RIJEKA I HAJDUK odigrali su katastrofalni Jadranski derbi. Mijo Caktaš je golom u sudačkoj nadoknadi donio gostima pobjedu koju će što prije nastojati zaboraviti svaki zaljubljenik u nogomet, uključujući i dobar dio onih koji navijaju za momčad s Poljuda.

Tramezzani je odlučio još radikalizirati svoju ideju postavljanja Hajduka kao totalnog autsajdera. Na kraju je izvukao tri boda, ali teško je sjetiti se utakmice u kojoj je ekipa bila toliko napadački impotentna i postavljena u sustav koji nije ni nudio mogućnost za više od toga. S druge strane, Rijeci je ovo vjerojatno najbolniji poraz u sezoni. Izgubila je od momčadi koja nije odigrala ništa, a kriviti može samo sebe jer je s takvom idejom i sama ušla u utakmicu.

Horor koji je trajao 90 minuta. Nismo gledali savršene obrane, nego očajne napade

Jadranski derbi bio je vjerojatno najgora utakmica u HNL-u ove sezone. Rijeka i Hajduk su priuštili gledateljima 90 minuta horora u kojima smo svakih dvadeset sekundi mogli vidjeti dodavanje napamet, krivo primanje ili loptu izvan igre.

Utakmica s malo šansi ne mora nužno biti loša ako je riječ o dvoboju u kojem je dominirao visok intenzitet i u kojem je postojala jasna ideja kako jedna ekipa želi napasti drugu, ali joj to zbog dobre obrane ne uspijeva. To ovdje nije bio slučaj. Rijeka i Hajduk nisu imali savršene obrane, nego očajne napade u kojima je igrač na lopti uvijek bio bez opcija, a rizik je s obje strane bio nepodnošljivo nizak.

O razini na kojoj je bila Hajdukova dovoljno svjedoče dvije situacije iz kojih je Rijeka mogla zabiti gol iako su trebale biti u potpunosti bezopasne, a šanse koje su iz njih nastale su bile sasvim slučajne. U prvoj od njih je Kulenović pogodio stativu sa 16 metara, a Vušković i Simić su se, iako iza njih nije bilo nijednog suparničkog igrača, povlačili prema svojem golu i bez ikakvog razloga dozvolili udarac. Lovre Kalinić je s pravom pobjesnio i vikao na svoje suigrače u toj akciji. Druga situacija stigla je pred kraj utakmice, kada je Andrijašević iz drugog plana iznenadio četiri Hajdukova braniča koji su ga samo ispratili pogledom, ali njegov šut glavom bio je neprecizan.

Rijeka je imala jednu vrhunsku akciju. Ostatak susreta bio je nabadanje u prazno

Domaćin je imao jednu vrhunsku akciju u cijeloj utakmici. U 55. minuti igrači su oduzeli jednu loptu u sredini terena i odigrali brzu tranziciju. Kulenović je dijagonalnim utrčavanjem odvukao obranu za sobom, a u prazan prostor ušao je Mudražija koji je loše pucao.

U većem dijelu utakmice Rijeka je imala prividnu inicijativu, ali nije znala kako stvoriti višak ni na jednom dijelu terena. Uporno je gurala jedan te isti obrazac napada u kojem su se Kulenović ili Andrijašević spuštali iz napada prema veznoj liniji i povukli jednog braniča za sobom, a veznjaci su iz drugog plana napadali prostor. Takva ideja sama po sebi nije nužno loša, ali izvedba je bila katastrofalna. Brzi napadi godinama su trademark Rijeke, ali u situaciji u kojoj su igrači totalno izvan ritma, a teren je natopljen kišom, konstantno guranje lopte naprijed bez prave kontrole moralo je rezultirati velikim brojem tehničkih grešaka.

Rijeka nije zaslužila izgubiti, ali teško ju netko može žaliti uz ovako ziheraški pristup u utakmici u kojoj bi joj pobjeda puno više donijela nego što joj je poraz odnio. Nakon sjajne pobjede nad Dinamom sredinom siječnja, Rijeka je izgubila od Gorice, Varaždina i Hajduka, na Rujevici je uzela tek bod protiv Šibenika, a posljednjeplasiranu Lokomotivi dobila je uz dva penala i gol u sudačkoj nadoknadi. Na pojedinim utakmicama joj je nedostajalo malo sreće za bolji rezultat, ali momčad Simona Rožmana u posljednje vrijeme igra loš nogomet.

Tramezzani je dosad postavljao momčad kao ekipu s dna Serie A. Protiv Rijeke ju je postavio kao momčad s dna Serie C

Analizirali smo prvih nekoliko utakmica u mandatu Paola Tramezzanija na klupi Hajduka. U analizama smo pisali o tome da Talijan ima viziju Hajduka kao reaktivne momčadi koja će se u većini utakmica protiv momčadi iz gornjeg dijela tablice postaviti kao autsajder, što s obzirom na trenutno stanje momčadi može donijeti bolji rezultat nego pod njegovim prethodnicima. Hajduk je protiv Šibenika i Osijeka djelovao kao momčad iz donjeg doma Serie A koja je zadovoljna bodom i zna kako efikasno zatvoriti suparnika. Protiv Rijeke je izgledao kao momčad iz donjeg doma Serie C koja ne želi i ne zna napasti suparnika te jedva čeka posljednji zvižduk kako bi pobjegla s nulom na semaforu.

Tramezzani je prvi put otkad je na klupi Bijelih zaigrao s tri stopera. Bilo je vidljivo da se u toj formaciji Hajduk snalazi lošije od domaćina jer nedostaje automatiziranih radnji i usađenih navika, ali ideja nije bila nelogična. Hajdukov trener dobio je raspored koji je "zrcalio" standardnu Rijekinu formaciju, u kojem su igrači imali jasnu podjelu zona  i suparničkih igrača za koje su zaduženi u fazi obrane. Kontrola rizika i orijentacija na obranu su legitiman izbor u pristupu utakmici, ali izostanak ikakve ideje i želje za izgradnjom napada ne može se smatrati efikasnom taktikom, nego kolapsom sustava kada momčad ima loptu. To se najbolje vidjelo u drugom dijelu kada je Rijeka ostavila više prostora u obrani. Hajdukovi izlasci u kontranapade djelovali su kao prvi trening igrača koji se prvi put vide u životu, a ne taktika kojom žele kazniti suparnika.

Najveći problem nije u tome što Hajduk nije stvorio šansu. Najveći problem je činjenica da Hajduk nije organizirano prešao polovicu terena, a tužno je da ni u jednom trenutku nismo vidjeli želju da se nešto promijeni. S Rujevice nosi tri boda, ali ništa drugo ne može ponijeti iz ove utakmice. Ni ohrabrenje zbog napretka u igri, ni podizanje forme pojedinih igrača, ni lekcije za buduće susrete. Osim činjenice da ovako ne smiju više nikad odigrati. I zbog svojih rezultata i zbog zdravlja ljudi koji gledaju HNL. Koji je ove godine, što se po tragičnom Jadranskom derbiju nikako ne bi moglo zaključiti, odlična liga.