IZGUBITI od West Hama 2:0 kod kuće nije nikakva sramota. Riječ je o klubu koji ima šestu ili sedmu momčad po kvaliteti u Premiershipu, koji je ovo ljeto potrošio 75 milijuna i koji ima otprilike sedam puta veći budžet.

Sramota je odigrati na ovaj način. Dinamo je godinama bio sinonim za europskog luzera kojeg su nabijali u skupinama europskih natjecanja. Pod Nenadom Bjelicom je u dvije sezone došao do teško stečenog ugleda koji u utakmicama protiv Sheriffa i West Hama lako prosipa. 

Nažalost, večeras je izgledalo kao da u Europi gledamo onaj stari Dinamo. A to nije nimalo dobra vijest.

Krznar je u izjavama nakon utakmice potpuno promašio dijagnozu

Englezi su poveli nakon grozne pogreške Theophilea-Catherinea (treba napomenuti i to da se Livaković u onoj situaciji mora prije ponuditi suigraču), ali prvo poluvrijeme je i bez toga bilo jedno od najgorih u posljednjih pet ili šest europskih sezona. 

Damir Krznar je nakon utakmice izrekao dvije znakovite rečenice. "Nismo imali konekciju prema naprijed i bili smo mlaki. Držali su nam loptu iako smo imali veznog igrača viška. Falio nam je raspoloženi igrač koji bi tražio dubinu." Obje izjave su u osnovi točne i bilo ih je lako vidjeti, ali objašnjenja koja je ponudio Dinamov trener u potpunosti su promašena.

Problem nije bio u igračima, nego uvjetima u igri

Na koji je način ova postava mogla imati dubinu kada se već u prvoj fazi napada povlačila i branila u 5-3-2 formaciji na 25 metara od svojeg gola? Čak i kad bi Dinamo osvojio loptu, West Ham bi vrlo laganim pritiskom vratio posjed, a Oršić i Ristovski nisu mogli tako brzo otvoriti bokove. Osim toga, dva najofenzivnija igrača bili su Petković i Ivanušec. Obojica traže loptu u noge i nisu igrači dubine. Jedini igrač iz sredine terena koji daje tu opciju je Ademi, ali nemoguće je dati dubinu ako momčad nema loptu i osam igrača stoji u svojoj trećini terena. Dinamo nije imao dubine u igri, ali je upitno kako ju je mogao imati s ovim kadrom i pristupom.

Istina je i to da Dinamo nije imao konekciju, ali to nije bilo do raspoloženja igrača. Na kraju krajeva, Petković je dobio 11 zračnih i 15 duela na podu, imao je 86% točnih dodavanja i četiri ključna dodavanja, a Dinamo je svejedno izgledao mlako, bezvezno i bezopasno. Problem je što je Dinamo West Hamu bez borbe predao 30 metara prostora i zasjeo pred svoj gol. To je povuklo bekove u zadnju liniju, zbog čega su se veznjaci morali jako trošiti kako bi pomogli duplirati bokove, a često to nisu ni stigli. U takvim okolnostima Dinamo nije ni imao opcija za povezati se s napadom. Sve što im je ostalo bile su duge lopte protiv stoperskog para Zouma-Diop, koji su visoki 190 i 194 centimetra.

Dobri, stari Dinamo koji čeka da primi gol

Spori protok lopte u zadnjoj liniji, nepostojanje rotacija i igre bez lopte u sredini terena i vezna linija koja je prvi put u životu odigrala utakmicu u ovom sastavu, formaciji i ulogama. Bila je to još jedna dobitna formula za dobri stari Dinamo, slika i prilika utakmica kakvih se Maksimir previše nagledao u svojoj prošlosti. Onaj koji pasivno i preplašeno čeka da primi gol. U takvim situacijama se nerijetko i karma pobrine da primiš najgluplji mogući gol, što se hrvatskom prvaku i dogodilo.

Oršić je nakon utakmice rekao da je pristup bio posvećen tome da Dinamo ne primi gol. Međutim, igrati na nulu ne znači braniti se i nadati da će golman imati dobar dan, nego mora postojati plan i u fazi napada kako bi se barem malo stavilo suparnika na zadnju nogu i dozvolilo obrani da diše.

Koja je bila ideja s Oršićem?

Mislav Oršić je u posljednje tri i pol europske sezone za Dinamo zabio 19 golova, čime je njegov daleko najbolji strijelac. Ima solidan dribling, vrhunski izbačaj i šut i fizičku moć da pretrči braniča. Zašto je takav igrač žrtvovan da prvih 45 minuta igra 70 metara od suparničkog gola?

Grafika: Sofascore za IndexSport

Čak i ako se s njim na beku htjela dobiti motoričnost i probojnost, što je sasvim legitimna opcija, priprema i izvedba te ideje bila je sasvim kriva. Bilo je tužno gledati usamljenog i povučenog tipa koji je prije pola godine razvalio Tottenham. Podaci dovoljno govore o tome koliko je domaća momčad bila nemoćna u prvom dijelu. Dinamo je imao dva udarca prema golu. Jedan je bio Oršićev slobodnjak s 35 metara, a drugi je bio blokirani pokušaj Oršića iskosa s 25 metara. Ni prije ni poslije toga Dinamo nije viđen u većem broju na suparničkoj polovici.

Drugi gol je pao nakon greške. Do nje nije moralo doći

Dinamo je na početku drugog dijela zaigrao puno bolje. Uvođenjem Jurića dobio je klasičnog napadača koji je mogao vezati stopere i omogućiti Petkoviću da se češće i više spušta po loptu, a guranjem bekova visoko prebačeno je težište igre 40 metara bliže West Hamovom golu.

Nažalost, u 50. minuti je nova greška u predaji dovela do drugog gola, koji je i prelomio utakmicu. Šutalo je neoprezno dodao loptu koju je Rice presjekao, a slična stvar se dogodila i Mišiću deset minuta kasnije. Tri kardinalne pogreške u dodavanju mogu biti znak velike dekoncentracije, ali i indikator toga da je momčad bila u potpunosti izvan utakmice. Jako je teško pogoditi kvalitetan pas i raditi to u ritmu na samom početku utakmice. U toj 50. minuti West Ham je igrao nogomet već 50 minuta, a Dinamo pet.

Europski ugled i gušt navijača preteško su stečeni da bi se ovako olako prolijevali

Lyon, Red Bull Salzburg, Real Madrid, Černomorec, Sevilla i desetine drugih. Puna dva desetljeća europski protivnici na Maksimiru su se mijenjali, a Dinamo je izgledao jednako bespomoćno, uplašeno i slabašno. Sve je doživjelo nagli zaokret prije tri sezone. Prvak Hrvatske je otad porušio vlastite i nacionalne rekorde i postao ozbiljna momčad europaligaškog ranga.

Navijači su se od naučene bespomoćnosti okrenuli tome da europske izazove dočekuju s guštom i znanjem da netko s Maksimira može odnijeti bodove ako kvalitetom pripada drugoj galaksiji, ali će i takav biti na velikim mukama. Večeras nije bilo ništa od toga. Krznar je visoko izvjesio bijelu zastavu još prije utakmice kao znamen da se vratio dobri, stari europski Dinamo.