz Beča pokazao je da je postao muškarac i donio Hrvatskoj neke od najljepših slika u njenoj povijesti.

Deset godina od Beča do Sočija gledali smo kako golobradi dječak postaje muškarac i jedna od najvećih legendi reprezentacije u povijesti.