kaos u pioniru

Dok je god pobjeda važnija od ljudskog života, Balkan ostaje u kamenom dobu

Dok je god pobjeda važnija od ljudskog života, Balkan ostaje u kamenom dobu
Foto: Srdjan Ilic/PIXSELL

IZRAZ lica Jasmina Repeše govori sve.

U normalnom okruženju bila bi to svečanost košarke. Fešta kraljice igara na prostoru čija je sportska povijest itekako obilježena košarkaškom kulturom. Igraju aktualni prvak protiv bivšeg, koji želi vratiti krunu za koju smatra da mu pripada. Igraju za slavu, novac i blještavilo Eurolige. Igra se peta, odlučujuća utakmica. Majstorica. Može li postojati idealan scenarij za svetkovinu sporta koji je desetljećima na ovim prostorima predstavljao puno više od same igre? Teško. Ili ipak?

Nažalost, ovo je sve, samo ne normalno okruženje

Nažalost, ovo je sve samo ne normalno okruženje. Majstorica između Zvezde i Budućnosti završila je prije nego što je i počela. Pobjednik je bio odlučen onog trenutka kad je prvi predmet pao na parket Pionira i kad je prvo podivljalo grlo zaurlalo poklič mržnje. Sve što se kasnije događalo nije bila košarka. Bilo je to iživljavanje i puko odrađivanje unaprijed jasno definirane premise – one da domaćin mora pobijediti.

Političku, poslovnu i bilo kakvu drugu pozadinu sukoba Budućnosti i Zvezde već smo analizirali. Pokušat ćemo se držati isključivo sportske strane. Naravno, ako je tako nešto u ovim okolnostima uopće i moguće.

Divljaci na tribinama, kokošari i hulje u foteljama

Huligani na parketu, kako u Morači, tako i u Pioniru, strah u očima igrača, strah vodećih ljudi lige. Cigle i topovski udari na parketu, srpski i crnogorski portali natopljeni uvredama, međusobnim optuživanjem i prebacivanjem krivnje. Šamaranje priopćenjima, prijetnjama, igranje na niske, najniže strasti i pozivanje na osvetu od onih koji bi trebali i morali smirivati tenzije. Pumpanje mržnje bez natruha odgovornosti i zrelosti i bez da je ikome od odgovornih palo na pamet da udari šakom o stol i kaže: ''Ljudi, koji kurac mi ovdje radimo? Zašto se tako ponašamo? Pa ovo je samo košarka. Sport.'' Divljaci na tribinama, kokošari i hulje u foteljama. Svi su oni ubili košarku. 

Ne, ovo nije navijački folklor

Netko će reći da je sve ovo što smo gledali u finalnoj seriji ABA lige zapravo samo navijački folklor, da je toga uvijek bilo i bit će na sportskim borilištima. Totalno pogrešno. Jedna stvar je kad je domaći teren toliko vruć da se gostima oduzmu ekstremiteti i zaledi krv u žilama od huka s tribina, huka podrške vlastitoj momčadi. Nešto sasvim drugo je kad su dvorane i arene pretvorene u poligone iživljavanja i primitivizma te kad samo čekamo dan kad će netko od aktera izgubiti glavu samo zbog toga što nosi krivi dres ili ima pogrešna krvna zrnca.

Zagovornici rušenja regionalnih liga slave, a svi mi ostali ispali smo budale

Zagovornicima gašenja ABA lige i svih ostalih regionalnih liga na ovim prostorima, a njih je dosta i u dobroj mjeri vode se nacionalističkim motivima koje kamufliraju brigom za nacionalne interese, događanja u Beogradu i Podgorici samo su im dala dodatnu municiju da nastave sa svojom retorikom. Svi mi ostali koji naivno vjerujemo da su regionalne lige spas za tuzemni sport, ovaj put morat ćemo se ozbiljno zamisliti i zapitati se jesmo li ispali budale. Koliko zapravo sve ovo ima smisla i je li pobjednik uistinu najbolja momčad koja je do šampionskog prstena došla isključivo znojem, znanjem i talentom. Ili?

U doigravanju gost nije smio pobijediti

U cijelom doigravanju ABA lige samo je Cedevita u polufinalu uspjela izgubiti domaću utakmicu. Jednu. Taj ju je poraz koštao finala. Naime, Cedevita praktički i nema domaći teren. U svim ostalim utakmicama gost nije imao šanse. Kako objasniti činjenicu da je u finalu Zvezda u Beogradu sa sto razlike razvaljivala Budućnost, a u grotlu Morače ista je ta Zvezda od iste te Budućnost rutinski gubila? Netko će reći da je X faktor bio domaći teren. Naravno, ali u ovim slučajevima gostu nije pružena ni minimalna šansa da nešto napravi. Bizarno je bilo gledati scene sa zagrijavanja i u Podgorici i u Beogradu u kojima su domaći huligani, bez da ih je itko ometao ili krivo pogledao, ležerno šetuckali tik uz gostujuće igrače, uzimali im lopte i šutirali na koš.

Igrači Budućnosti u Pioniru nisu smjeli ni pomisliti na pobjedu, kao ni Zvezdini u Morači

Tužno je bilo gledati igrače Zvezde kako sjede i čekaju hoće li se igrači Budućnosti vratiti na parket nakon što su ih divljaci gađali stolcima i ciglama. Promotrite pogled Filipa Čovića, sjajnog playa Zvezde. Je li to izraz lica igrača kojeg čeka jedna od najvažnijih utakmica u karijeri? Tragedija.

Kakvu su šansu imali igrači Budućnosti nakon što su 45 minuta sjedili u svlačionici ne znajući hoće li se uopće vratiti na parket gdje su bili tretirani kao lovina? Ti su momci sportaši, cilj im je pokušati pobijediti u svakoj utakmici, ali i oni su ljudi od krvi i mesa i njima je bilo jasno da bilo kakav pokušaj trijumfa nije dolazio u obzir. Pobjeda nije dolazila u obzir. Na nju nisu smjeli ni pomisliti. Zato smo i gledali utakmicu kakvu smo gledali. Toliko o regularnosti.

Naše kameno doba

Zvezda je novi prvak. Dobila je Euroligu. Čestitamo, ali bilo bi dobro da se u Beogradu zapitaju je li ulaznica za društvo bogatih vrijedila da s tribina na igrače Budućnosti padaju sve što može padati. Je li upad u Euroligu vrijedio ugrožavanja tuđih života? Ozbiljni klubovi s ozbiljnim ambicijama ne dolaze na ovaj način do titula (osim možda u Grčkoj, ali oni su priča za sebe). Elitna će ih konkurencija vrlo brzo spustiti na zemlju i brutalno poslati tamo odakle su došli – na Balkan.

Neka se tamo igraju kamenog doba.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara