dinamo u europi

Dobili smo kandidata za izbornika i Dinamo kakav čekamo desetljećima

Dobili smo kandidata za izbornika i Dinamo kakav čekamo desetljećima
Foto: Pixsell

BILO je u posljednjih pedesetak godina i važnijih Dinamovih utakmica i većih europskih pobjeda. Rado se sjećamo onih 5:0 protiv Partizana, razbijanja Celtica 3:0, slavlja protiv Arsenala 2:1 u Maksimiru ili prve pobjede u Ligi prvaka nad Portom 3:1 u studenome 1998. Međutim, nema sumnje da će u kolektivnom navijačkom sjećanju Dinamov proboj u osminu finala Europa lige još dugo izazivati intenzivnije emocije nego bilo koji drugi događaj u klupskoj povijesti. Ne zato što je europsko proljeće nešto vrijedno divljenja samo po sebi, nego zato što su ga Dinamovi navijači tako dugo čekali.

Frustracija, opsesija, prokletstvo

Bio sam još klinac kad su me zluradi nogometni neistomišljenici podučavali kako Dinamo više ne zaslužuje mjesto u „velikoj četvorki“ jugoslavenskog nogometa zato što, eto, za razliku od ostala tri konkurenta, više od 20 godina čeka na naslov prvaka. Onda se pojavio Ćiro Blažević, došla je 1982. godina i o tome se prestalo pričati. Europsko proljeće tada još nije bila tema, no s godinama i s Dinamovim neuspješnim epizodama u europskoj konkurenciji rasla je i nova fama.

Nama, Dinamovim navijačima, rado se stavljalo do znanja da je europsko proljeće u međuvremenu dosegnuo čak i jedan Varteks (sa Zlatkom Dalićem u prvoj postavi). Brojale su se godine od ožujka 1970. i utakmica sa Schalkeom, a sve što je maksimirski klub postigao posljednjih desetljeća gledalo se kroz prizmu europskog proljeća. Frustracija, opsesija, prokletstvo... Nazovimo to kako hoćemo, ali činjenica je da su taj europski iskorak iščekivale generacije Dinamovih navijača, igrača, trenera, predsjednika, pa i novinara.

Furioznih šest mjeseci

Padali su u Maksimiru kudikamo veći suparnici od plzenske Viktorije i trnavskog Spartaka, pobjeđivalo se i u Ligi prvaka, ostvarivali milijunski transferi (a znamo da u Dinamu to vole više od svega), osvajale titule u serijama, no kad bi se podvukla crta, uvijek bi na kraju pisalo „ali ni ove sezone ništa od europskog proljeća...“ A onda se pojavio Nenad Bjelica i iz skupine dobro selekcioniranih nogometaša, od koje je tek trebalo stvoriti momčad, izvukao furioznih šest mjeseci, možda i najboljih Dinamovih pola godine još od proljeća 1982., a svakako od jeseni 1997. godine.

Koliko sam samo puta gledao modre dresove kako u presudnim utakmicama izgubljeno glavinjaju travnjakom, skrivaju se u strahu od neuspjeha ili pak jalovo jurišaju! Zato je prava uživancija gledati Bjeličinu momčad kako prepuna samopouzdanja, jasne kompozicije i uigrane taktike odrađuje ono što se od nje očekuje. Samo Dinamovi golovi ove sezone, u Europa ligi, ali i hrvatskom prvenstvu, zaslužuju posebno poglavlje kad se bude pisala kronologija „Proljeće 2019“. I u četvrtak protiv Viktorije ponovno su to bila remek-djela u realizaciji Oršića, Dilavera i Petkovića.

1967. = 2019.?

Zahvaljujući njima i njihovim suigračima više ne moramo izračunavati trajanje jedne loše tradicije, a Dinamo je, ktome, otišao i korak dalje od proljeća u Europi. Plasmanom u osminu finala Europa lige zašao je duboko u praktički nepoznati teritorij. Ljudi koji su bili na tribinama ili na travnjaku kad je Dinamo posljednji put prošao proljetno kolo u europskoj konkurenciji, u sezoni 1966./1967. u kojoj je u Maksimir stigao trofej Kupa velesajamskih gradova, danas su u osmom desetljeću života.

O toj sezoni i danas se u navijačkom puku pričaju legende. Možda će se tako pričati i o aktualnoj sezoni. Tko zna što Dinamo čeka na sljedećoj stepenici i što sve Bjelica može učiniti s ovim momcima, koji se u Europa ligi osjećaju kao u svome dnevnom boravku? Što se mene tiče, Dinamu ne treba Liga prvaka, barem dok se ne bude u stanju ravnopravno nositi s konkurencijom. Uvijek ću radije navijati za maksimirski klub u pobjedama protiv Viktorije, Spartaka ili Anderlechta nego svjedočiti kako ga šamaraju Juventus, Bayern ili Barcelona. Nema te Lige prvaka koju bih u ovom trenutku mijenjao za ovu atmosferu na Maksimiru, ove pobjede i prepune tribine. Ni klupska zarada nije zanemariva. Napokon imamo Dinamo koji zaslužuje čestitke i koji je konkurentan u Europi kao rijetko kad u svojoj povijesti. A imamo i trenera kojeg među prvima treba nazvati kad Dalić jednog dana, nadam se ne tako skorog, napusti izborničku poziciju.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara